Gradska cura stiže na selo

Ne znam ni sama kako sam se dala navući na to, ali jučer sam bila u vinogradu kod rođaka. Brala grožđe cijeli dan. Došla doma slomljena kao nikad u životu. I uhvatilo me u leđa. A svaki mišić me boli kao da sam se seksala tri dana bez prestanka. Ne osjećam ni ruke ni noge. A boli me od nožnog palca do malog prsta na ruci. I izgrebana sam po nogama, licu i rukama kao da sam se čupala s nekom fufom u ringu za naklonost Bred Pita.
Nokti na nogama su mi puni zemlje koju sam pokušala sinoć isprati. Napunila sam kadu, toćala se sat i po vremena, nabrudala i natekla kao freški leš, ali ništa. Sva tri sloja laka su mi se pogulila, ali zemlja nikako izaći. Obilježena korijenima, morat ću u zatvorenim cipelama narednih dana na posao i ponavljati brudanje svake večeri…
Nije žvaka za seljaka, ni ovo za mene. Nisam ja baš za teški fizički rad. Pogotovo zadnjih godina kad sam se totalno ulijenila i kad mi je najveći domet fizičkog napora otplivati tri kruga i vratiti se krepana na šugaman i zakrmiti na suncu… a onda me sunce toliko zamanta tako da sam dan prije te epizode s branjem grožđa izgubila naočale za sunce bez kojih ne mogu živjeti. Odmah sam išla po druge i pljunula lijepu sumicu za njih. sva sreća, na beskonačne rate, tobože, tako neću ni osjetiti.
Uzela sam, sukladno raspoloženju crna stakla, tako da mi se podbuhle oči uopće ni ne naziru dok šetam po gradu. Zeznuto jedino, a o tome nisam baš ni razmišljala, što će mi i usred bijeloga dana i po najvećem suncu biti kao da šetam po mraku. A tek sumrak, bit će mi kao u mrklom mraku. Tako da jedva čekam da isplatim ove i uzmem nove, a ove ću proslijediti ili stavljati na oči kad budem ono, defešto i dejure ante i mate u totalnom kenču.
Danas sam, strganih mišića, a podne je, još uvijek u pidžami. I vučem se po kući k’o prebijena mačka. I nemam inspiracije za živjeti, a kamoli za napisati koje slovo. Ne pomažu mi ni voltareni, ni aspirini, ni apaurini. A od svega sam prilično grogi, a bol ne prestaje. Pretpostavljam da me ne bi ni neki zgodni maser spasio.
Zvala me Ivana gdje sam.
– U ku…cu stara, eto di sam…
Umrla je od smijeha. A ja se nisam imala snage ni nasmijati na njeno krepivanje od smijeha jer me svaki pokret boli. Boli. Boli.
Što je najgore, ja grožđe uopće ne jedem. Samo ga pijem, ali i nakon toga nekad glava zna boliti. Tako da mislim da je ovo bio zadnji put da sam se ja ikako petljala s grožđem. Nevjerojatno kako tako bezazlena biljka zna izazivati takvu bol…
Još malo i turistička sezona je gotova. Pa ću se odmoriti napokon i ja. Volim svoj ustaljeni ritam – pos’o, kuća, birtija i obrnuto u popodnevnoj smjeni. A onda ću mirno s Jokom sjesti u Varoš na kavu i protresti cijelo ljeto, furešte, lokalne i gradske tračeve… A valjda će i Gotovčevi napokon prestat dolazit u Zadar, postalo mi je gadljivo u gradu piti kavu kad vidim njih da su negdje u blizini za stolom. Šire preveliki miris gluposti oko sebe tako da mi to ubija volju i za kavu, a kamoli za neku normalnu spiku.
Sad se idem vratiti u krevet. Vegetirat ću do sutra, a onda ću se valjda bit u stanju dignuti i otići na posao. Ako ne, odoh ja malo na bolovanje da dođem sebi. Moram se odmoriti, zaslužila sam.