Marino Vuković i Marin Pavić treća su generacija vatrogasaca

Slika korisnika valentinam
GENI VATRENI
Meni je ovaj Vatrogasni dom bio drugi dom. Tu sam odrastao, a tijekom rata više sam vremena proveo u ovim prostorijama nego u obiteljskom stanu, tu u prvoj susjednoj zgradi. Kad me nije imao tko čuvati, dolazio sam tu i bio na sigurnom, u okruženju očevih i djedovih kolega. Godine 2002. upisao sam vatrogastvo u Zagrebu, priča Vuković
Zvonko KUCELIN
Marin Pavić (23) i Marino Vuković (34)

Zaposlenici u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Zadar, Marino Vuković (34) i Marin Pavić (23), treća su generacija vatrogasaca u svojim obiteljima. Nakon završene srednje škole, krenuli su stopama svojih djedova i očeva bez puno razmišljanja, i nisu požalili.

- To je to. Od malih nogu znao sam da ću biti vatrogasac. Živio sam vatrogastvo, gledao djeda, a kasnije i oca koji još uvijek tu radi, njihove kolege... Sve mi je bilo blisko, dobro poznato, tako da sam se od prvog dana u poslu snašao i ništa mi nije teško, govori 23-godišnji Pavić koji je nakon završene srednje škole za računalnog operatera odmah upisao vatrogastvo. Nakon odrađene dvije sezone, 2014. godine javio se na natječaj JVP i zasnovao radni odnos.

Vuković je završio Pomorsku školu, smjer tehničar za brodostrojarstvo. Odradio je kadeturu i neko vrijeme plovio, a kako su tih godina u JVP počeli zapošljavati sezonce, odmah im se pridružio.

Dani velikih požara i poplava

- Meni je ovaj Vatrogasni dom bio drugi dom. Tu sam odrastao, a tijekom rata više sam vremena proveo u ovim prostorijama nego u obiteljskom stanu, tu u prvoj susjednoj zgradi. Kad me nije imao tko čuvati, dolazio sam tu i bio na sigurnom, u okruženju očevih i djedovih kolega. Godine 2002. upisao sam vatrogastvo u Zagrebu. Sa mnom su bila još dvojica Zadrana i u to vrijeme ovo zanimanje nije bilo baš popularno. Za većinu, vatrogasci su tamo neki ljudi što skaču sa šmrkom, skidaju mačke sa stabala. Stvarnost je nešto drugo, govori Vuković, dodajući kako su s njim osposobljavanje za vatrogasca pohađala i dva mladića iz Tisnog, koji su, nažalost, stradali u kornatskoj tragediji.

- Je, spuštamo mi mačke sa stabala, gasimo kontejnere i travu, ali se susrećemo i s požarima širih razmjera, poplavama, izvlačimo ljude iz smrskanih automobila nakon prometnih nesreća, otvaramo stanove nakon dojava da stanari nisu duže viđeni i iz kojih se širi neugodan miris... Kad su ljudski životi u pitanju nije baš lako. Neki prizori se duboko usijeku, teško ih je ikada zaboraviti, govori Vuković koji je u stalnom radnom odnosu već devet godina, a trenutno radi kao dežurni vatrogasni operater koji se javlja na telefonske pozive građana. Iza njega je paklenih nekoliko mjeseci, što zbog učestalih velikih požara diljem županije, što zbog poplave 11. rujna.

- Ljudi su panično zvali, telefon nije prestajao zvoniti kad su zaredali požari, a i tog 11. rujna. Treba biti psiholog, znati procijeniti o čemu se zapravo radi, koliko je ozbiljan događaj zbog kojeg ljudi zovu, ali i znati ih savjetovati kako da postupe da ne bi stradali. Kad nas je pogodilo nevrijeme, bilo je jako puno poplavljenih objekata. Ljudi su očekivali da odmah interveniramo, a nismo mogli biti na svim mjestima istovremeno. Nije nam bilo lako, govori Vuković dodajući kako je još teže bilo njegovim kolegama na terenu. Njegov mlađi kolega Pavić to je iskusio.

Ne smije se "igrati" vatrom

- Kad ulazite u dim na požarištu nikad ne znate na što ćete naići, što vas čeka. Treba biti pribran i stabilan, treba brzo reagirati jer greške se u našem poslu skupo plaćaju. Kad je bila poplava ja sam većinom bio u intervencijama po gradu, u domovima - Đačkom, Studentskom, Domu za stare i nemoćne. Pumpali smo vodu iz škola, dvorana, obiteljskih kuća. Radili smo prekovremeno jer je bila izvanredna situacija. Sve to je sastavni dio našeg posla. Zimi je nešto lakše, govori Pavić dodajući kako zatišje nažalost kratko traje jer je tijekom zimskih mjeseci dozvoljeno paljenje i građani često paleći korov vatrogascima zadaju posla. Vuković dodaje kako su neki ljudi odgovorni i kad pale korov ili popilano granje o tome obavijeste vatrogasce, no dodaje kako ima i onih koji se vatrom služe kao alatom.

- Vatra nije alat, ali ljudi često zapale zarasli plot ili što slično i ostave vatru bez nadzora pa se vatra proširi i izmakne kontroli. To se događa svake godine usprkos apelima i upozorenjima, kaže Vuković dodajući kako je danas njemu i njegovim kolegama ipak puno lakše raditi ovaj posao jer imaju neusporedivo bolju opremu. Njihovi djedovi, kaže, nisu imali ni ono najosnovnije – kvalitetne uniforme.

Vatrogastvo u krvi?

- Moj djed je počeo raditi kao vatrogasac još 1947. Sjećam se kad je pričao kako su u sred zime gasili požar na kući u Sv. Filipu i Jakovu. Bilo je toliko hladno da se voda, koja mu se slijevala niz uniformu u cipele, ledila na njemu. Dvadeset i šest godina kasnije istim poslom počeo se baviti i moj otac. Njemu je bilo nešto lakše, ali ipak, ne da se to niti usporediti s poslom vatrogasaca danas, kaže Vuković koji je otac dvaju dječaka. Na pitanje pokazuju li i oni interes za vatrogastvo, sa smiješkom dodaje kako se nada da ne.

- Svaki roditelj želi da mu dijete postigne u životu više nego je on sam. Ovo je težak posao, odgovoran, zahtjevan i naporan, radi se u smjenama. Dogodi se i da izađete na teren gdje su stradali ljudi koje poznajete. Meni se to dogodilo ubrzo nakon što sam se zaposlio. Stradao je dečko na motoru kojeg sam poznavao, ali ga tada, tijekom intervencije nisam prepoznao. Motor mu je planuo i on je zadobio takve opekline da je bio neprepoznatljiv. Nadam se, vjerujem da će obojica mojih sinova nakon srednje škole na fakultete, zaključuje Vuković, dok njegov mlađi kolega Pavić, koji još uvijek nema djece, odgovara kako pretpostavlja da će i njegov sin, ukoliko ga bude imao, vjerojatno zavoljeti vatrogastvo od malih nogu kao i on.

Hoće li ove obitelji izroditi i četvrtu generaciju vatrogasaca, tek treba vidjeti.

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 5 (1 glasova)