Maja Dundović rođena Mitrović, nekad uspješna i trofejna igračica, hrvatska reprezentativka, danas trenerica u ŽRK-u Zadar

Slika korisnika valentinam
Bez strasti, entuzijazma i neprekinute visoke motivacije, uspjeha nema!
Moj je motiv od prvog dana bio samo to da na sljedećem treningu i na sljedećoj utakmici budem bolja nego na prethodnima. Taj me motiv nikad nije napustio. Kao ni entuzijazam, ni strast, ni želja da stječem nova znanja, usavršavam vještine i slično - kaže Maja
Arif SITNICA

Jednom prilikom na Ravnicama, gdje su se s Mornarice bila izmjestila rukometna zbivanja, gledali smo kolega Drago Marić i ja neku utakmicu zadarskih rukometašica, seniorskoga sastava.

- Vidi je, ona će biti vrhunska igračica!

To je kazao Marić nakon što je na teren utrčala 14 i pol godišnjakinja kojoj tada nisam znao ime.

- Maja, Maja Mitrović - dodao je Drago.

Kći Nele i Vjekoslava Mitrovića, zvanoga Kekec. Prava kći rukometnih roditelja.

- Ajme, davno je to bilo - kaže Maja.

Naravno da jest, pa s 15 godina otišla je u Zagreb, u Lokomotivu.

- To je bilo 1991.

Danas, 26 godina poslije Maja je trenerica u ŽRK-u Zadar. Istom onom klubu u kojemu je i počela službenu karijeru.

- Igramo u 2. HRL Jug, to je Dalmacija do Dubrovnika. Tu nam je prvi sastav u kojemu najstarija igračica ide u treći razred srednje škole, a imamo i mlađe kadetkinje u 2. ligi.

Klub preživljava

Rukomet u Zadru ne živi bajne dane. Ženski rukomet pogotovo. Klub je ostao na plećima troje ljudi, povremeno četvoro.

- Milan Zekanović je uvijek tu, od pamtivijeka. Moja mama Nela radi sve oko administracije i koječega još, koliko može pomogne i Rada Antić, a ja sam na parketu. Imamo 40-ak cura, te 30-ak polaznica tzv. škole rukometa u OŠ-i Stanovi gdje su nam u susret izišli Miroslav Čačić i uprava jer je dvorana OŠ-e Zadarski otoci stradala u nevremenu. Imamo aktivnosti i u OŠ-i Sukošan, a uobičajeno i svoje termine u Mocirama.

Ako Maju pitate kako u ovom trenutku 'stoji' klub, reći će ovako:

- Preživljavanje!

To je stvarnost. Današnja vremena ne nose sa sobom nekadanje količine entuzijazma ili potpore različitih subjekata. Grad Zadar jedini je izvor novca, osiguran je minimum.

- Nas mnogi roditelji zovu i pitaju mogu li dovesti djevojčice, ali neke moramo odbiti. Rukometna infrastruktura je kakva jest, mogućnosti su nam ograničene.

Maja kaže da ima načina kako bi se rukomet u ženskoj populaciji mogao proširiti i učvrstiti.

- Već godinama ističem da bi prva stvar koju trebamo svi napraviti bila utemeljenje školskih natjecanja. Ne takvih koja će potrajati dva tjedna, nego će imati kontinuitet najmanje tijekom školske godine. Za početak bi i natjecanje u kojemu će biti četiri, pet škola bilo izvrsna stvar.

Početak u OŠ-i Stanovi

Nekad je u Zadru i bilo tako, ali opet se vraćamo vremenima neizmjerljiva entuzijazma.

- Počela sam kao petašica u OŠ-i Stanovi gdje je Milan Zekanović vodio rukomet, ali igralo se i u drugim školama, navlastito na Smiljevcu, u Arbanasima... Poslije sam otišla u klub.

Uglavnom, nova sezona je za zadarske rukometašice počela. Još jedna u kojoj ambicije ne iskaču izvan realnih okvira.

- Tu smo, gdje smo. Naša razina je ovo drugoligaško natjecanje. I ženski rukomet u Zadru podložan je trajnim odlascima mnogih cura, a neke prerano i završe karijeru iz niza razloga. Eto, nedavno nam je Tea Zekanović otišla u prvoligaški Vranjic. Martina Bilaver je u Njemačkoj...

Zašto vas je privukla rukometna igra? Nije li primarno zbog toga što su vam i majka i otac igrali rukomet?

- Kao dijete bila sam veoma živa. Otac je radio u TN-u Zaton gdje je vodio brigu o sportskim i rekreativnim aktivnostima i često sam bila s njim po cijele dane. Švrljala sam po terenima, verala se po stablima, iako relativno povučena, igrala sam se s djecom... Išli smo i na Kornate i tamo poznam svaki kamen. To je razdoblje za moju karijeru nadasve značajno jer sam se igrala u slobodnom u prostoru gdje dijete najbolje razvija tijelo i mozak. Rukomet mi se 'ukazao' u petom razredu kad je Milan Zekanović radio izbor za školsku ekipu. Ne, nisam izabrala rukomet samo zato što su i roditelji rukometaši!

Tatine rukometne priče

Nisu vas nukali na rukomet?

- Ne, imala sam slobodu izabrati što sam htjela. No, sigurno je nešto utjecaja imala i činjenica da sam se rodila u rukometnom miljeu.

Tko vam je bio uzor? Mama ili tata?

- Više sam od tate slušala te priče, o njegovom treneru Stenzlu i drugima, što je potrebno da bi čovjek postao uspješan. Mama se nije puno miješala, a čak nije ni na utakmice često dolazila.

S 18 godina došao je prvi profesionalni ugovor i karijera vam je potrajala punih 12 godina.

- Da, igrala sam do svoje 30.

Što bavljenje sportom donese čovjeku?

- Puno toga. Ima i zadovoljstva, ima odricanja. Sport utječe na osobu, unosi čvrstinu, snagu, odlučnost.

Kao seniorka etablirali ste se u Lokomotivi.

- Bilo je dobro, dva finala Kupa EHF-a. Onda je došao Krim s velikim trofejem, kažu da sam tad igrala najbolje u karijeri. Držali su nas u Ljubljani kao božice...

Poslije Lokomotive promijenili ste tri-četiri različita mentaliteta. Slovenija, Španjolska, te Njemačka i Danska.

- Zanimljivo je to. Svugdje sam se dobro snalazila. Ljubljana je donosila stanovitu strogost u odnosu na Lokomotivu. Onda sam otišla u Španjolsku, sasvim dijametralno suprotni način življenja, ali i tamo sam osvojila trofej. Potom sam igrala u Njemačkoj gdje su htjeli da trajno ostanem, bila sam dobro plaćena, ali me odvukao poziv iz Danske. Tu je došla još jedna europska kruna.

Zašto ste bili odbili poziv iz Skoplja?

- Da, zvali su me kad sam bila u Valenciji. Nudili su dobar ugovor, ali nekako mi se nije išlo. Da nisam odbila, bila bih i tamo europska prvakinja, ha, ha, ha...

Dvanaest godina profesionalne karijere nije šala.

- Ma, kad sam ozbiljnije ušla u sport nisam sebi stavljala nikakve imperative u smislu trofeja i slično. Moj je motiv praktički od prvog dana bio samo to da na sljedećem treningu i na sljedećoj utakmici budem bolja nego na prethodnima. Taj me motiv nikad nije napustio. Kao ni entuzijazam, ni strast, ni želja da stječem nova znanja, usavršavam vještine i slično. Okolnosti su htjele da sam imala angažmane u sjajnim ekipama gdje sam se mogla izraziti u svoj svojoj punini.

Djeca nisu rukometaši

Kakva vam je bila legendarna trenerica Anja Andersen?

- Igrala sam u Danskoj u vremenu kad je u toj zemlji, kao i u Norveškoj, ženski rukomet bio popularniji od muškoga, ali i od nogometa. Andersen je čudo od trenerice. Otvorila mi je neke horizonte. Jedan od njezinih postulata jest da ono vrijeme koje si na parketu, igraš u najvećem mogućem intenzitetu. Znala mi je reći 'Majo, ako si unutra i samo pet minuta, nikad nemoj stati!'. Inače, na mene je danski sustav ostavio duboki dojam, posebno segment brige o najmlađima i kako ih se na pravi način odgaja, pa i u sportu.

Što od svega toga iskustva kao trenerica rabite danas?

- Sve. Učim, tražim nove ideje. Pred kraj sam studija na Kineziološkom fakultetu u Splitu za stupanj više rukometne trenerice. Malo mi se oteglo, ali završit ću to. Želim u ovom poslu što sam željela i kao igračica, biti bolja danas nego jučer.

Maja je majka troje djece.

- Manuel, Mauro i Mia, tim redom, sve na 'M'. Manuel ima 12, Mauro ima sedam, a Mia četiri i pol godine.

Igraju li rukomet?

- Ne! Manuel i Mauro opredijelili su se za košarku kod Alena Zdrilića i Martine Šango, a Mia se odlučila za gimnastiku.

Zanimljivo je da Maja rukometne treninge osmišljava i provodi tako što sama radi i s vratarkama.

- Ha, ha, ha..! Naučila sam od vratarki i vratara dosta pa mogu to i primijeniti. Prije svake sezone izaberem dvije, tri djevojke za vratarku, pa radimo koliko je moguće. Nije ih lako naći jer više vole igrati u polju.

Dvostruka klupska europska prvakinja

Maja Dundović rođena Mitrović, bez dvojbe, najveća je zadarska rukometašica svih vremena i jedna od najboljih hrvatskih igračica uopće. Rođena je 1975. godine u Zadru, a rukometom se počela baviti u OŠ Stanovi u kojoj je rukomet neumorno promicao legendarni Milan Zekanović, pravom rukometnom rasadniku u gradu košarke. Već s 14 godina zaigrala je za seniorski sastav Zadra. Dvije godine poslije prešla je u Kraš (Lokomotiva), a igračku karijeru završila je 2005. godine, upravo u Lokomotivi. Bila je i članica slovenskog Krima, španjolske Valencije, njemačkog Lützellingena i danskog Slagelsea. Dvaput je postala klupska europska prvakinja - 2001. s Krimom i tri godine potom sa Slagelseom. Ima i još jedno finale LP-a 2003. kada je kao članica Valencije izgubila od Krima.- Krim je 2001. imao odličan sastav. Bili smo toliko jaki da nitko nije ni posumnjao da nećemo osvojiti Ligu prvakinja. Ipak je to bilo prvo slovensko slavlje u ženskom klupskom rukometu. Isto je bilo i sa Slagelseom. Danska je u to vrijeme bila europski, svjetski i olimpijski prvak, ali nikad nijedan danski klub nije bio prvak Europe. Uspjelo je to Slagelseu - kaže Maja.

Za Hrvatsku je nastupila na Svjetskom prvenstvu 2003. na kojem smo bili domaćini, a u nacionalnom dresu odigrala je 90 utakmica. Za hrvatsku juniorsku reprezentaciju nastupila je na Svjetskom prvenstvu 1994. godine.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno