Saljska knjižnica je centar društvenog života

Život je kompleksan, osobito kad zatopli. Mi se ljeti proširimo na rivu, postavimo stolove i ljudu prolaze kroz našu knjižnicu, oni su svi njen dio, kaže Mihić Do sada smo organizirali glazbene večeri, naš malim pianinom prebirali su prsti pijanista sa svih strana svijeta. Organizirali smo glazbene, filmske, astronomske večeri. Na rivi i u knjižnici pripremamo različite tematske izložbe. Kuhamo stara jela, pečemo palačinke. Naše Saljke i Saljani vrlo rado volontiraju u našim projektima
Književna udruga zadarskih pisaca “ZaPis” svečano je osnovana prije otprilike pola godine, i u tom razdoblju je napravila sve ono što je i zamislila. Organizirala je jednom mjesečno stalne književne susrete u prostorijama Tisak Media centra na kojima se okupljaju ljudi koji vole kada im autori čitaju svoja djela, realizirala je dolaske afirmiranih imena hrvatske literature pri čemu se prvi od njih, poznati književnik i novinar Jurica Pavičić, pokazao kao pun pogodak, marljivo priprema svoju prvu zajedničku knjigu, a dolaskom proljeća društvo je krenulo i na gostovanja. Ono što, kada se govori o ovim aktivnostima, svakako treba napomenuti, podatak je da smo obogativši kulturnu ponudu grada Zadra, svoj rad, tj. kompletne aktivnosti, uključujući gostovanja, papirologiju, troškove putovanja i “reprezentacije”, a pogotovo vizualne prezentacije, sami financirali ili, ako nekome nije jasno što to znači, platili iz vlastitog džepa, što dovoljno govori o nama samima.
Prvo pa daleko
Kada nam je naš “vođa” Robert priopćio da na poziv Saljske knjižnice u četvrtak 25. ožujka putujemo na Dugi Otok zaledila mi se krv u žilama. Već sam vidio sebe u nekom pretpotopnom trajektu koji se satima valja po ogromnim valovima prema tom udaljenom otoku, kako u nekom zadimljenom salonu, na brzinu, drhtavom rukom pišem oporuku, ali sam se gadno prevario. Vožnja katamaranom je pravi užitak, more je bilo mirno, pušenje, hvala Bogu, zabranjeno, a u ugodnoj konverzaciji sa ostalim putnicima – otočanima vrijeme nam je prošlo relativno brzo. Bio sam već u Salima prije dvadesetak godina kada sam svirao u sklopu jedne kazališne skupine, ali nemam nekih impresija jer smo stigli u samo predvečerje i otišli iste noći. Jedino što mi je kao mačkoljupcu upalo u oči bila je neprirodna veličina mačaka koje su se vrtile oko tvornice ribe.
Danas pak, u ranoproljetni ožujski dan, Sali su mi izgledale kao tipično otočko mjesto, što će reći nekako pusto, jer nakon 15 – 16 sati malo tko izlazi iz kuće. Stara otočka arhitektura miješa se s neukusnim sivim višekatnicama, a ako su i opiturane, bolje bi bilo da nisu s obzirom na nesklad boja. Ali, ako mjesto vizualno i nije nešto impresivno, impresivni su ljudi koji su nas dočekali. Od prve do zadnje minute smo se osjećali kao da smo došli kod dragih prijatelja ili bliske rodbine, da i ne govorim o samome mjestu događanja, knjižnici, koja je uređena na vrlo osebujan način, a u kojoj je bilo taman toliko mjesta da svima bude ugodno. Sama je atmosfera bila kao da se nalazimo u nečijem dnevnom boravku, tako da je sve išlo glatko od samoga početka, a završilo, po lijepom domaćem običaju prigodnim domjenkom u obliku ribljih jela i kruha o kojem ću kasnije reći nešto više.
Malo nas je, al smo dovoljni
Na žalost, jedna od ključnih ličnosti naše skupine Elvis Serdar nije bio sa nama, jer je iz zdravstvenih razloga na oporavku, a izostali su i Nikola Turčinov i Andrea Malta. Ipak atmosfera je bila toliko dobra da nas je dodatno inspirirala. Nezirović i Eškinja su blistali sa svojim humorističnim pričicama “Manijak” i “Gađo”, a Iva Pejković je posebno ugodno iznenadila svojom pričom “Zvijezda je rođena”, koja kod prisutnih probudila i “one drukčije” osjećaje. Kao svojevrsno iznenađenje po prvi je put nastupio i mladi pjesnik Boško Habuš koji je svoje uratke čitao i na hrvatskom i na katalonskom jeziku. Ovom prilikom savjet za etiku društva “ZaPis” upućuje prijateljsku kritiku svome članu Igoru Eškinji koji se, nakon što je nagrađen na natječaju Zadarskog lista, malo uobrazio i većinu vremena provodio po kućama svojih Saljskih prijatelja, a nas je zapostavio.
Susret generacija
Ono što nas je posebno dojmilo bio je dolazak vremešne gospode Jerolima Armaninija i Ante Beverina, dugootočkih kroničara, koji su gostima iz Zadra poklonili svoje knjige, tj. kronike u kojima su pisali o stanovništvu, školstvu i prirodnim znamenitostima Dugog otoka. Bio je to susret obilježen međusobnim uvažavanjem i simpatijama, i prava je šteta što nije bilo više vremena za razgovor i druženje. Vrijeme je kao i uvijek u ugodnom društvu brzo proletjelo i mi smo morali natrag u velegrad, ali bogatiji za jedno novo iskustvo i, što je još važnije, za nova prijateljstva.
I na kraju, jedna moja privatna poruka zadarskim pekarima i ostalim proizvođačima kruha – otiđite lijepo svi jedan dan na Dugi otok i naučite kako se radi pravi kruh. Nešto tako dobro nisam jeo godinama. Nema okus i po spužvi nego po kruhu. Okus kakav je većina Zadrana, na žalost, odavno zaboravila.
Profesor Ante Mihić po mnogočemu je osebujna ličnost, a po svome entuzijazmu, radnom elanu i izraženoj humanističkoj crti spada u onu skupinu ljudi za koje se slikovito kaže: “da ga nema, trebalo bi ga izmisliti”. Iako nisam pravi novinar, u onom profesionalnom smislu, čim sam s njime izmjenio par rečenica shvatio sam da se od njega ima što za čuti, pa sam na licu mjesta improvizirao mali, ali ugodni razgovor, i jedino zbog čega žalim je to što smo bili ograničeni Jadrolinijinim plovidbenim redom.
Kako biste opisali samoga sebe?
– Ja volim život. Čudno zar ne? Život nije tu naprosto da bi vegetirao, popunjavao primalne potrebe “u se, na se i poda se”. Život je kompliciran i zahtjevan, a tako ga treba i živjeti – komplicirano i hrabro. U tomu mi pomažu čitanje, putovanje, razmišljenje i poneko poniranje u Božju stvarnost. I razumjevanje sebe. Kako smo mi ipak razumna bića, ‘ajde, dobro je za promjenu koristiti resurse razumnosti. Mozga našega dragoga! Razumjevati, a ne predmnijevati. Konačno, moje ime na grčkom znači antos – božji cvijet. O da mi je opravdavati to što sam cvijet, a koliko sam Božji – to sam Bog zna. A i ja bih htio znati, da ne lunjam bezglavo! Problem nastupa onda kada bi okolina htjela da živi tek jedan cvijet, a ne raznovrsno cvijeće: jer ljudi su raznovrsni. A na latinskom “ante” znači – prvi u bojnim redovima. U semitskim jezicima ime je bilo sadržaj osobe. A eto sadržaj moje osobe zahtjeva od mene i hrabrost i drskost. I da, učim, učim, učim, život je proces i jučerašnja saznanja manjkava su za danas.
Kako je biti voditelj knjižnice u malom mjestu?
– Biti voditelj knjižnice u Salima na Dugom otoku je kao da ste na nekom izvoru, vrutku iz kojeg će se razviti rijeka sa mnoštvom rukavaca, rastoka… Knjižnica u Salima je konglomerat ideja, stilova, sklop mnoštva neurona suptilno povezanih sinapsama čežnje za kvalitetnijim životom. Knjižnica nastoji da svatko, tko svrati u nju nađe djelić sebe. Možda neki djelić kojega inače, da ne uđete u nju, nikako ne biste našli. Divne li svrhe postojanja, zar ne?
U vašoj se knjižnici odvija i društveni život.
– Ovdje se odvija život u svim njegovim smjerovima. Život je kompleksan, osobito kad zatopli. Mi se ljeti proširimo na rivu, postavimo stolove i ljudu prolaze kroz našu knjižnicu, oni su svi njen dio. Moram vam reći jedan zanimljiv podatak. Mi imamo članova iz 105 svjetskih gradova i mjesta. Pokrivamo sve kontinente. Ova mala knjižnica tako postaje dom braći i sestrama iz Izraela, Slovenije, Norveške, Italije, Kanade, Rusije, i tako dalje… Čudesno je kako ljudi pozitivno reagiraju na naš mali dragulj – prvo iznenađeno, a potom oduševljeno.
Sestrinstvo knjižnica
Je li ovo večeras prvo organizirano gostovanje?
– Do sada nismo organizirali književne večeri, ali zahvaljujući književnom društvu ZaPis koje nas je danas posjetilo, ovo je naš početak na tom planu i nadamo se da će nam to postati tradicija. Drago nam je što počinjemo baš sa ZaPisom jer je oni ne pripadaju književnom mainstreamu. Upravo radimo i jedan projekt sa malom knjižnicom iz Sutivana na Braču s kojom ćemo se posestrimiti. Mi ćemo brodom krenuti prema njima, a oni prema nama, tako da ćemo se naći na jednom malom otočiću kod Primoštena gdje ćemo se iskrcati i na vrhu potpisati povelju. Zamolit ćemo Vesnu Parun i Ivu Brešana da budu kumovi tog našeg projekta. To bi bio početak sestrinstva knjižnica na hrvatskim otocima, a nakon toga bismo prešli i na mediteranske otoke. Do sada smo organizirali glazbene večeri, naš malim pianinom prebirali su prsti pijanista sa svih strana svijeta. Organizirali smo glazbene, filmske, astronomske večeri. Na rivi i u knjižnici pripremamo različite tematske izložbe. Kuhamo stara jela, pečemo palačinke. Naše Saljke i Saljani vrlo rado volontiraju u našim projektima.
Možete li kao intelektualac u izoliranoj sredini i u ovim uvjetima zadovoljiti sve svoje intelektualne potrebe?
– Možeš biti i u New Yorku i biti izoliran, zar ne? Izolacija više nije geografski nego mentalni pojam, ali ipak svakih nekoliko mjeseci odlazim na neko putovanje da napunim akumulator. Stvarno treba putovati, kao što i izreka kaže “ploviti se mora”, ali osim toga, mene spašavaju knjige. Kada nema nikoga, onda imam knjige u koje sam stalno zadubljen. Trenutačno čitam različitu esejistiku i neke dobre romane. Upravo sam pročitao Moralni relativizam, jednu izvrsnu knjigu koju preporučujem svima koji misle da je moral svemoguć. Moral je putokaz u dublji život, a ne cilj života. Moral, kaže autor Levy, ovisi o kulturološkom miljeu. Moral je, rekli bi moralni teolozi, opredjeljenost za dobro. E dobro, problem je u tome što se nismo složili što je to dobro. Dakle što nam preostaje? Razgovarati, razgovarati, razgovarati… Voditi dijalog. Razmjenjivati mišljenja. I u društvu, a kako sam ja kršćanin, i u Crkvi. E tu, brate mili, fali ono što je najelementarniji ambijent kršćanstva – dijalog! Bez dijaloga nastaju frustracije, iz frustracije kompleksi, iz kompleksa mržnja, iz mržnje prezir. Prezir je zapravo oblanda mržnje obučene u oholost! Samo dijalogom ćemo prekinuti tu Arijadninu nit koja čovjeka na kraju uguši. I misli čovjek kako je to gušenje njegova prava priroda.
Jeste li zadovoljni posjetom otočana svojoj knjižnici?
– Zadovoljan sam. Postoji jedna jezgra, fini krug ljudi koji su pasionirani čitači. Mladi ljudi ovdje imaju isti izbor kao što bi ga imali da žive u gradu. Najviše nam dolaze tinejdžeri, što nam je drago s obzirom da je još prije desetak godina postojao trend iseljavanja, ali on se nekako ipak zaustavio. Moram reći da me kod mladih facinira koliko vole svoje mjesto i svoj otok. Još kad bi se netko pobrinuo da imaju i posao… Mladima je knjižnica u neku ruku postala mjesto nalaženja i okupljanja.