Ne namjeravam stati jer bez stvaranja nema života

Svoj posljednji prijenos za Vatikansku televiziju koji sam radio bio je pogreb Pape Ivana Pavla Drugog. Na njegovu lijesu je bila jedna otvorena knjiga, a tijekom pogrebne ceremonije vjetar je počeo okretati list po list knjige sve dok se ona nije zatvorila, i to baš na kraju pogrebne ceremonije. Svi smo se naježili u režiji. Knjiga je imala debele korice koje su trebale ostati otklopljene. Bilo je to jako čudno, jako me je dirnulo jer volio sam Papu. Na koncu, omogućio mi je da napravim svoje najbolje emisije

Nakon što je ostvario jednu iznimnu i nagrađivanu redateljsku karijeru u Italiji, radeći kao televizijski, kazališni i filmski redatelj Zadranin Josip Pino Dujela prije nekoliko godina iz Rima gdje je živio gotovo polovicu stoljeća vratio se u rodni grad. Ostavivši za sobom zemlju koja mu je omogućila profesionalnu afiramaciju i uspjehe kojima se malo tko može podičiti Pino se samo naizgled opustio. I dalje stvara, i dalje piše i dalje nesebično savjetuje sve one pojedince spremne za učenje, spremne za vlastiti usavršavanje pod “patronatom” jednog od najboljih. A Pino to i jest, bez ikakve zadrške, umjetnik čija biografija svakako oplemenjuje zadarsku, a dakako i hrvatsku kulturnu ostavštinu. 
* Dugi niz godina radili ste na RAI-u. Napravite nam jednu usporedbu između talijanske i hrvatske televizije.
– Usporedbu talijanske i hrvatske televizije danas mogao bih napraviti jedino iz pozicije gledatelja budući da sam kao režiser na hrvatskoj televiziji radio davnih 60-ih godina prošlog stoljeća. Tada se hrvatska televizija zvala Televizija Zagreb. Kao mladi režiser bio sam prvo asistent poznatim režiserima, a nakon toga režirao sam brojne emisije poput tada iznimno popularne Panorame ili, pak, dječje emisije Mendo Mendović. Za hrvatsku televiziju danas mogu reći da je programski jako loša. Svega je nekoliko emisija vrijedno spomena. Ostalo je, najblaže rečeno, grozno. Čak i one zabavne emisije koje idu subotom, poput Evergreena koja slovi kao nekakav spektakl, loše su. Ne možete emisiju graditi na nekoliko uvijek istih pjevača i vrtjeti ih tjednima. Primjećujem da hrvatska televizija obiluje s mnogo reklamnih emisija, bilo javno ili “upakiranih” reklamnih poruka. Rijetke su emisije koje zavrjeđuju pažnju, primjerice kao odlična “Nedjeljom u dva”. Stanković nema obzira ni prema onima s ljevice, ni prema onima s desnice. Ako smatra da ih je potrebno “izrešetati”, malo isprovocirati on će to i napraviti. Tu bih emisiju izdvojio. Dobra je i emisija “Otvoreno”, no samo kada je vodi Mislav Tonogal. Hloverka Novak Srzić je, naprotiv, užasna. Boluje od nekakvog “protagonizma”. Uvijek želi biti u prvom planu i često prekida goste.
Debelima poljoprivredne emisije
* No, i RAI-ju se u posljednje vrijeme dosta prigovara da je program plitak, pun površnih zabavnih emisija, pun starleta.
– Da, Talijani vole blještavilo, za razliku od Francuza koji su ozbiljniji i pridaju više pažnje sadržaju. To dobro znam, jer sam neko vrijeme radio i za francusku televiziju koja je jako dobra. No RAI je velika televizija pa ima svih sadržaja, od onih potpuno “površnih” preko zabavnih do ozbiljnih.
* Ono što posebno impresionira na RAI-ju, a uostalom i kompletnoj talijanskoj televiziji je opuštenost voditelja. Imate osjećaj da žive na sceni, da su jednostavno srasli s pozornicom za razliku od većine hrvatskih voditelja koji, koliko se god trudili, najčešće imaju jednu notu “drvenosti?”
– Da, talijanski su voditelji prirodni i opušteni jer su to ljudi koji se ne prave važni, koji se druže s tehničarima, koji, primjera radi, kada idemo na ručak ne jedu odvojeno. Talijanski voditelj “živi” s tehnikom, nije “napirlitan”, ne drži se visoko. Ovdje primjećujem jednu vrlo često potpuno drukčiju sliku: ljude bez dara, ljude pune sebe, needucirane o temi o kojoj je riječ u emisiji. Dakako, nije zanemariva ni vizualna dojmljivost koja je nužna za jednog dobrog TV-voditelja. Dobra je Danijela Trbović, pametna, ležerna, jednostavno vlada scenom. Ona je naša voditeljica broj jedan. Nije loša ni Barbara Kolar, jedna talentirana i simpatična dama. Tarik Filipović je izvrstan voditelj, ali jako loš glumac. Gledao sam ga i u filmovima i u kazalištu. Bolje mu je da ostane na malom ekranu koji je njegov domet jer je na kazališnim daskama drven, bez duše. Mislim da bi HTV trebao uvesti nove osobe da vode emisije, prepustiti mladima da se dokažu, ne držati te sjedalice koje su, inače, dosta krhke, pogotovo za te debele voditelje. Ja bih svima njima dao da vode emisije o poljoprivredi.
* Danas se dosta polemizira o televizijskoj pristranosti, o političkim utjecajima na program. Kakva je situacija u Italiji? Je li RAI jedna javna televizija ili ne?
– U Italiji imamo tri državna programa. Prvi je program pod utjecajem demokršćanske struje, dakako neformalno. Demokršćani nemaju neki službeni utjecaj, no RAI 1 nikada neće ići protiv, primjerice, Crkve ili desnice. Drugi talijanski program je socijalistički dok je treći, RAI 3, skloniji ljevici i najbolji je. RAI 3 je naprosto božanstven program, ima izvrsnih emisija.
* Ako su tako politički podijeljeni kako funkcioniraju međusobno? Ima li trzavica među uredništvima? Ipak su dijelovi talijanske nacionalne televizije?
– Ne! Dijele studija, no imaju posebne uprave, posebne ugovore i svoja uredništva. Svaki kanal ima svoj dnevnik i svi su različiti. Trenutačno, RAI 1 više i nije toliko demokršćanski. Prvi programm je pod upravom “hobotnice” Berlusconija koji je ono najgore što se moglo dogoditi Italiji.
* Nevjerojatno. Svaki moj sugovornik Talijan priča protiv Berlusconija, no on ipak dobiva izbore. Kako?
– Iskreno, mislim da su izborni rezultati u najmanuju ruku sumnjivi. Ako napravimo anketu nitko neće glasati za Berlusconija, no on nekim čudom dobiva izbore. Usprkos tome rekao bih da je Italija prekrasna zemlja, velikih mogućnosti i divnih ljudi. Davno sam radio za RAI 2 i RAI 3, gdje sam imao ugovore, no bilo je situacija kada su me zvali i na RAI 1 i tada sam koristio pseudonim. Sjećam se, jednom prilikom angažirali su me da radim glazbeni festival u Napulju. Svom direktoru sam rekao da idem u Zadar jer mi je baka jako bolesna i umire, iako je ona bila već odavno mrtva. Pustio me, a ja sam otišao u Napulj režirati napuljski festival zabavne glazbe. Već po dolasku u Napulj znao sam da će biti problema vidjevši po gradu ogromne plakate koji su reklamirali festival i na kojima je pisalo “regia Josip Duiella”. Direkcija festivala nije stavila moj pseudonim pa me nakon povratka u Rim čekao “vrući” susret s direktorom. Izišao mi je u susret. Izrazio sućut zbog smrti bake i upitao me, pomalo ironično, kako to da mi je baka umrla u Napulju. To je bio posljednji put da mi je baka umirala jer je i prije bila “jako slabo”, na samrti svaki put kada mi je trebao dopust. Jednom prilikom trebao sam u Beogradu režirati film s Nastasijom Kinski pa sam i tada “upotrijebio” bakino zdravstveno stanje ne bih li dobio slobodne dane. Kada sam se vratio iz Beograda u Rim rekao sam da je baki bolje znajući da će mi i u budućnosti ponovo zatrebati ista izlika.
* Što je bilo s filmom, s Nastasijom, je li snimljen?
– Ne, nismo ga snimili, nešto se zakompliciralo, došlo je trzavica naprije između Nastasije i producenata, a onda i između producenata i mene.
* Kakva je Nastasija?
– Luda kao i otac (smijeh). Krasna, božanstvena, no luda. Trebala je igrati glavnu ulogu, film je bio u produkciji Danas filma po scenariju Miše Radivojevića. Bio je to jedan jako zgodan scenarij koji sam ja jednim dijelom prekrojio na Nastasijin zahtjev jer je bilo puno vulgarnosti. Iako je bila poznata po golišavim scenama tražila je od mene da napravimo nešto sofisticiraniju verziju.
* Tijekom svoje karijere imali ste prilike upoznati mnoge slavne osobe?
– Da mnoge, teško se prisjetiti svih. U posebnom mi je sjećanju ostala velika diva talijanske i svjetske kinematografije Gina Lollobrgida, velika glumica i velika dama. Dobro sam poznavao i radio s našom Silvom Košćinom koja je do svoje smrti bila velika zvijezda u Italiji. Krasna žena s prekrasnim tijelom bez bilo kakvog natezanja i plastičnih operacija.
* Upoznali ste i Annu Oxu?
– Annu sam upoznao u doba kada nije bila još tako sva umjetna, kada nije izgledala kao da je izišla iz nekakve kiparske radionice. U doba kada sam ju upoznao bila je crnka i imala jako vidljive brčiće. Radio sam s njom emisiju koju je vodila poznata talijanska porno zvijeda Ciccolina. Bila je riječ o emisiji “100 gradova” koju smo snimali po cijeloj Italiji. Cicolina je bila simpatična, no istovremeno i jedno bezvezno stvorenje. Od samih početaka svoje karijere igrala je na kartu svog seksepila. U studiju u kojem smo snimali emisije postojale su jedne stepenice po kojima se ona za potrebe snimanja trebala dizati i spuštati. No kako je imala običaj da nikada ne nosi gaćice kad god bi se penjala moji bi kamermani stali i gledali je, više nitko nije snimao. Jednom sam ju zamolio “Ilona molim te zbog svih nas, zbog emisije, stavi gaćice”. Ona mi je samo odgovorila “Što se ti šokiraš?”.
Bilo je svakakvih trenutaka, no najboljih se doživljaja sjećam iz Napulja. To je grad u kojem se mi Dalmatinci moramo osjećati dobro jer je pravi “kažin”, nema nikakvog reda. Dogovorimo se da je snimanje u 10, a eto ti njih u 2 popodne. Što reći nego živi užas, ali istovremeno i predivno. Po noći su svi po tim njihovim kafićima i tavernama, a onda ih ujutro nema na snimanjima. No bez obzira na taj mentalitet Napulj funkcionira fantastično. Imate, recimo, jednu središnju jednosmjernu ulicu i odjednom se pojave vozila iz suprotnog smjera. I još ti vozači koji dolaze iz zabranjenog smjera mašu, viču, pa se moraš skloniti ako ne želiš stradati. Napulj je jedan divan grad.
Talijanke se nerado skidaju
* No vaša su karijera i život vezani za Rim. Kakav je to grad, što je ono najljepše u “gradu u koji vode svi putevi”?
– Rim je sada grad kaosa, no još uvijek i prekrasnih fontana, trgova, palača, spomenika kulture, crkava, umjetnosti. Živjeti u Rimu bilo je prekrasno, pogotovo u četvrti u kojoj sam ja živio, u dijelu Monteverde.
* Kako su vas Talijani prihvatili, možete li napraviti jednu usporedbu mentaliteta Talijani-Hrvati?
– Talijani su narod koji ne gleda na to koje si ti nacionalnosti, odakle si. Donekle gledaju boju kože, no cijene čovjeka po njegovim zaslugama. Ja sam u Italiju došao iz jedne komunističke zemlje potpuno nespreman na život u jednoj takvoj naciji. Onako mlad, neiskusan, nisam znao što me čeka. Po dolasku u Italiju godinu dana sam bio u prihvatnom logoru te kada sam izišao iz logora, ne mogavši naći posla u struci, otišao sam u Švicarsku na njihovu televiziju gdje sam radio godinu dana. Po povratku dobio sam posao na projektu “Biblija” koji je snimao čuveni producent Dino De Laurentis. Trebalo mu je starleta, lijepih žena za statiranje u filmu pa sam ja organizirao dolazak žena iz Hrvatske.
* Zar nije bilo Talijanki koje su mogle statirati?
– Bilo ih je, no Talijanke se nerado skidaju, a kako su u tom filmu trebale biti polugole nisu ih mogli naći. Našim djevojkama naprotiv to nije nimalo smetalo. Neke su čak i ostale.
* I vi ste neko vrijeme radili kao maneken?
– Da, neko sam se vrijeme bavio manekenstvom dok sam čekao angažmane kao redatelj, no tada to nije izgledalo kao danas. Onda nije bilo modnih revija, kreatori su imali nekoliko djevojaka i mladića koji su po potrebi prezentirali odjeću kupcima u njihovim salonima. Najbolja stvar vezana za taj posao je bila što su mi odijela koja sam prezentirao uglavnom ostajala. U kreatora za kojeg sam najviše radio, Bruna Piatellia, tada su se oblačili i Beatlesi. Iako su imali svoje engleske krojače Italija je i za njih bila pojam u svijetu mode pa su po odijela nerijetko dolazili u Rim.
* Mnogim zadarskim čitateljima vjerojatno su najzanimljiviji dijelovi vaše biografije vezani za suradnju s Vatikanskom televizijom?
– Vjerojatno, moj angažman na Vatikanskoj televiziji počeo je na samim počecima njenog rada. Papa Ivan Pavao Drugi odlučio je osnovati televiziju u Vatikanu pa je njegov asisent došao na RAI kako bi mu tamo savjetovali kojeg bi režisera mogao angažirati. Dali su mu tri imena među kojima je bilo i moje. Nas trojica smo došli na razgovor nakon kojeg su angažirali mene. Ne znam zašto jer nisam pokazao da mi je stalo za jednu Vatikansku televiziju. Mislio sam da me neće izabrati jer mi nije bila želja raditi za njih, vjerovao sam da će mi posao biti dosadan, da ću se baviti samo prijenosom misa. Međutim, uzeli su mene. Na kraju se pokazalo da se moja crna predviđanja nisu obistinila, da sam dobio priliku napraviti emisije o bazilikama, muzejima, crkvama, prenositi koncerte… Bio sam prvi režiser koji je radio za vatikansku televiziju i mogu reći da sam je praktički podigao na noge “odgojivši” vrsne snimatelje i montažere poput Cesare Cupponea, koji je bio i moj stalni snimatelj.
Radilo se puno, a Ivana Pavla Drugog sam sretao skoro svakog dana. Kako sam imao prisup bilo kojem dijelu Vatikana često bih ga sretao kako se šeće u molitvi. Bio je jedna krasna osoba, često smo pričali. Posebice kada je bio rat u Hrvatskoj. Pitao me što se događa, a ja sam mu znao odgovoriti “ma sveti oče vi bolje znate i od CIA-e”. On se samo smijao, recimo da je preferirao Hrvatsku na ovom dijelu Europe.
Zadnju emisiju za Vatikansku televiziju radio sam s novoustoličenim papom Ratzingerom, a zadnji prijenos koji sam radio je bio pogreb Ivana Pavla Drugog. Zanimljiva je bila jedna stvar na prijenosu pogreba. Na njegovom lijesu je bila jedna otvorena knjiga. Za vrijeme pogrebne ceremonije vjetar je počeo okretati list po list sve dok se nije zatvorila. Svi smo se naježili u režiji. Knjiga je imala debele korice koje su trebale ostati otklopljene, no zatvorile su se i to baš na kraju pogrebne ceremonije. Bilo je to jako čudno, jako me dirnulo, volio sam Papu, na koncu omogućio mi je da napravim svoje najbolje emisije.
* Radili ste puno i u kazalištu?
– Da, režirao sam klasike od Pirandela do Molierea u raznim rimskim teatrima. Posebno mi je ostala u sjećanju predstava “Dijalog emigranata” po djelu Bertolta Brechta.
* Jedan od velikih uspjeha imali ste i s filmom “Taj dan u Milanu bilo je vruće”?
– Da, to je dokumentarni film o antentatu na poljoprivrednu banku u Milanu koji se dogodio sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ja sam napravio rekonstrukciju događanja koja je očito zasmetala nekome jer je film nekoliko godina bio u bunkeru. Vjerojatno zbog Berlusconija i desnice koja je taj antetat i organizirala. Optužili su jednog nevinog čovjeka koji je odležao u zatvoru, a organizatori su prošli nekažnjeni. Bombu su postavili pripadnici ekstremne desnice, no ono što je meni bilo bitno kao režiseru tijekom snimanja filma, nisu bili organizatori već što vjernija rekonstrukcija događanje. Ima jedna divna scena koja pokazuje bombaša koji ulazi u banku s torbom, sjeda kako bi navodno ispunio formulare, stavlja aktovku na pod te izlazi ostavljajući aktovku u kojoj je bila bomba. Rekonstrukcija je bila tako vjerna da smo pri snimanju ponovo oštetili pod u banci. Film je snimljen 2002. godine, a prikazan tek nedavno na nekim festivalima, osvojivši i nagradu na festivalu u San Diegu. Talijani su ga poslali i u selekciju za Oscara za dokumentarni film no tu nije prošao.
Putinov loš ten
* Ima li neka suradnja koju biste mogli posebno izdvojiti tijekom vaše karijere?
– Jako je teško izdvojiti nekoga jer kada u životu radiš toliko godina, a ja sam počeo s 19 godina, surađuješ s toliko ljudi da je teško svega se i svih prisjetiti. No, izdvojio bih Ramonu Dell’ Abate, talijansku TV voditeljicu s kojom sam napravio preko 250 emisija “Italija canta”. Ona je divna osoba i vrsna showgirl koja glumi, pleše i pjeva.
* Svojedobno ste snimali i ruski San Remo?
– To je bila ruska produkcija talijanskog festivala zabavne glazbe u San Remu. Zvala se “San Remo v Kremlju”. Rusi su odlučili pozvati pjevače iz San Rema u Moskvu jer su tamo doslovce ludi za talijanskom glazbom. Festival se održavao tri dana u njihovoj velikoj dvorani bivše komunističke partije. Koštao je jako puno, došla je sva ruska “krema”, svi u svečanim toaletama. Bio je i Putin, u sjećanju mi je ostao njegov loš ten žuto-zelene boje i hladna pojava. On je na neki način reflektirao onaj ostatak boljševizma, tako različit od Gorbačova kojeg sam svojedobno bio upoznao u Rimu kod Pape i koji je na mene ostavio dojam jednog simpatičnog čovjeka, punog topline. Tada su u Moskvu otišle najveće talijanske zvijezde poput Lucio Dalla, Giania Morandia, Pino Daniella, Pupa i mnogih drugih. U Moskvi sam proveo predivna tri dana, zaljubljen u taj prekrasan grad.
* Nakon svega je li vam se bilo teško vratiti iz Rima u Zadar?
– Ja sam se na povratak odlučio nakon jednog razgovora s HTV-om, bilo mi je obećano da ću raditi za njih, no od te suradnje nije bilo ništa, lažno obećanje pa mi nije bilo drugog do vratiti se u Zadar jer sam u međuvremenu raskinuo ugovor s RAI-om, zaželjevši se nešto mirnijeg života. Da, bilo mi je jako teško. Pogotovo što sam nakon svega što mi se desilo po povratku u Zadar morao otići i iz roditeljske kuće. Nakon toga sam doživo dva moždana udara. Jedna od utjeha ovdje mi je što sam u Zadru našao jednu dobru prijateljicu, jednu veliku umjetnicu kao što je Jasna Ančić koju uspoređujem s glumicama poput Ane Magnani ili Jeanne Moreau s kojima sam radio. To prijateljstvo mi nekako ublažuje tu ružnu stvarnost. Drago mi je što sam dobio priliku surađivati u zadarskom kazalištu na čemu zahvaljujem ravnatelju Švoriniću. I
* Planovi?
– Nekoliko projekata, kratak film za koji sam napisao scenarij “Rekvijem za dvoje glumaca i jedan automobil”  koji ću prilagoditi kazališnoj predstavi. Priča o jednom automobilu i jednom bračnom paru. Automobil je “crkao” kao što je crkao i njihov bračni život. Radio bih i jedan kratki film koji već dugo spremam i u kojem je trebao igrati preminuli Lobel Nižić. Riječ je o filmu “Idem oženiti Marilyn Monroe” o jednom seljačiću iz zadarskog zaleđa koji nema ni televizora, ni radija, no kada kod nekog prijatelja vidi film s Merlinkom zaljubi se u nju te ju odluči oženiti. Prodaje i krave i ovce ne bi li kupio kartu za Hollywood. Na aerodromu u Zemuniku upoznaje jednu francusku glumicu koja ga otrežnjuje kazavši mu da je Merlinka umrla trideset godina prije nego što se on rodio. Mladić ostaje s kartom u ruci, a na ekranu kao završna slika ide natpis “Svi snovi završavaju u Zemuniku”. Nažalost kada je Lobel umro, prošla me volja da bilo s kim drugim to radim, no vidjet ću, možda i pronađem nekoga tko bi ga mogao zamijeniti, ne namjeravam stati, ne mogu zamisliti život bez stvaranja, bez rada. Odlaskom iz Rima možda završava moja filmska i TV karijera, ali me tješi misao da ostaje moj brat Miljenko koji je, vjerujem, i bolji redatelj od mene i njegova kćerka Mira, moja nećakinja, jedna vrlo talentirana osoba kojoj predviđam sjajnu budućnost.

 BURNA I BOGATA KARIJERA

Josip Pino Dujela je rođen u Zadru 1937. godine. Već u svojoj 14 godini ima vlastitu kazališnu družinu s kojom nastupa po zadarskom zaleđu. Igraju “Hasanaginicu” i komediju “Dugonja, vidonja i trponja”. S 18 godina odlazi u Zagreb na natječaj Zagreb filma gdje traže crtače jer od svoje 15 godine radi karikature koje periodično izlaze u Vjesniku. Među 400 prijavljenih osoba prolazi audiciju te postaje mladi animator. Nakon toga radi i kao asistent režije za autora jedinog hrvatskog filma koji je osvojio Oscara, animiranog filma “Surogat” Dušana Vukotića te Vatroslava Mimicu. Ubrzo kao režiser radi na poznatim filmovima poput “Slučaja nesretnog gondolijera”, “Slučaja čelavog ovčara” ili “Obračuna u muzeju voštanih figura”. Iz Zagreb filma ide na zagrebačku televiziju koja se tek osnivala, gdje najprije kao asistent, a potom i kao režiser radi na brojnim emisijama. Na televiziji se zadržava sve do premijere svog dokumentarnog filma “Konji od čelika i svjetlosti”. Film se nije svidio ondašnjoj vlasti jer je prikazujući gradnju brane na Peruči napravio film s previše političkog naboja. To rezultira njegovim hapšenjem i to na samoj premijeri filma. Po izlasku iz zatvora dolazi u Zadar iz kojega emigrira u Italiju.