Čovjek koji je uzimao generalima i davao vojnicima

Boraveći u Rigi, Bulak-Balachowicz nastavio je kontakte s Poljacima nudeći im svoje usluge, osobito što je počinjao rat Poljske i boljševičke Rusije. Uspio je poslati poruku samome Pilsudskome, poljskom vođi iznimnoga smisla za politička predviđanja. Pilsudski je, naime, još prije Prvog svjetskog rata slutio izbijanje istog i postavio naizgled nemoguću vojno-političku doktrinu za Poljake koji su tad bili podijeljeni između Njemačke, Rusije i Austrougarske. Pilsudski je kazao da u budućem ratu Poljaci trebaju stati uz Centralne sile koje će zaratiti s Rusijom i pobijediti ali da će isto tako Njemačka i Austrugarska biti poražene od Engleske, Francuske i SAD-a
Ljeto 1914. bilo je na Starom kontinentu uistinu vruće do usijanja. Nakon Sarajevskog atentata u kojem su pripadnici od Srbije nadziranog pokreta “Mlada Bosna” ubili prijestolonasljednika nadvojvodu Ferdinanda i suprugu Sofiju, mogućnost rata o kojem se dotad hipotetički debatiralo po novinama i klubovima već nekoliko godina počela je dobivati konkretne obrise. Austrougarska je zbog atentata uputila Srbiji ultimatum koji su u Beogradu bili gotovo sasvim spremni prihvatiti, no nisu htjeli pristati na odredbu da austrougarski istražitelji djeluju na srbijanskom teritoriju i ispituju srbijanske podanike. Opiranje toj odredbi, tako bliskoj nekim sličnima iz najnovije hrvatske povijesti, bilo je zapravo konačni okidač pucnja koji se utopio u četverogodišnju, dotad neviđenu grmljavinu oružja i oruđa koja je utihnula u kasnoj jeseni 1918. Tako, makar, kažu povijesni udžbenici.
Jer, osim što Veliki rat, kako ga se tada zvalo uistinu nije bio “prvi svjetski”, tako ni oružani sukobi nisu završili s 1918. godinom. Kako je u to doba sa sebi svojstvenim cinizmom kazao Winston Churchil: “Nakon rata giganata, sad počinju ratovi pigmeja”. Uistinu će mir na prostore Europe i dalekoga istoka stići, veoma privremeno uostalom, tek 1923. godine, pet godina nakon službenog prestanka neprijateljstava između Antante i Centralnih sila. Iskrilo je u mnogim zemljama, no pravi rat koji se samo nastavio na ovaj koji zovemo Prvim svjetskim rasplamsao se između Grčke i Turske te na širokom prostoru istočne Europe i Eurazije sve do daleke Mongolije i Vladivostoka. Revolucije koje su potresle Rusiju 1917. godine bile su okidač koji je čitavo područje nekadašnje carevine i najveće države na svijetu bacio u stanje višegodišnjeg kaosa u kojem su se nadmetale brojne zaraćene strane, ideologije, narodi, vjere, skupine i pojedinci.
Ni mir ni rat
Čitava galerija danas zaboravljenih likova, heroja i nitkova, sanjara i oportunista, projurila je tim čudnim razdobljem koje nije bilo ni rat, a još manje mir, često jašući na vilovitim konjima ili jureći u parom obavijenim oklopnim vlakovima. Države su nastajale i nestajale, potrajavši ponekad i tek nekoliko mjeseci pa i kraće, savezništva od kojih su neka izgledala i nezamislivim tek koji tjedan ranije su se sklapala i zatim opet kršila. Milijuni ljudi pokušavali su živjeti u nesmiljenom vrtlogu koji je kovitlao prostorom od Poljske do azijskih obala Tihoga oceana.
Sve bi ih ovdje bilo nemoguće čak i samo spomenuti pa ćemo se ovaj put podsjetiti na jednoga – Stanislawa Bulaka-Balachowicza, neuhvatljivog ratnika i konjanika čiji je život ličio na stalni pustolovni roman.
Balachowicz je rođen 1883. u malom mjestu pokraj Vilniusa u bjeloruskoj obitelji koja je služila na imanju lokalnog veleposjednika. Kasnije mu se otac uspio osamostaliti i podići vlastito imanje pa ne čudi da je mladi Stanislaw krenuo u poljoprivrednu školu koju je završio, te postao upravitelj na imanju nekog vojvode Petra. Tamo je ostao zapamćen kao zaštitnik seljaka i siromašnih koji su ga nazivali ocem ili “batkom”, no ipak mu je za povijest ostao trajno zapamćen jedino drugi nadimak “bulak”, što je bjeloruski izraz za vjetrogonju. S izbijanjem Prvog svjetskog rata Balachowicz se priključio ruskoj vojsci i ubrzo stekao čin poručnika. Nakon ruskih poraza 1915. bio je određen u posebnu konjaničku postrojbu, “Vitezovi smrti”, koja se posvetila gerilskom ratovanju iza njemačkih linija. U toj službi je Balachowicz bio višestruko odlikovan i dočekao primirje, a potom i Brest-Litovski mir između Njemačke i boljševičke Rusije u ožuju 1918. No, ne znajući u svojoj gerilskoj bazi išta o miru, Balachowicz je nastavio s prepadima te je u jednom takvom, koji je kao i većina drugih bio uspješan, bio pogođen i teško ranjen. O potpuno novom redu stvari u Rusiji tako je saznao tek u bolnici u Petrogradu. Oporavak je bio brz i Stanislaw je ubrzo izišao iz bolnice i zajedno s bratom Jozefom počeo okupljati postrojbu poljskog konjaništva. No, od početka je imao problema s boljševičkim vlastima koje su naredile da se konjanici raspuste, a bilo je i strjeljanja odgovornih. Na intervenciju francuskog vojnog izaslanika i Lava Bernsteina Trockog, Poljacima je na kraju odobreno organiziranje ali su u postrojbu uvedeni i pripadnici drugih nacionalnosti. Uskoro su upućeni na akciju u mjesto Luga gdje je izbila protuboljševička seljačka pobuna. Balachowicz je, vjerojatno zahvaljujući svom iskustvu u radu sa seljacima uspio pobunu smiriti mirnim putem i bez žrtava, što nije dobro odjeknulo kod boljševika u Petrogradu koji su ga odmah pozvali na prijavak. Sluteći što mu se sprema Balachowicz, koga su tad već zvali i Bulak, je zajedno sa svojim ljudima prešao demarkacionu crtu između Crvenih i Bijelih i kod Pskova i priljučio se potonjima. No, i tamo je uskoro došao u sukob s njemačkom protuboljševičkom postrojbom koja je bila raspoređena na granicama Rusije po naredbi Antante. Bulak se probio kroz obruč Nijemaca koji su ga opkolili i uputio se u Estoniju gdje se okupljala bijela armija generala Judeniča. Zajedno s njima i estonskim legijama, njegova je postrojba nanijela nekoliko teških poraza Crvenoj armiji, što je stvorilo temelje za nezavisnost Estonije. U svinju 1919. osobno je vodio jurišnu skupinu koja je vratila Pskov pod kontrolu Bijelih te dobio od generala Judeniča odlikovanje i čin pukovnika i postao vojnim zapovjednikom grada.
Demokratski general
Njegova uprava ostala je zapamćena po demokratskom duhu kakav je na tadašnjoj istočnoeuropskoj bojišnici bio iznimno rijedak. Balachowicz je dao da se održe izbori i novostvorenoj gradskoj Dumi, predao dobar dio svojih diktatorskih ovlasti. Naredio je prekid cenzure pisama i dopustio slobodno interesno i političko udruživanje koje je uključivalo i socijaliste što je veoma naljutilo neke od njegovih nadređenih generala. Ipak ga je Judenič promaknuo u čin general-bojnika, no prema izvorima, ponajviše zato da ga odvrati od njegovih kontakata s Poljacima na koje su i bijeli ruski generali gledali poprijeko. Na kraju su Balachowicza pokušali privesti u stožer, no on je ponovno već prije toga nestao.
Zajedno s dvadeset najvjernijih suboraca, Bulak se probio kroz bijele linije do grada Ostrova koji su držali Estonci i tamo ustrojio novu gerilsku postrojbu s kojom se ubacivao Crvenima u pozadinu. Uskoro su bijeli generali i sam Judenič shvatili da s Balachowiczem moraju računati ako žele dobiti rat. U jesen 1919. počela je velika ofenziva Bijelih prema Petrogradu, u kojoj su Bulakovi konjanici imali zapaženu ulogu jer su presjekli za Crvene vitalno važne željezničke pruge i stavili pod svoju kontrolu veliko područje. Neuspjeh Judeniča da spoji to područje s teritorijem pod svojom kontrolom doveo je konačno do sloma ofenzive i Judeničevog raspuštanja svoje armije u siječnju 1920. No sad je Balachowicz dočekao svojih pet minuta u svađama s generalom. Skupa s nekoliko Rusa i estonskom policijom, upao je u njegove odaje uhitio ga i zaplijenio vreću s novcem koju je general kanio ponijeti sa sobom. Svota od 227 tisuća funti te 250 tisuća estonskih i 110 milijuna finskih maraka je po Balachowiczevom naređenju razdijeljena vojnicima kao posljednja plaća prije raspuštanja armije i odlaska u neizvjesnost koja je tada civilima prijetila čak više nego vojnim osobama.
Doktrina Pilsudskoga
Boraveći u Rigi, Bulak-Balachowicz nastavio je kontakte s Poljacima nudeći im svoje usluge, osobito što je počinjao rat Poljske i boljševičke Rusije. Uspio je poslati poruku samome Pilsudskome, poljskom vođi iznimnoga smisla za politička predviđanja. Pilsudski je, naime, još prije Prvog svjetskog rata slutio izbijanje istog i postavio naizgled nemoguću vojno-političku doktrinu za Poljake koji su tad bili podijeljeni između Njemačke, Rusije i Austrougarske. Pilsudski je kazao da u budućem ratu Poljaci trebaju stati uz Centralne sile koje će zaratiti s Rusijom i pobijediti, ali da će isto tako Njemačka i Austrugarska biti poražene od Engleske, Francuske i SAD-a i da Poljaci zato ne smiju učiniti išta što bi ih svrstalo uz podređene. Ovu nemoguću misiju je Pilsudski izvršio u potpunosti, organiziravši početkom rata poljske dragovoljce koji su ratovali protiv Rusije da bi se nakon revolucija u Rusiji počeo povlačiti iz borbe i stavljati Njemcima nemoguće uvjete za suradnju te su ga na kraju uhitili, no s kapitulacijom je bio oslobođen i dobio vodstvo nad nezavisnom Poljskom, uskoro opet u ratu s Rusijom.
Pilsudski je prihvatio ponudu već proslavljenog generala te je Balachowicz s osam stotina konjanika krenuo iz Estonije u Poljsku krečući se tako da zaobiđe boljševičke snage. Većina njegovih vojnika su bili Bjelorusi kojima su Poljaci kad su uspješno stigli na bojišnicu dali status savezničke vojske. To se uklapalo u doktrinu “Prometejstva” koju je zagovarao Pilsudski i po kojoj je Poljska trebala stalno ohrabrivati narode unutar Rusije, odnosno SSSR-a na pokrete za nezavisnost. U konačnici je Poljska trebala na istoku napraviti “Međumorje”, veliku zajednicu naroda između Baltičkog i Crnog mora, nalik na nekadašnju veliku Poljsko-litvansku državu.
No krajem ljeta 1920. Crvenoarmejci su odbacili Poljake sve do prilaza Varšavi, gdje su, međutim, doživjeli veliki poraz. U gonjenju sovjetskih snaga nazad na istok, istakle su se Bulakove postrojbe za koje neki izvori tvrde da su se isticale i progonima Židova. Činjenica da su većina boljševičkog vodstva bili pripadnici tog naroda možda može donekle pojasniti te navode.
Privatni rat
Krajem listopada je uz posredovanje Antante sklopljen mir između Poljske i SSSR-a uz odredbu da sve savezničke armije moraju napustiti Poljsku. Za Balachowicza i njegove vojnike je to značilo ili emigraciju ili sigurni progon i vjerojatnu smrt u SSSR-u. No Poljaci su mu ponudili i opciju da se nastavi boriti protiv Boljševika za svoj račun te mu se pridružio velik broj Ukrajinaca i bijelih Rusa iz poljske vojske. Naoružani poljskim i zarobljenim boljševičkim naoružanjem prešli su granicu početkom studenoga. Do desetog, već su zauzueli nekoliko gradova te je Balachowicz objavio nezavisnost Bjelorusije i obrazovao privremenu Vladu. Ali očekivani masovni ustanak Bjelorusa je izostao, a smatra se da je razlog bio opći premor stanovništva ratovima koji su se preko te zemje prelijevali od 1914. Sovjetske snage pokrenule su protuofenzivu i do kraja studenoga istjerale Bulaka i njegovu vojsku natrag u Poljsku. Sovjeti su tražili da im ga se izruči kao veleizdajnika ali su Poljaci to odbili smatrajući ga svojim državljaninom.
U međuratnom periodu Balachowicz je živio u Varšavi gdje je objavio dvije knjige: “Hoće li ili ne će biti rata” i “Dolje Hitler ili živio Hitler?”. Poljsku je napustio 1936.-39. kad je bio vojni savjetnik generala Franca u Španjolskoj. No s izbijanjam rata 1939. stavio se na raspolaganje poljskoj vojski i uspješno vodio brigadu tijekom borbi za Varšavu no njegove vojne planove prekinula je kapitulacija Poljske, pogotovo kad ju je s leđa napao SSSR. Balachowicz je uspio izbjeći zarobljavanje i živio je kao ilegalac pripremajući jezgro budućeg poljskog pokreta odpora. Gestapo je tragao za njim i konačno ga locirao u proljeće 1940. u svibnju te godine Stanislaw Bulak Balachowicz, kojeg Bjelorusi i danas smatraju herojem, poginuo je u puškaranju s Gestapoom na razkrižju ulica 3. svibnja i Francuske, u Varšavi.