Opscena torta

PRIČA O MAČKU RAFI
S dolaskom jeseni krenule su mnoge nove serije, ali i neke stare. Tako su na HRT-u srećom ostavili Martinovićevo “Globalno sijelo”, koje je ovoga utorka bilo jako dobro. Osobito je dojmljiv bio prilog o ljubavi koja u Korčuli vlada prema mačkama. Priča o mačku zvanom Rafo posebno je zanimljiva. Ja ga naime, vjerovali ili ne, i osobno poznajem. Ali, ne samo da ga poznajem već sam, jer kupujem u toj trgovini, i upoznat sa svim njegovim perverzijama, a koje nam je ljupka prodavačica Irena mudro prešutjela. Taj se mačor naime toliko obezobrazio da samo što ne jede s gostima obližnjeg restorana iz iste zdjele.
LASCIVNE ZADARSKE TORTE
U RTL-ovom večernjem dnevniku zadnja zanimljivost je stigla iz Zadra. Naručuju se tzv. lascivne torte, tj one u obliku spolnih organa ili seksualnih aktova. Svaka čast zadarskim slastičarima koji uistinu znaju svoj posao (ona Jaderina torta od ananasa je uistinu dobra) ali, trebaju li nama ovakve gluposti? Bilo bi logičnije praviti torte u obliku sv. Donata ili kaskadnu tortu “morske orgulje” (najniža stepenica mora biti zeleno – pljesnjiva da dočara morske trave koje nisu baš redovno čistili tijekom sezone). Osim toga, trebalo bi u te “lascivne” kolače staviti neku crvenu kremu unutra, tako da kada kupac takve ružne torte zareže nožinom od tridesetak cm preko nečijeg (znate već čega) bude u potpunosti zadovoljen. Bože moj, koja obijest. Mora doći sud svita.
MOJ JE TATA SPRETNIJI OD TVOGA
Sve su se najcrnje sumnje koje sam imao nakon prvih najava ove “zabavne” emisije nažalost obistinile. Kada se onomad pojavila ona jeziva reklama u kojoj se dječak srami svoga oca kada po njega dolazi u školu, sve do onoga dana kada ga dođe pokupiti novim automobilom, mislio sam da ništa ne može biti degutantnije od toga. Ali, prevario sam se. Što znači biti bolji? Može biti samo spretniji ili brži “Moj je tata bolji od tvog” tijekom cijelog tog tzv. “obiteljskog” showa ima samo jednu svrhu. Poniziti i izbaciti suparnika. I koliko se god trudili minorizirati svoj poraz, to je nemoguće, a osobito kada uzmemo u obzir kolika je želja za pobjedom izražena u te djece. Tim više, što ih cijelo vrijeme prisiljavaju da u kameru viču kako je njihov tata bolji. “Došli smo se igrati i zabaviti ali i pobjediti.” Lažu. Ništa im osim pobjede nije važno. 
Vrlo su mučne te situacije kada natjecatelji moraju otići. Očevi izgledaju kao da ih je pregazio šleper pun kamenih blokova, a djeca samo što ne zaplaču. Gledaju svoje očeve onako kako bih ja gledao nekoga tko je upravo u kladionici ili na poker automatima spiskao obiteljsku ušteđevinu. Posebno je bilo zanimljivo vidjeti jednog oca koji je uspio pobijediti, i njegovog sina koji je cijelo vrijeme, nakon svake igre padao u ekstazu, mahnito skačući ispred onog drugog, pokislog djeteta, kako na kraju pjevaju nekakvu navijačku pjesmu u kojoj se spominje pakao. U što će se to dijete razviti? Bolje da o tome i ne mislim.
SALATA ILI NITROGLICERIN?
A u “Dobro jutro Hrvatska” mogli smo pogledati jedan zanimljiv recept. U stvari, nije recept toliko zanimljiv, koliko način na koji nam je prezentiran. Radi se o Salati od tune s kukuruzom, iako u njoj od svega najmanje ima kukuruza. Kuhar sve to oprezno stavlja u istu zdjelu, a najbolje je kada kaže “a sada trebamo sve to jako oprezno promiješati”. Pokreti kojima on to radi su bili toliko spori i delikatni, kao da će zdjela svakog časa eksplodirati, a samo vađenje u tanjur (pomoću dvije velike žlice), neobično je podsjećalo na one napete filmove u kojima glavni junak treba odabrati koju žicu (crvenu ili plavu) treba prerezati na paklenoj mašini. Ovo je odličan primjer kako se od jednostavnih stvari dramatičnim pristupom može napraviti zanimljiv prilog, jer iako ovo nije nikakav recept ni kuhanje, već obično miješanje, ispalo je sasvim suprotno. Ovog kuhara čeka dobra karijera. Idealno za predizbornu kampanju.
KONAČNO JE GOTOVO
Uistinu smo se zadnjih tjedana naslušali vijesti o Ini i Molu. Pojma nemam što je Mol, ali sam zaključio da se radi o nekim strašno bogatim i moćnim ljudima kada su u stanju kupiti i veliku Inu. To su oni Mađari koji su prije rata dolazili u Trabantima i Moskvićima kod nas na ljetovanje. Recite mi da sam tudum i neznalica, da nemam pojma o ekonomiji (pa i nemam), ali neka mi netko objasni zašto smo mi to uopće morali prodavati? Ne bih možda to ni primijetio da nisu toliko o tome pričali u svim medijima i informativnim emisijama.