Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Biti iskonski slobodan

Autor: Valentina Mlađen

08.08.2013. 22:00
Biti iskonski slobodan

Foto: Fabio ŠIMIĆEV



Rekvijem za organe, autorski projekt troje umjetnika glumice Senke Bulić, plesačice Ivane Jozić i glazbenika Damira Martinovića Mrleta, na ekspresivan način kroz kazalište okrutnosti prikazuju posljednji krik organa prije njihovoga konačnog istjerivanja iz svojih tijela


Na predstavu otvaranja 17. Zadra snova Rekvijem za organe mogao bi se primijeniti pojam egzorcizam, iako ne u onom doslovnom smislu istjerivanja zlih duhova i sila. No u prenesenom značenju upravo ta definicija odgovara predstavi nastaloj po tekstovima Antonina Artauda.
Čovjek je loše stvoren, smatrao je Antonin Artaud, pjesnik, dramski pisac, glumac. Nešto najnepotrebnije izmišljeno su organi. Čemu oni služe? Oslobađanjem od organa i njihovih mehanizama čovjek može u potpunosti osloboditi svoje tijelo i biti iskonski slobodan.
Predstava Rekvijem za organe, autorski projekt troje umjetnika glumice Senke Bulić, plesačice Ivane Jozić i glazbenika Damira Martinovića Mrleta, na ekspresivan način kroz kazalište okrutnosti, koje je utemeljio Artaud prikazuju upravo posljednji krik organa prije njihova konačnog istjerivanja iz svojih tijela. Artaud je smatrao da kazalište treba prezentirati stvarnost te stoga utjecati na publiku što je više moguće i to korištenjem neobičnih i uznemirujućih formi svjetla, zvuka i drugih izvedbenih elemenata. Damir Martinović Mrle koji je stvorio zvučnu podlogu za predstavu koristio se posebnim softverima i hardwerima projekta X-th Sense Marca Donnarumma kojim je dobio zvuk organa izvođača koje proizvode različitim pokretima i njihovim namještanjem u posebne položaje. S tim zvukom ujedno se isprepliću Artaudove rečenice iz tekstova što ih je priredio za radijsko izvođenje 1947. godine, a koji su bili toliko subverzivni za emitiranje da je direktor radija emisiju skinuo s programa u radijskoj montaži. Uz ponekad nepovezane Artaudove misli, koje proizlaze iz činjenice da je često pisao u stanju delirija, pod utjecajem alkohola, opijuma, prisjećanja na elektrošokove kojima su ga liječili, sam smisao teksta duboko je uznemirujuć te postavlja pitanja i daje odgovore o Bogu, ali i samom čovjeku.
Vibracije zvuka: otkucaja srca, šuma trbušne šupljine, prolaska zraka kroz dušnik pa čak i povraćanja Senke Bulić na pozornici, širile su se kroz dvoranu Kazališta lutaka i prolazile kroz publiku istovremeno djelujući na sva osjetila, intrigantno i uznemirujuće. Čuti kako zapravo zvučimo, slušati sve te odvratne “horde parazita, podlih uljeza” koji naše tijelo čine bolesnim i koje treba izbaciti kako je smatrao Artaud, jedinstveno je iskustvo iako ne i preporučljivo onima slabijih živaca.
Svaki od troje umjetnika dao je drugačiju izvedbu iz sebe zbog čega predstava nije imala fluktuacije u kojima pada interes publike zbog nepotrebna ponavljanja. Ivana Jozić, stalna članica umjetničke kompanije Troubleyn, daje uistinu izvanrednu plesnu interpretaciju tijela koje se oslobađa pokretima pomičući svaki mišiće u tijelu, čak i na licu do nevjerojatnih titraja. Glazbenik Mrle, skladatelj grupe Let 3, utjelovljuje Artauda dajući presjek njegovih najosnovnijih misli u razgovoru s radijskim voditeljem. Ipak izvedba koja je najbolje dočarala kazalište okrutnosti je ona Senke Bulić koja je, uistinu bila iznad uznemirujućeg prikazavši procese kojih se sramimo, koji su nam odvratni, koje eufeminiziramo kada govorimo o njima. Ujedno zbog njene izvedbe ova predstava nije za one slabijeg želuca. Ona svoje organe povraća, zvuk koji proizvodi dok dahće u ekstazi ili dok vrišti, viče pretvara se od vanjskog zvuka koji čujemo u svakodnevnoj komunikaciji do nadrealnih zvukova koji su stvarna slika onoga kako zvučimo dok mikrofoni snimaju unutrašnjost glumice.
Je li to umjetnost, teško je odgovoriti. Jedno je sigurno: ova predstava gledatelja ne ostavlja ravnodušnim. Dok klasične predstave često ostaju samo na razini riječi i rečenica koje se urežu u naša sjećanja, ili na razini prisjećanja na to kako smo se smijali ili plakali, ova predstava ureže se u tijelo, u sva osjetila kojima je doživljena i ostane negdje u svijesti i tijelu kao nešto što se ne može tek tako zaboraviti. Nešto iskonsko u nama što smo odavno već zatočili u okvire civilizacije.