Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

Mali ribolov poticaj je crnom tržištu

Autor: Branko Šuljić

07.11.2008. 23:00
Mali ribolov poticaj je crnom tržištu


Nije nam u interesu da se zabrani, odnosno ukine mali ribolov. Dozvole treba davati ljudima koji su stvarno u teškoj ekonomskoj situaciji, kojima je taj ribolov potreban. Nekorektno je da se dozvole dalju ljudima koji su teški po milijun, dva eura


Unatrag pola godine u ribarskim forumima došlo je do značajnih promjena. Vlast je poslušala glas iz baze, vođenje hrvatskog ribarstva povjerila je struci. Ribar Tonči Božanić postao je prvi čovjek ribarstva, državni tajnik u Ministarstvu poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja. Njegovim imenovanjem ostalo je upražnjeno mjesto čelnog čovjeka Ceha ribara Hrvatske obrtničke komore. Popunio ga je Ante Fabijanić, ribar iz mjesta Šimuni na otoku Pagu, predstavnik ribara Zadarske županije, najribarskije na našem Jadranu. Fabijanić je dugogodišnji član Ceha, nije mu trebalo puno vremena za uhodavanje na novoj funkciji. Poznaje dobro hrvatsko ribarstvo i njegove probleme, mjerodavan je davati ocjenu njegova stanja.
– Izražavam zadovoljstvo postignutim pozitivnim pomacima u sektoru ribarstva, posebno vezano uz potpore i podršku što je dobivamo od Vlade i resornog ministarstva. Najkonkretnije je to došlo do izražaja na problemu goriva, kada je njegova cijena bila oko 5,60 kuna. Sad su se okolnosti promijenile pa i o cijeni plave nafte možemo drugačije razgovarati. Naše je traženje da ona bude 50 posto od maloprodajne cijene dizela.
To je ljepša strana, ona ružnija je ribarska infrastruktura. Opravdana negodovanja ribara stižu s čitave obale. Da li to smatrate trenutno najvećim problemom našeg ribarstva?
– Već duže vrijeme govorimo o veletržnicama, ribarskim lukama, iskrcajnim mjestima, a do danas to nije riješeno. To je gorući problem. Našim ribarima moramo osigurati luke samo za njih, i ostalu infrastrukturu. To je jako bitno i bez toga ne možemo funkcionirati. Resorna ministarstva tu su problematiku prepustila na nižu razinu, lokalnu samoupravu i nije se dogodilo ništa. To je razlog što naši ribari imaju problema s koncesionarima. Puno puta se dogodilo da je ribar došao na obalu s desetak, petnaest tona ribe i koncesionar mu zabranjuje iskrcaj, ili ga usmjeruje na drugu luku. Znamo što se s ribom može dogoditi u ljetnim mjesecima ako na iskrcaj čeka samo sat vremena. Tražimo da resorna ministarstva s lokalnim samoupravama pokrenu i ubrzaju rješavanje tih problema. U svakoj luci sada svatko kroji propise onako kako njemu odgovara. Došli smo u situaciju da našim morem ljeti plovi mnogo jahti i svatko će rado primiti jahtu na rivu, a ribarski brod neće. To je žalosno, jer naši brodovi su ponos našeg Jadrana, oni su ga očuvali a sada su došli u nezgodnu situaciju da ih se tjera iz luka. Tražimo da se u prostornim planovima hitno definiraju iskrcajna mjesta, lokacije za ribarske luke i infrastrukturu. Ribarska luka sa svojim pratećim sadržajima i iskrcajno mjesto nisu isto. Iskrcajmo mjesto je prvo prodajno mjesto.
Nelojalna konkurencija
Na nedavnom susretu ribara u Vodicama ponovljeni su zahtjevi za ukidanje malog ribolova.
– Naši ribari traže da se ukine mali ribolov jer smatraju da je on poticaj crnom tržištu. Mali ribolov je socijalna kategorija i namijenjen je za socijalno ugroženu populaciju, posebno na otocima. Mi ribari se tome suprostavljamo jer dolazimo u situaciju da mali ribari to zloupotrebljavaju. Ne svi, ne možemo generalizirati, ali većina to čini i stvaraju nam probleme. Ima među malim ribarima takvih koji imaju i po 1.000 metara mreže i predstavljaju nam nelojalnu konkurenciju na tržištu. Zna se što je u malom ribolovu dozvoljeno, korištenje 120 metara mreže. Oni se, međutim, toga ne drže nego koriste daleko više alata. Također, mali ribolov ima ograničenje ulova na pet kilograma ribe, ali se lovi puno više i u tome je problem. Ribari s pravom reagiraju, jer ih to ugrožava. Oni nam konkuriraju na tržištu. Inspekcija bi trebala raditi svoj posao. Mali ribolov dobro je definiran, ali dozvole ne dobivaju samo ljudi s priobalja i otoka kojima je to namijenjeno, nego i ljudi koji su jako bogati.
Problem malog ribolova godinama se vuče, a za njega još nismo našli rješenje. I sada se, uz ukidanje, traži pronalaženje nekog novog socijalnog modela.
– Mali ribolov EU ne poznaje. Postoji samo profesionalni, sportski i rekreativni ribolov. Mi smo zatražili odgodu za pet godina, upravo da bi se zadovoljio taj kriterij. Nije nam u interesu da se zabrani, odnosno ukine mali ribolov. Dozvole za njega treba davati ljudima koji su stvarno u teškoj ekonomskoj situaciji, kojima je taj ribolov potreban. Nekorektno je da se te dozvole dalju ljudima koji su teški po milijun, dva eura, a dobro znamo da ima takvih malih ribara. Nije poanta našeg traženja da zabranimo mali ribolov, neka postoji, ali neka se poštuje zakon pa da se zna da on ima pravo na pet kilograma ribe te da tu ribu ne može prodavati. Znamo što se sve danas radi. To je problem. Ne kažem da su svi mali ribari takvi, da ga svi zloupotrebljavaju, ali ih ima jako puno koji to čine. Neka me ne shvate pogrešno sportski ribolovci. Evo, sad je počela sezona liganja a nijedan od njih ne ulovi pet kilograma, koliko mu zakon dozvoljava. Ima ih koji ulove i deset, dvadeset kilograma, i tri tone na godinu. I to se prodaje! Kad bi se mali i sportski ribolov kontrolirao, kad bi ljudi lovili koliko im je dozvoljeno po propisima, onda ovakvih problema ne bi bilo.
Sačuvati naše specifičnosti
Mali ribolov na određeni je način specifičnost našeg ribarstva, a stalno ističemo da u pregovorima s EU moramo inzistirati na njihovu očuvanju. Možda bismo ga mogli sačuvati određivanjem imovinskog cenzusa za bavljenje njime.- Na taj problem ukazivali smo resornom ministarstvu. Neka se precizira, tko ima i kakvu mirovinu, tko živi na otocima, sve se zna zna. Nitko ne osporava pravo na bavljenje malim ribolovom, ali vodimo se socijalnim kriterijima. Neka dozvolu dobije čovjek koji ima malu mirovinu, koji je udaljen od kopna i nema mogućnosti prodaje ulova. To nije sporno i mi prihvaćamo da to ostane, da se udovolji tim ljudima. U takvom slučaju uopće ne bi bilo problema. Mi smo protiv zloupotreba, protiv prodaje ribe, bez obzira da li to čini mali ili sportski ribar. Ribe od tih ljudi ima jako puno na tržištu i predstavljaju problem profesionalnima, skidaju cijene, jer ne podliježu ničemu, ne plaćaju obveze i porez. Na istom ulovu oni zarade više od profesionalca. Imamo puno slučajeva da su ljudi otkazali profesionalni ribarski obrt i prešli u male ribare.
Imate li kakvih sugestija pregovaračkom timu za EU, vezano uz ribarske interese?
– Mi se moramo usklađivati, ne možemo raditi suprotno pravnim stečevinama EU. Mnoge stvari u našem ribarstvu su specifične i treba pregovarati da dobijemo što više, posebno za neke alate koji su specifično naši. U nas se ribari s 54 vrste alata i neki od njih su jako upitni. U EU se radi sa 16, 17 alata. Konkretno, Europa zabranjuje ribolov na livadama cvjetnica, one su staništa ribe. Naši alati s kojima se radi na cvjetnicama rabe se više od 150 godina, to su pridneni povlačni alati, migavice, šabakun, mala i vela tartana… Ti alati su naši izvorni, konstruirali su ih naši ribari i oni ne uništavaju cvjetnice. Mi to moramo dokazati znanstvenim radovima i studijama. Moramo precizno pokazati da ti alati ne rade na cvjetnici, nego mimo nje. Tako su konstruirani da ih ne uništavaju, već pridonose njihovoj revitalizaciji. Kad bi ti alati dizali travu ne bi uspijevali uloviti ribu. Bili bismo najsretniji kad bismo uspjeli obraniti sve naše alate. Mi imamo 70 posto prostora prekrivenih cvjetnicama i mnogi alati rade iznad njih.


BEZ KOĆE NEMA NI ŠKAMPA




Prijašnjih godina često se spominjalo selektivno koćarenje u Velebitskom kanalu koji je već dugo zatvoren za pridnenu koću.
– Kad su koće ulazile u Velebitski kanal u njemu je bilo i škampa, i oslića, bilo je razne ribe, i to puno. Ulaskom vrše za škampe u kanal počeli su sukobi između koćara i vršara, što je rezultiralo zabranom koćarenja. Tada se govorilo da koća uništava sve što je na dnu i pri dnu. Što se sada događa u Velebitskom kanalu? Postavlja se pitanje zašto nema ribe? Uvijek se bacala ljaga na koću, a mi od znanstvenih institucija sada tražimo da odgovore zašto nema ribe. Koća revitalizira morsko dno, čisti ga, svega danas u moru nalazimo, jer je naš Jadran jako tranzitan. Ne nose svi smeće na obalu. To može očistiti samo koća. Ona ima prednosti i negativnih učinaka, kao i svaki alat. U Velebitskom kanalu sada nema ribe. Imamo iskustvo kanala koji su zabranjeni za koću, svi su bez ribe. Morsko dno postaje tvrdo, iz njega nestaje život, pogotovo škamp.