Zadarska je poezija sjećanje dvadeset tisuća ljudi koji su ostali bez posla

Slika korisnika admin

dosta smo živjeli

dosta smo živjeli miran i civilni,

građanski život

odlazili na posao, slali djecu na fakultete

plaćali stanarinu, šetali pse i brali šparoge

lagali na porodima, bili iskreni na sprovodima

sve smo prošli u tih deset, dvadeset, pedeset godina

kažem

dosta smo živjeli miran i civilni,

građanski život

vrijeme je da počnemo ubijati

kao potpis (pjesme za izvikivanja)

 

Nakon godina stagnacije Zadar se snažno vratio na hrvatsku književnu scenu s nekoliko imena koja su velike izdavačke kuće prepoznale kao "zlatni" potencijal. Među njima je svakako i predsjednik udruge zadarskih pisaca ZaPis koja se profilirala kao pokretač brojnih književnih i društvenih događanja u gradu - Želimir Periš. Nakon prve zbirke kratkih priča Mučenice, dva noir romana Mima i kvadratura duga te Mima i vaše kćeri, Algoritam je Perišu nedavno objavio i prvu zbirku poezije x, čiji se stihovi ovih dana mogu čuti po zadarskim prostorima. O poeziji, ali i još ponekom pitanju razgovarali smo sa Želimirom Perišom.

Tvoja poezija je o svakodnevnom, to je zapravo poezija života kakav on je. Koliko ti je važan motiv svakodnevice i uobičajenog?

- Svakodnevnica me jako zanima. To je vrijeme u kojem provodimo, više manje, svaki dan. Ipak, manje od toga kakav je to dan, zanima me zašto je ispao baš takav i kakav je sve mogao postati. Svakodnevica je stanje u kojem smo se našli zbog različitih razloga na koje najčešće nismo imali utjecaja. To mi se čini značajnim mjestom o kojem vrijedi razmišljati. Sve ono što je uobičajeno ne smije se takvim i prihvatiti, jer ako je uobičajeno i svakodnevno, ne znači da je dobro. Ni za nas, ni za druge.

Jezik ulice

Pišeš jednostavnim govornim jezikom, jezikom ulice i kafića, s puno šala i humora. Mora li poezija biti uzvišena i hermetična ili jednostavna?

- Poezija može sve. Može biti uzvišena i kriptična, ali može biti i trivijalna, pa i vic. Tu se negdje vidim. Zanimljivim mi se čini ideja oduzimanja digniteta poeziji, spuštanjem stiha na zemlju, po mogućnosti u blato.

Da probam dekonstruirati: poezija, kao i sve umjetnosti je način komunikacije. Komunikacija je pak metoda prenošenja informacija i osjećaja. Poezija dakle može prenositi informacije i osjećaje. Ovo za osjećaje, to je, ajmo reći, opće poznato, to je nešto što očekujemo od pjesme - kad Mišo zapjeva želimo dignuti ruke u zrak - to je uopćena slika emocije iz pjesme, ali meni je jako zanimljiv i ovaj drugi dio - informacija. Dobra pjesma pomaže širiti svačije znanje o sebi i svijetu oko nas, kaže Dylan Thomas, eponim našeg nobelovca, ali i Dylana Doga. Zapravo, najsnažnija emocija može se kreirati informacijom, znanjem i činjenicama. Kad dvadeset tisuća ljudi ostane bez posla, to je iskonska tuga i bijes. To je informacija koja zaslužuje prostor u medijima i umjetnosti.

S druge strane imamo Platona, koji bi iz svoje idealne države izbacio pjesnike jer samo hrane i napumpavaju strasti, umjesto da ih smiruju.

Neke pjesme napisane su kao oglasi, neke druge kao proglasi. Pjesma "zlo zlo zlo" gotovo je cijela sastavljena samo od tuđih citata. Što sve, po tebi, može biti poezija?

- Braneći taj svoj stav da poezija može biti sve, spreman sam ići do ekstrema. Svaki tekst koji se prezentira kao poezije jest poezija. Popis za dućan može biti vrhunska poezija. A ako ćemo u tom smjeru, onda isto tako i plagijat Milijana Brkića ili izvjesni plagijat Pave Barišića isto. Ako je to način da vratimo interes za poeziju, posve sam spreman prihvatiti ga. Bolje i to, nego da je nitko ne čita.

Izvikivanja, šaputanja i mrmljanja

Jedna pjesma zove se "moja mama kaže nije ti to poezija". Zanimljiv stih za jednog pisca koji piše poeziju.

- Stalno razmišljam o tome što je poezija i čemu služi. Fascinira me koliko je zatvorena i mikroskopska populacija ljudi koji čitaju poeziju. Zašto prosječan Hrvat nikad neće posegnuti za knjigom poezije? Što je njega odbilo, što ga je prepalo? Zašto mu je to dosadno ili mu se pak gadi? Vrlo me zanima ta prosječnost i htio bih doprijeti do nje. Ako već živimo u demokraciji, a demokratske trendove diktira većina, daj da se malo okrenemo toj većini pa ih pokušamo razumjeti i po mogućnosti, razuvjeriti.

Ta pjesma karikira odnos ljudi prema umjetnosti uopće, što ona jest, a što ljudi misle da jest. Moram dodati i da nije to nikakav autobiografski element, moja mama je poznavateljica i ljubiteljica umjetnosti. Zapravo, knjiga nema nimalo osobnog, sve u njoj je napisano iz perspektive onog ranije spomenutog prosječnog Hrvata, slučajnog čovjeka s ulice. Taj slučajni i prosječni čovjek s ulice je Hrvat, bijelac, živi u gradu, ima 41. godinu, živjet će do 73., ima plaću od 5673 kuna, a godišnje pročita 4 knjige, od toga nijednu knjigu poezije. Nije li to zanimljiva osoba?

Zbirka je podijeljena na tri dijela: pjesme za izvikivanja, pjesme za šaputanje i pjesme za mrmljanja.

- Zbirka je složena od tri glasa. Prvi glas je onaj koji trebaju čuti svi - takve pjesme se izvikuju. To su redom pjesme o nepravdi koja je pometena ispod tepiha. Želim vratiti te teme na stol, a da bi ih se čulo, važno je vikati, što glasnije. Već i zato što ljudi redom okreću glavu od nepravde, čak i vlastite, a posebno tuđe.

Drugi glas je onaj intiman, kojim govorimo nekom bliskom. To su ljubavne i erotske, ili bi bilo točnije reći pseudo-erotske pjesme, koje često erotiku koriste samo kao model za propagiranje drugih tema.

I treće su pjesme za mrmljanje, one koje se izgovaraju samome sebi, u bradu, tiho i poraženo, ali ne bez skepse prema stanju poraza.

Zadarska

Pjesme su ti dosta angažirane. Zadarska, koju si čitao u već nekoliko navrata u gradu, himna je propalih radnih mjesta i zadarske industrije. Kako je nastala Zadarska? Sjećaš li se ti uopće tih vremena?

- Da, dobro se sjećam Zadra iz osamdesetih, proživio sam tad nekoliko života, ali to nije pjesma o mojim sjećanjima, već o sjećanjima onih dvadeset tisuća zaposlenih koji su u međuvremenu ostali bez posla. Više od sjećanja, to je pjesma i o tome gdje su oni i što rade danas. Napokon, pjesma proziva i krivce, ili bar one koje javnost vidi kao krivce. Prave krivce, naravno ne znamo. Znalo se čuti da je kriv rat, opterećena jugoslavenska privreda ili jednostavno - stjecaj okolnosti. Nisam pobornik tih teorija. Jedan od stihova te pjesme kaže: 'revizije su utvrdile da proces kuponske privatizacije nije u potpunosti obavljen u skladu s odredbama, ali suđenja nikako da počnu, više nema zastare, ali nikako da se dođe na red.'

Pjesma je u sjajnoj adaptaciji Tine Keserović izvedena je kao pjevanje grčkog kora na otvaranju Dana solidarnosti u lipnju i kazališnog festivala Zadra snova u kolovozu. Vjerujem da će se čitati i izvoditi i dalje.

Uskoro će biti i nekoliko javnih čitanja iz zbirke, gdje i s obzirom da si sklon književnim performansima koliko je prava prezentacija, piščeva, važna za književnost?

- Prezentacija književnog djela je vrlo važna. U doba odumiranja čitateljskog tkiva sve više i više. Stvari su danas postavljene na način da sve ono što ne ulaže u marketing, na ovaj ili onaj način, izumre.

Otkad je knjiga ljetos objavljena imao sam je priliku čitati i promovirati već desetak puta po Zadru i okolici, hvala svima na pozivima i entuzijazmu, da ne kažem hrabrosti. Do kraja godine ću imati i manju turneju po Dalmaciji i Istri, ali najviše me veseli prava i velika promocija knjige koju organizira književna udruga zadarskih studenata Ludens. Ne vidim ljepše i smislenije stvari od toga da te čitaju i promoviraju studenti. A moram ljubiti ruke i inicijativi s Odsjeka za iberoromanske studije gdje su na prevoditeljskim seminarima preveli nekoliko pjesama iz x-a na španjolski.

Promocija u DHM-u

Promocija knjige je 25. studenog i spremamo pravi cirkus od zabavnih programa i igara. Pozvat ćemo posjetitelje da donesu vlastite interpretacije simbola x, dijelit ćemo knjige i slične nagrade, igrati se s pjesmama i općenito, poeziju pretvoriti u nešto zabavno, izvedbeno i interpretativno. Pozivam sve da ne propuste 25.11. u studenskom klubu Božu Lerotić u DHM-u.

U zbirci ne postoji veliko slovo, cijela je zbirka, sva imena i nazivi, napisana s malim početnim slovima. Čak je i naziv knjige malo slovo. Zašto?

- Recimo, u svrhu oduzimanja veličanstvenosti knjizi. Puno malih slova vrijedi više od nekoliko velikih. To je mala knjiga, pisana za male ljude i želim da je u njoj sve malo. Pa i naslov. Naslov knjige je do krajnosti minimizirana i pojednostavljena poruka, a opet, vrlo bogata značenjem, o čemu također pišem u knjizi. Ali bez obzira na tu trivijalnu simboliku, smatram da x ima punu snagu stiha, metafore, poetske ljepote i liričnosti.

Kako žive ostala tvoja djela?

- Na neki način sam se rastao od svojih starih knjiga i one žive svoj život. Mučenice su adaptirane u predstavu vinkovačkog kazališta i izvode se po cijeloj državi. Priče iz Mučenica su prevedene na više jezika, upravo će biti objavljene i u bugarskom književnom časopisu, a dovršen je i prijevod cijele knjige. Sve me to čini jako ponosnim, ali je sve zasluga i trud drugih ljudi.

Romani o Mimi su našli svoju publiku i često sam u prilici polemizirati s čitateljima koji Mimu vole ili ih strašno nervira, a obje su emocije sjajne.

Ono što me doista uzbuđuje je rad na novim projektima. Prosinac ću provesti u Hiži od besid, pazinskoj rezidenciji za pisce, i jedva čekam uhvatiti se pisanja pod istarskim nebom.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno