Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Bili smo najbogatiji, sad smo najsiromašniji

Autor:

08.07.2008. 22:00
Bili smo najbogatiji, sad smo najsiromašniji

Foto: Adam VIDAS



Desetak stanovnika Mandića srpske nacionalnosti danas proklinje rat, liječe se od moždanog udara u Beogradu jer ne vade hrvatske papire, gledaju PTC (Radio televizija Srbije op. a.) i pričaju viceve o Titu
Desetak povratnika srpske nacionalnosti stanovnika zaseoka Mandići u Ostrovici u općini Lišane Ostrovičke živi bez dućana, vode, asfalta, telefona. Jedanput tjedno idu u 2,5 kilometara udaljenu Ostrovicu gdje u pokretnoj trgovini kupe kruh za cijeli tjedan, a zatim ga kući zalede kako bi zadržao bar neku svježinu na dan kad se bude jeo.
Ovaj kratki opis najbolje govori kako i u kakvim uvjetima žive ljudi u Mandićima, zadnjem zaseoku u Zadarskoj županiji prema susjednoj Šibensko-kninskoj županiji.
Muhe i suhi kruh
Do Mandića vodi makadam koji je prohodan dok ne padne kiša, ali čim ima oborina, njime mogu prolaziti samo terenska vozila. Nekoliko kuća i njihovi stanovnici smješteni na odvojku makadama davno su zaboravljeni i od Boga i od vraga. U samom mjestu užasno je vruće, toplina napada iz užarene zemlje i kamena. Muhe podjednako opsjedaju ljude i životinje, a ponekad je prava lutrija otvoriti usta da leteći kukac ne uleti u njih. Pojedini stanovnici žive poput pustinjaka u oronulim stajama, hiberniraju na improviziranim ležajima, na madracima iz kojih izbijaju opruge, ispijaju pivo, a dolazak očekivanih i neočekivanih gostiju najavljuju im psi.
– Žalosno je da nemamo gdje ni kruh kupiti. Krpamo kraj s krajem zaradom od poljoprivrede i socijalne pomoći, kaže Zdravko Mandić, stari momak koji živi s majkom i ocem.
Jedini stalni izvor prihoda koji njih troje imaju jest 1.200 kuna socijalne pomoći. Imaju mali vinograd i drže prasad. S kućne terase visi nekoliko vreća napunjenih starim kruhom kojim prave napoj životinjama. Njegova majka Grozdana pokazuje na punu hladnjaču zaleđenog kruha, a sve to sa zida gleda slika sv. Jovana spasitelja.
U centru mjesta, s jedne strane glavne ulice nalaze se kuće impozantne veličine koje govore o nekadašnjem bogatstvu njihovih vlasnika. U njima je prije rata živjelo četiri puta više ljudi nego sada u cijelom mjestu. Danas su mlađe generacije ostale u Srbiji, a oni sretnije ruke pobjegli su u Australiju ili skandinavske zemlje.
Puno baba, kilavo dite
– Mi se nalazimo na tromeđi između Knina, Skradina i Benkovca. Ali znate ono – puno baba, kilavo dite. Nitko za nas ne pita ni zna. Jedino tko dođe jest poštar. Ja bih rekao da je ovo vražje selo. Smiješno je što u mjestu nemamo kontejnera, a dobivamo uplatnice za smeće, priča Simo Mandić koji živi sam u obnovljenoj kući.
Simo ima 56 godina i nedavno je preživio moždani udar. Liječiti se išao u Beograd jer nije zdravstveno osiguran u Hrvatskoj. Kaže kako se nije ni trudio da dođe do njega. Dane krati pušeći cigarete, sjedeći na kauču i gledajući PTC (Radio televizija Srbije op. a.)
– Nekad smo bili najbogatije mjesto u cijelom kraju. Ja sam imao četiri traktora. Danas smo najsiromašnije, a traktore su zamijenile motike. Nije nam triba rat, đava mu sime satra, kaže Simo i u svom zafrkantskom svjetonazoru okreće na šalu:
– Znate onaj o Titu. Drži Tito govor i kaže ‘Drugovi ja liježem s vjerom, a budim se s nadom’. A oni na to njemu: ‘A tko spava s Jovankom?’ Bit će bolje jednog dana, samo treba dočekati to.
Ipak ne dijele svi njegov optimizam. Njegov susjed na pitanje kako je, samo pokazuje na gomilu građevinskog otpada koji mu stoji ispred kuće. Kao da hoće reći – živimo na smetlištu, gore nego životinje.
U Mandićima nemaju velike zahtjeve. Za početak bi bio dovoljan i asfalt, bilo iz pravca Ostrovice iz Zadarske županije ili iz pravca Đevrska iz Šibensko-kninske županije. Kad bi došao asfalt došla bi i pokretna trgovina, a možda i nešto više ljudi.