Cijela je Hrvatska od početka jedna klerikalna namještaljka

Jadranka Kosor kao građanka ove zemlje ima u svom privatnom životu pravo klečati pred kim želi, ljubiti ruke i prstenje kome želi, izražavati poniznost kome želi. No, ako to ona čini u svojstvu predsjednice Vlade, onda ona simbolički narušava suverenitet zemlje koju predstavlja, jer svojim činom ne izražava samo svoju osobnu poniznost pred svojim crkvenim pastirom, nego i državnu podložnost zemlje koju predstavlja u odnosu na državu čijem vladaru izražava znakove podložnosti

Dr. sc. Milan Polić, predsjednik udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta “Protagora”, redoviti je profesor filozofije odgoja na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu i donedavno vanjski suradnik Sveučilišta “Jurja Dobrile” u Puli. Dugogodišnji je član uredništava časopisa “Filozofska istraživanja” i “Synthesis Philosophica”, te urednik časopisa “Metodički ogledi”. Autor je ili koautor desetak stručnih knjiga. Objavio je oko 150 znanstvenih i stručnih članaka, recenzija i prikaza, te pionirskih radova o emancipacijskim pitanjima vezanim za spolnost.
Posjet Benedikta XVI. je, za razliku od posjeta njegova prethodnika, pokazao da u Hrvatskoj postoji i opozicija u odnosu na utjecaj Vatikana i Katoličke crkve; udruga “David” organizirala je i prosvjed. Smatrate li ovo rezultatom razvoja kritičkog promišljanja kod građana, ili se to može objasniti činjenicom da Joseph Ratzinger ne inspirira ljude na način na koji je to činio Karol Woytila?
– Neosporno je da Joseph Ratzinger nije popularan kao što je to bio Karol Woytila, ali pad popularnosti Crkve u Hrvatskoj, što su pokazale nedavne ankete, i porast broja onih koji se otvoreno suprotstavljaju klerikalizmu čija je prisutnost u Hrvatskoj vidljiva na svakom koraku, nije neposredno u vezi s popularnošću papa. U Hrvatskoj su posljednjih godina izrazito na djelu dva suprotna društvena procesa; jedan, u vidu sve prisutnijeg klerikalizma koji čak otvoreno zagovara teokraciju, i drugi, koji se toj klerikalnoj nasrtljivosti sve snažnije i otvorenije suprotstavlja. Kada smo prije pet i pol godina osnovali “Protagoru”, udrugu za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta, bilo nas je devetoro članova i bili smo jedina takva udruga, ne samo u Hrvatskoj, nego i u široj regiji. No, svojim otvorenim istupom željeli smo potaknuti i druge da se ohrabre i suprotstave religijskom ideološkom nasilju koje je, od njezine samostalnosti, preplavilo Hrvatsku. Bilo nas je malo, ali smo bili prilično prisutni u medijima i pomalo smo utjecali na promjenu duhovnog ozračja na širem prostoru. O nama se pisalo i raspravljalo na internet portalima u BiH i Srbiji, pa su jedne oporbene srbijanske novine objavile i intervju sa mnom na temu religiozne diskriminacije. Na osnivanje udruge ateista Srbije djelomično je utjecalo i naše postojanje. Zatim su se i u Hrvatskoj pojavile nove udruge za zaštitu od religiozne diskriminacije, a posljednji je popis stanovništva svojom neznanstvenom metodologijom i očitom namjerom napuhavanja broja katolika potaknuo nove ireligiozne inicijative. Sve nasrtljiviji klerikalizam, arogancija i rastrošnost klera najviše su ljude odvratili od Crkve, ali i porast kritičkog odnosa prema religiji nije zanemariv. U posljednje četiri godine u Hrvatskoj je objavljeno više knjiga svjetski poznatih autora koji s ateističke pozicije žestoko kritiziraju religiju.
Ugovori s Vatikanom protuustavni i ponižavajući
Prilikom posjeta premijerke Jadranke Kosor Vatikanu, televizije su prikazale kadar u kojem premijerka ljubi prsten Benedikta XVI. Isto je učinila i prilikom nedavnog posjeta Benedikta XVI. Hrvatskoj. Je li, po vama, to bio politički gaf čelnice izvršne vlasti jedne suverene države? Vrijeđa li ona time, kao premijerka svih građanki i građana, osjećaje ireligioznih osoba?
– Jadranka Kosor kao građanka ove zemlje, jednako kao i svi drugi građani, ima u svom privatnom životu pravo klečati pred kim želi, ljubiti ruke i prstenje kome želi, izražavati poniznost kome želi. No, ako to ona čini u svojstvu predsjednice Vlade Republike Hrvatske, onda ona simbolički narušava suverenitet zemlje koju predstavlja, jer svojim činom ne izražava samo svoju osobnu poniznost pred svojim crkvenim pastirom, nego i državnu podložnost zemlje koju predstavlja u odnosu na državu čijem vladaru izražava znakove podložnosti. Više nego što me vrijeđa, ozbiljno me zabrinjava takav odnos bilo kojeg predstavnika vlasti u Hrvatskoj prema apsolutističkom vladaru jedne države koja, usputno govoreći, zaobilazi potpisivanje raznih povelja Ujedinjenih naroda kojima se štite ljudska prava, te provodi razne oblike diskriminacije na vlastitom tlu. 
U jednom od vaših “postova” na stranicama udruge “Protagora” postavljate pitanje je li Hrvatska ugovorima sa Svetom stolicom svojedobno kupila priznanje. Ako i jest, da li se to, po vama, razlikuje od pristajanja na različite proizvodne kvote i izmjene zakona kojima se “kupuje” ulazak u EU?
– Ako u nedavnom razgovoru s novinarom sociolog religije s Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, dr. Ivan Markešić kaže da je prema njegovom saznanju ugovor koji je Hrvatska potpisala sa Svetom stolicom najnepovoljniji u odnosu na slične ugovore, onda to valjda nešto znači. Ne treba biti naročito domišljat da bi se došlo do zaključka da je tim nepovoljnim ugovorima, kojima Hrvatska drugoj strani mnogo toga daje, a ništa ne dobiva za uzvrat, nešto kupljeno u tajnosti. To je moglo biti samo međunarodno priznanje i podrška tadašnjoj vlasti. Da bih to shvatio bilo mi je dovoljno pročitati te sramne ugovore koji su protuustavni, ponižavajući za jedan narod koji se voli dičiti svojom neovisnošću i nadasve štetni za budućnost ove zemlje i ovih ljudi. Točno je da političke ucjene dolaze i s drugih strana i da Hrvatska mora kupovati svoje mjesto u međunarodnoj zajednici, pa je jednako loš posao napravila ulaskom u NATO savez prije ulaska u Europsku uniju, ali to je ipak bitno drukčije. Naše je političko i privredno okruženje kapitalističko i treba biti puka neznalica pa ne znati kakvi odnosi vladaju na političkom i privrednom tržištu. U kapitalističkom se svijetu ništa ne daruje, nego se sve prodaje i kupuje. I to je zakon. Ali Crkva se predstavlja kao moralna vertikala u oblikovanju društvenih odnosa, pape se naziva najvećim svjetskim moralnim autoritetima, svakodnevno nas maltretiraju svojim licemjernim čovjekoljubljem, a ispod stola trguju ljudskim slobodama i pravima. Njihovo je priznanje Hrvatske bilo popraćeno nemoralnom ponudom. I to je ono što ljudi trebaju shvatiti.
Popisnica skrojena za lažiranje broja katolika
S obzirom da u popisu stanovništva kod pitanja o izjašnjavanju o pripadnosti nekoj vjeri nije postavljeno i potpitanje o aktivnoj participaciji u vjerskim obredima i pridržavanju pravila, što bi dovelo do diferencijacije na aktivne i pasivne pripadnike vjerske zajednice, je li ovo popisno pitanje namještaljka u korist, prije svega, Katoličke crkve?
– Cijeli je popis stanovništva znanstvena farsa. Pitanja su sugestivna, odgovori su nametnuti, a anonimnost ne da nije zajamčena, nego se po selima prepričava što je tko odgovorio u upitniku. O tome kako su neki popisivači navodili ljude da se izjašnjavaju dovoljno se pisalo u medijima. Danas, kad i oni koji samo pozorno prate TV vijesti znaju da ljudska spolnost nije dihotomna i da osim muškaraca i žena postoje ljudi drukčije spolnosti, ignorancija ljudi u Državnom zavodu za statistiku zaista je nevjerojatna. Već drugo pitanje u popisnici, a prvo je ime i prezime, traži da se izjasnite ili kao muško ili žensko, bez treće mogućnosti. Pa kakav je to znanstveni upitnik? Sve što slijedi u istom je mentalnom kodu, pa su pitanja o religijskoj pripadnost skroz bedasta i sugestivna, a mogući odgovori ograničeni na ono što se unaprijed postavilo kao poželjni odgovor. Samo to 21. pitanje u popisnici koje se tiče religijske pripadnosti toliko je žalostan primjer neznanstvenosti popisa da je pitanje što se od popisnih podataka uopće može koristiti u ozbiljne znanstvene svrhe, a na tim podacima bi se kao trebala graditi politika budućih vlada. Ne radi se tu samo o tome da se namjerno u isti koš strpalo prave katolike i one koji uopće ne znaju što to znači, nego se ne razlikuje religijsku opredijeljenost od vjere, katoličanstvo se “a priori” nudi kao većinski odgovor, agnostike se upisivalo pod druge vjere i još kojekakve nebuloze. Svatko nepristran i s Mjeseca je mogao vidjeti da je popisnica skrojena tako da još jednom lažira broj katolika u Hrvatskoj do nevjerojatnih postotaka koji će služiti kao pokriće Crkvi pri traženju proračunskih sredstava. Jer, iako Crkva novac iz proračuna dobiva na osnovi svojih proizvoljnih popisa župljana, ti popisi postali bi ozbiljno sumnjivi kad bi znatnije odudarali od popisne slike stanovništva. Cijela je Hrvatska od početka jedna klerikalna namještaljka, jer se od početka sramno proturala tvrdnja da tko nije katolik nije ni pravi Hrvat, pa su ljudi pod neprestanim i snažnim ideološkim pritiskom da se izjasne kao katolici.
U niz prilika udruga “Protagora” i vi osobno protivili ste se održavanju katoličkog vjeronauka u školama. Čini li pohađanje vjeronauka nužno vjernike? 
– Ne. 1990., kad smo raspravljali o vjeronauku u školi, podržao sam zahtjev da se u školskom prostoru omogući vjeronauk, ali tada nije bilo govora o tome da to bude nastavni predmet. No, danas vidim da je to već tada bio dio strategije puzajuće religijske indoktrinacije hrvatske mladeži, pa se vjeronauk, malo po malo, pretvorio u fakultativni, a zatim u izborni nastavni predmet, te uguravao u satnicu na način da ga je teško bilo izbjeći. U osnovnoj školi on danas, protivno zakonu, nema alternative i djeca koja ne pohađaju vjeronauk na razne su načine diskriminirana. Ništa u ovom svijetu nije tako nužno da ne bi bile moguće iznimke, pa tako ni vjeronauk ne mora uvijek pobuditi religioznost, ali većina ljudi su mediokriteti koji se teško odupiru ideološkom pritisku. Ni reklame ne djeluju na svakoga, pa ipak se na njih troši velik novac, jer djeluju na većinu. A Crkva nastoji, kao i ekonomski propagandisti, svojom ideologijom ući u dječje duše dok su još povodljive i nesposobne za kritički odnos. Rano usvojene predrasude u pravilu su tvrdokorne i ljudi ih zadržavaju cijeli život unatoč spoznaji da proturječe činjenicama i razložnom mišljenju.
Kako objašnjavate to što se u današnjem društvu smatra adekvatnim u javnom diskursu suprotstavljati znanstvene teze ili političke ideje, ali se svaka rasprava koja se dotiče dogmi neke religije smatra nepristojnim zadiranjem u takozvana vjerska prava?
– Pa, jednostavno je u naravi znanosti da dozvoljava raspravu, kao što je u naravi religija da traže bespogovorno vjerovanje u dogme. U nas je katoličanstvo od osamostaljenja vladajuća ideologija i kao takva ne dozvoljava raspravu o sebi.
Mi smo muškarci ili žene po prešutnom dogovoru
U izviješću o svojem radu u 2010. pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić upozorava kako transseksualne maloljetne osobe “nemaju na raspolaganju adekvatnu pomoć i potporu kada traže medicinski postupak promjene spola” , te navodi kako Hrvatska nema zakona kojim se regulira pitanje promjene spola i primjećuje kako su “mladi istospolne seksualne orijentacije  kao i transseksualne mlade osobe posebno rizična skupina”. U svojem članku iz 1988. “Emancipacijske mogućnosti transseksualnosti” transseksualnost sagledavate kao oslobođenje od prevladavajućih spolnih obrazaca. U kojoj mjeri, po vama, zakonsko izjednačavanje prava tzv. “seksualnih manjina” doprinosi oslobođenju pojedinaca od spolnih obrazaca, a koliko ih “cementira” odnosno katalogizira?
– Bojim se da je tu riječ o nečemu za što većina hrvatskih građana jednostavno “nema sluha” i ne želi znati za probleme s kojima su suočeni ljudi koji se ne uklapaju u dihotomne spolne obrasce. U tome opet veliku ulogu imaju religijske predrasude i Crkva koja zagovara nekakvu “zdravorazumsku istinu” i prirodnost, a da se pritom pojma nema o čemu se govori, jer kad bi se ljudi zaista vratili u prirodno stanje onda bi okolo hodali četveronoške i pasli travu. Odnos prirode i kulture složeno je filozofsko pitanje i nemoguće ga je apsolvirati u jednom odlomku, ali odrješito tvrdim, a koga zanimaju argumenti morat će ih potražiti u mojim knjigama i člancima, da je spol društveni konstrukt, neovisno o tome što se zasniva na “prirodno danim” pretpostavkama. Nije, međutim, teško pokazati, ali za to bi mi ipak trebao jedan članak, da su sve klasifikacije proizvoljne ili u najboljem slučaju stvar dogovora, pa tako i spolna klasifikacija. Drugim riječima, svi smo mi muškarci ili žene po prešutnom dogovoru koji se povijesno mijenja, ali u koji se velik dio ljudi jednostavno ne uklapa i to im onda upropaštava život. Ali nije tako samo sa spolovima, tako je sa svime. I tu dolazimo do “bauka relativizma” kojim Crkva stalno plaši puk. Ali niti je relativizam to što Crkva tvrdi da jest, niti je “apsolutna božja istina” to što Crkva tvrdi da jest, već se iza svega skriva interes crkvene hijerarhije koja je taj interes upakirala u teološki staniol ne bi li ličio na čokoladice koje tjeraju tjeskobu i liječe ljudsku patnju. Odavno sam objasnio da “ravnopravnost spolova” nije moguća, jer spolovi nisu subjekti, a kao kolektivni identiteti mogu biti mišljeni samo kroz različitost društvenih uloga. Tko želi pripadati spolu sam je sebe osudio na diskriminaciju. Stoga je i Zakon o ravnopravnosti spolova zakon koji cementira dihotomnu spolnost i zapravo spolnu diskriminaciju, posebno onih ljudi koji se ne uklapaju u zadane spolne obrasce. No, čak i oni koji pristaju u spolne obrasce tim zakonom nikada neće ostvariti ravnopravnost jer je to na tako smušenoj i nedomišljenoj teorijskoj osnovi nemoguće. Štoviše, sam je Zakon o ravnopravnosti spolova, posebno na jezičnoj razini toliko nepromišljen da sam sebi proturječi, a kad bi netko pokušao dosljedno govoriti jezikom tog Zakona moglo bi se to izvoditi kao dobar skeč. Spolnost jednostavno treba izbaciti iz zakona, kao što ni debljina nije osnova zakonskih razlika, jer nitko ne bi smio imati bilo kakva prava ili obveze po osnovi svojih stvarnih (ne)mogućnosti, nego on na osnovi tih (ne)mogućnosti različito konzumira za sve građane ista prava.
Kada se u javnosti govori o izjednačavanju prava istospolnih parova s heteroseksualnima, protivnici su izrazito glasni, makar se radi o pravu koje se njih same zapravo ne tiče. Zašto osobe teško prihvaćanju tuđe napuštanje spolnih obrazaca?
– Pa zato što je spolna identifikacija jedan od najranijih oblika identifikacije i djeca se spolno identificiraju još i prije nego što postanu sebe svjesna. Stoga su predrasude o spolnosti duboko ukorijenjene u podsvijesti i teško se napuštaju. Drukčiji oblici spolnosti od predrasudama usvojenih ugrožavaju identifikacijske obrasce po kojima ljudi sebe prepoznaju i to ih plaši. Zanimljivo je da su najveći homofobi upravo ljudi iz autoritarnih patrijarhalnih sredina koji su latentno homoseksualni i koji se plaše svoje potisnute seksualnosti. Nije teško pokazati da je u patrijarhalnim sredinama latentna homoseksualnost široko prisutna.
U već spomenutom članku “Emancipacijske mogućnosti transseksualnosti” navodite kako je za prevladavanje spolnog rascjepa nužno prevladavanje spolnog rascjepa u jeziku. Danas se smatra politički korektnim paralelno isticanje opcije ženskog roda neke imenice ili zamjenice; je li to “put za put” izlaska iz spolnog rascjepa ili korak unatrag?
– Već sam djelomično odgovorio na to pitanje, ali ponovit ću da je to korak unazad. Popularni “feminizam” je, ali i onaj s dubljim teorijskim ambicijama, zadnjih dvadeset godina kontaminiran konzervativnim i tradicionalističkim pristupom. Odbacivanje takozvanih rodnih obrazaca otvorilo je više emancipacijskog prostora nego što su ga ljudi bili spremni prihvatiti i zato su se uhvatili za spolne obrasce kao za neko čvrsto prirodno pribježište.
Zastrašujuće neznanje većine mladih
Baveći se, također još 1988., seksualnošću osoba s invaliditetom ustvrdili ste kako spolni obrasci pucaju upravo na osobama s invaliditetom za koje su prevladavajući spolni obrasci preuski. Čini se da je, kao i tada, seksualnost osoba s invaliditetom još uvijek tabu ili se tako barem moglo čuti na tribini koju je u travnju u Zagrebu organizirao Gradski ured za socijalnu zaštitu. Je li taj tabu toliko rezistentan baš zato što, kako navodite, spolni obrasci pucaju upravo na osobama s invaliditetom?
– Ljudi koji se zbog ovih ili onih obilježja ne uklapaju u obrasce “normalnih” samim tim se teže uklapaju i u spolne obrasce. Stoga trpe i najveći pritisak spolnih obrazaca. Ako ljudi teško prihvaćaju drukčiju spolnost, još teže će prihvatiti drukčiju spolnost onih koji su već i inače drukčiji. Nije samo to problem o kojem se šuti, jer je i incest veliki problem koji se prešućuje. Kada bi se o njemu kritički progovorilo moglo bi se spriječiti i sanirati veći dio seksualnog nasilja u obiteljima, koje se sada skriva. Odnos prema takozvanim “osobama s invaliditetom”, što je prilično neuspio eufemizam za “invalidne osobe”, a zapravo za osobe za koje nismo pronašli odgovarajući naziv, uglavnom je krajnje licemjeran, čega je posljedica i to što nemamo pravog naziva. Jer, dok ih se s jedne strane, sažalijeva, s druge strane im se uskraćuje zadovoljenje i onih ljudskih potreba, primjerice spolnih, koje bi mogli, kada bi im to bilo dopušteno, jednako ili čak uspješnije zadovoljiti nego takozvani normalni.
U knjizi “Erotika i sloboda” iz 1990. zastupate tezu kako emancipacija žena kao žena, dakle kroz pripadnost spolu, zapravo nije emancipacija, jer se time žene nalaze u poziciji da pripadaju spolu, a ne da spol pripada njima. Predlažete emacipacijski odgoj koji bi oslobodio pojedince od niza društvenih etiketa. Što bi vaš emancipacijski odgoj danas, s odmakom od 21 godine, bio u odnosu na eksperimentalne programe odgoja za ljudska prava i za aktivno građanstvo?
– Zapravo je žalosno što, ne samo da se u protekla dva desetljeća uglavnom ništa bitno nije pomaklo nabolje, nego smo u nekim stvarima učinili čak korak natrag. Da bi se shvatilo o čemu govorim trebalo bi pročitati knjigu moje supruge Rajke Polić “Važno je biti konj” u kojoj dokumentirano pokazuje da su u patrijarhalnim društvima konji važniji od žena, pa onda pogledati modu ženskih cipela koje doslovno izgledaju kao konjska kopita s potkovama. Dakako, i žene i muškarci oslobodili su se nekih površnih tradicionalnih spolnih obilježja, ali zato još žešće ističu neka druga. Ono što je bitno drukčije nego prije dva desetljeća jest to što danas postoje skupine ljudi koje ne kriju svoju transseksualnost i koje otvoreno odbacuju spolne obrasce. Računalna tehnologija, koja je omogućila, višestruke “kiberidentitete” odigrala je u tome također važnu ulogu, posebno u izboru spola, što se onda jednim dijelom prelijeva i u konvencionalnu stvarnost. Ali neznanje većine mladih je zastrašujuće i u ovom trenutku mnoge su mogućnosti otvorene, a što će prevagnuti umnogome će ovisiti o stjecaju okolnosti, jer široko promišljenog djelovanja nedostaje.

“Tako mi bog pomogao” je pravna sramota Hrvatske

*Kako objasniti to što se, ni nakon inauguracije predsjednika Josipovića, u Hrvatskom saboru nije našao zastupnik koji bi zatražio da rečenica “Tako mi bog pomogao” na kraju prisege Predsjednika Republike, bude barem opcionalna? Je li to strah od birača ili strah od Katoličke crkve? 
– Ta rečenica u prisezi je još jedna velika pravna sramota Hrvatske koja se povlači, eto, skoro već dva desetljeća. U Zakonu o izboru predsjednika RH iz 1992. te sporne rečenice nije bilo. Izgovorio ju je samovoljno pri polaganju prisege za prvog predsjednika RH Franjo Tuđman. I nitko se od prisutnih sudaca Ustavnog suda nije usudio ništa primijetiti na to kršenje Zakona i Ustava, nego su pokorno odšutjeli i prihvatili generalovu samovolju. A onda je Sabor, umjesto da stane u zaštitu Zakona i Ustava koje je donio, Tuđmanovu samovolju ozakonio Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske iz 1997. Ali time ta rečenica prisege nije prestala biti protuustavna i udruga “Protagora” je u postupku pokretanja zahtjeva za ocjenu ustavnosti članka 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske. Naprosto je nevjerojatno licemjerje onih koji kažu: “pa, kome to smeta”. Zbog te rečenice ireligiozna osoba ne može položiti prisegu za predsjednika RH, a da protiv svoje savjesti ne izgovori laž. I na tu se laž želi prisiliti ireligiozne hrvatske građane, ako žele do kraja ostvariti svoje pasivno biračko pravo. Štoviše, svi znaju da je to laž i licemjerno se prave da je sve u redu. Ali to i jest smisao te rečenice u prisezi; da se pokaže društvena moć Crkve i moć religije kao vladajuće ideologije. Tko, dakle, polažući prisegu želi zazvati boga neka ga zazove u mislima i bog bi ga morao čuti, a javno izgovorena prisega je čin kojim se potvrđuje pravni položaj predsjednika određen voljom Sabora, a ne voljom boga ili Crkve. I to treba biti jasno u sekularnoj državi. Ali onima koji žele javno svjedočiti svoju religioznost može se dopustiti da se pozovu na boga, pod uvjetom da je to neobvezni dio prisege koji se smije, ali ne mora izgovoriti.