Zadar popularniji od Dubrovnika

Velkam to Zadar. Dobrodošli u grad koji će postat popularniji od Dubrovnika, kako je krenulo. Eto, prošetala nam se i Očajna Kućanica po rivi, ila spizu iz Konzuma na unajmljenoj jahti, kupila žvake na kiosku… I bolio ju je đon za lokalne paparace. Žena se došla dobro provest, poslušat orgulje, pa krenuti dalje.
S nestrpljenjem čekamo Eklstone, samo što ne znam kako će ove godine kad ne dolaze u paru. Hoće li prvo Slavka pa Berni, ili će imat pomirenje na Kornatima. A možda i one njihove dvije kćeri dođu bez roditelja. Uglavnom, ćirimo pozorno čije su jahte u gradskoj luci, a njihovu već svi dobro znamo.
Dolazi nam i Seal, ali bez Hajdi. Ona vjerojatno nije stigla unajmit dadilju koja bi putovala s njima i čuvala njihov kil djece. A bit će to velika stvar kad nahrupi ekipa u Jazine. A više od sedamdeset posto njih da pitaš tko je Seal, ne vjerujem da bi znali. Ali zato vjerojatno sada proučavaju ‘stručnu literaturu’, kao za Paka de Lusiju, jer ne možeš baš doć na koncert vidjeti i biti viđen, a da ne znaš ni jednu stvar od čovjeka koji nastupa. Ne znam ni koliko je karta i kad je točno ni u koliko jer teško da će me vidit, ali eto, ponosna sam jer nam je to poklonio(????!) Grad, Turistička ili votever. Samo ne znam kako poklanjaju građanima nešto za što moraju upad platiti koji i nije baš jeftin. Neću pretjerivati, ali sigurno je desetinu normalne plaće. A oni koji zarađuju puno više, ionako unutra uđu besplatno. E, njima su zvijezde naklonjene i karte poklonjene, tako to ide.
E da, bio nam je i predsjednik Josipović na otvorenju Glazbenih večeri. Što onaj predsjednik prije nikad nije bio. Možda zato što nije imao glazbenu naobrazbu. Ili ga to jednostavno nije zanimalo. Sva sreća da je ovaj muzikalan, pa je, eto svratio i do Zadra. On je odabrao Zadar, a premijerka Dubrovnik. Nekako sam tu večer kad je bilo otvorenje Glazbenih bila zauzeta manje ozbiljnom glazbom, ali bih sve bila dala da vidim kako su se ovi naši ponašali prema njemu. Jer, nisu mu bili nešto posebno naklonjeni u predizbornoj kampanji, a sad su, pretpostavljam, svi željeli stisak ruke i sliku s predsjednikom. Što ima veze u čiju sviralu svira, predsjednik je ipak predsjednik, pa neka je i naš. Vaš. Njihov. Svačiji. Ničiji…
Nisam bila ni u Petrčanima još, a ne znam ni hoću li. Nisam bila ni na puno toga, a sve aktualniji narodnjački đir, na koji ni mrtva ne bih, neću ni spominjati. Što više zabavnjaka i narodnjaka bude u điru, a njihovo vrijeme nadolazi, to ću manje imati volje izaći vani.
Ne znam je li me uhvatila kriza tridesetih ili sam se štufala svega. već dugi niz godina isti ljudi na istim mjestima, isti laktovi samo na drugim šankovima… U posljednje vrijeme imam fobiju od tih svih ‘faca’ i vonabi faca. Gdje god se makneš, za petama su ti. A za njima i aparati. Jer ako ih nisu uslikali, ili oni sami sebe uslikali pa podijelili sa svijetom da su bili na tom i tom iventu, to kao da se nije ni dogodilo… A te brije danas narodnjak sutra tehno neću ni spominjati…
Za promjenu, postoje li više terasa bendovi koji pod zvjezdanim nebom sviraju na nekoj gradskoj ili prigradskoj terasi. Ono, kao kad smo mi bili mali. Gdje su pravi plesači pokazivali umijeće, djeca ih kopirala… E, ja bih rado obukla haljinu i obula štikle, teleportirala se na neko takvo mjesto i uživala.
Mare