Dva sasvim pristojno potrošena sata

Pozornicom je dominiralo devet velikih kontejnera koji su najavljivani kao zanimljiva dekoracija, koji se cijelo vrijeme pomiču, a iz kojih Eros ulazi i izlazi, ali sve je to bilo totalno bez veze i samo su smetali projekcijama na video zidu, a mene dodatno nervirali s obzirom da sam čekao kada će pasti i nekoga poklopiti kao onog kojota u “Ptici trkačici”
Marta se neobično veselila tom događaju. Koncert Erosa Ramazzottija trebao je biti vrhunac koncertnih događaja, za ovu, 2009. godinu, ali sudbina je  htjela drukčije. Marta je naime jako voljela Erosa, još od kada je kupila svoga polovnog Clija i u njegovom kasetofonu našla zaboravljenu kasetu “The best of Eros”, koju nije vadila slijedećih nekoliko mjeseci, djelom iz lijenosti, a dijelom zbog toga što više nije imala od koga posuditi nešto drugo, s obzirom da su svi prešli na digitalne medije. Eros joj je do tada zvučao kao jedan od mnogih talijanskih pjevača, kao da pjeva sa štipalicom na nosu, a izgledom je neobično podsjećao na Dževada, simpatičnog albanca kod kojega je svakog jutra kupovala masni burek i krafne za kolege iz redakcije. Ali, danima slušajući spomenutu kasetu, shvatila je da Eros nije pjevač od dva hita, već da ima zavidan broj kvalitetnih pjesama, te je postala jedna od njegovih mnogih ljupkih slušateljica.
 Čemu ovaj uvod? Tek toliko da shvatimo kako u životu ponekad stvari sjednu na krivo mjesto.  Marta je te večeri trebala prisustvovati nekom simpoziju i nije mogla ići na toliko željeni koncert, pa je svoju već kupljenu kartu htjela prepustiti nekoj prijateljici, ali su sve one te večeri bile bolesne pa je kartu konačno dala meni koji sam te večeri bio poslom u Zagrebu i posve neočekivano, nakon par desetak kilometara provedenih u pogrešnim tramvajima, stao pred velebnu zagrebačku “Arenu”.
Dvorana za sva vremena
 Koncert Erosa Ramazzottija 7. XI., jedan je u nizu događaja, kojima se pokušava upotpuniti godišnja kvota iznajmljivanja nove i skupe dvorane nebi li se vratio bar dio ogromnih sredstava utrošenih za podizanje iste. A dvorana je uistinu velika i lijepa, i kao što to obično biva, s nedostatnim brojem parkirnih mjesta, tako da ljudi ostavljaju vozila po okolnim dvorištima i livadama, ali to ipak nije tema ovoga teksta. Nakon što smo desetak minuta na kiši i zimi čekali u 50-metarskom redu, ipak smo konačno ušli pod krov gdje su nas ljubazni redari pipkali po nogama, iako ovaj put nisu mogli ništa naći jer kameru nisam ni ponio s obzirom da nisam ni pomišljao da ću ići na koncert. Ljudi je bilo puno. Tribine ispunjene sve osim nekoliko najgornjih redova i prostora iza pozornice, ali s obzirom da je na parteru vladala gužva, to znači da je dvorana bila skoro pa puna (procjene u tisku 15.000), bez obzira na loše vrijeme, epidemiju gripe i, za doba recesije, nemale cijene od 250 – 330 kn. Bilo je i nekoliko štandova s pivom i ostalim tekućinama, ali, zanimljivo, sa vrlo malim prometom, što dovoljno govori o profilu publike.
Dekoracija
 Pozornicom je dominiralo devet velikih kontejnera koji su najavljivani kao zanimljiva dekoracija, koji se cijelo vrijeme pomiču, a iz kojih Eros ulazi i izlazi, ali sve je to bilo totalno bez veze i samo su smetali projekcijama na video zidu, a mene dodatno nervirali s obzirom da sam čekao kada će pasti i nekoga poklopiti kao onog kojota u “Ptici trkačici”. Znam da publiku treba zabaviti nekim scenskim inovacijama, ali ovo nije imalo nekog smisla, osim ako nisu htjeli postići dojam da se nastup odvija u pauzi radnog dana među lučkim kontejnerima, što su u potpunosti i uspjeli a osobito onda kada je umjetnik pjevao sjedeći na masnim bačvama od benzina.
U medijima je kao važna vijest najavljivano kako je oprema stigla u deset velikih šlepera (Pa što? To je normalno za ovakve koncerte), kako je poveo i osobnog kuhara (Neš´ ti vijesti. Pa to svi rade), i kao najveća glupost, kako mu je odjeću za nastup kreirao (citiram) “čuveni dvojac Dolce & Gabbana”, što je potpuno suvišna informacija s obzirom da je izgledao kao da je garderobu birao na štandu sajma u Benkovcu, u ljetnoj sezoni.
Koncert
Predstava je počela prvom kompozicijom sa novog albuma “Ali E Radici” “Appunti e note”, tako da se otvorio jedan od kontejnera u kojem Eros sjedi za činovničkim stolom i izgleda kao da računa koliko će ga doći troškovi koncerta, ali kada digne glavu i spazi koliko je ljudi kupilo kartu, sav sretan izlazi vani i počne zabavljati publiku. Sve što je dalje sljedilo, bila je vrhunska predstava jednog profesionalca i adekvatne mu prateće ekipe. Prateći se deseteročlani sastav sastojao od bubnjara ograđenog staklenim zidom, basistom, po dva klavijaturista i gitarista (od kojih je jedan strašno ličio na Furija Radina – zastupnika talijanske manjine u saboru), te tri prateće vokalice i jednog puhaća koji se pojavljivao tu i tamo, svaki put sa novim instrumentom. Zvučna je slika u početku bila loša, ali je nakon nekoliko prvih pjesama dovedena u red, iako se i kasnije tijekom koncerta, pri izvođenju malo glasnijih brojeva, događalo da buka zaguši vokale, a osobito one prateće.
 Ono što me na ovome koncertu posebno dojmilo, to je sviračko umijeće glavnog aktera. Gledajući plakate na kojima nehajno drži gitaru, mislio sam da je to, onako za šminku, ali kada ju je na koncertu uzeo u ruke, shvatio sam da je stvar malo drukčija. Eros naime odlično svira gitaru, a osobito se dobro koristi pedalama, konkretno wah-wah-om s kojim je savršeno upotpunio ionako vrhunsku instrumentalnu kompetenciju aktera (osobito izvanrednog “Radina”), jer tijekom cijele večeri nije bilo ni najmanje ritmičke ili tonalitetne nesigurnosti.
Pošteno odrađen posao
 Program je bio sastavljen onako kako se to i inače radi na ovakvim koncertima, tj. izbor najpoznatijih pjesama iz svih djelova njegove karijere povremeno prekidan kojom pjesmom sa zadnjeg albuma. Naravno, publika je najburnije reagirala na one najveće hitove poput “Terra Promessa” ili “Se Bastasse Una Canzone”, kada su, na moje veliko iznenađenje, čak i oni koji su platili sjedeća mjesta ustali i na nogama, plešući pratili koncert do kraja. A kraj je uslijedio nakon prvog i jedinog bisa u kojem je Eros izveo meni omiljenu “Parla Con Me” i “Non Possiamo Chiudere Gli Occhi”, nakon čega se povukao u onaj isti kontejner iz kojeg je u početku izašao, a koji se zatvorio i podigao u zrak, čime je jasno dano do znanja da je gotovo i da se treba u miru razići. Iskreno govoreći, dva sata su sasvim pristojno trajanje jednog ovakvog koncerta i tome ne treba ništa zamjeriti, a osobito mu neću zamjeriti ja sa svojim proširenim venama na nogama i umorom od cjelodnevnog lutanja po Zagrebu.
Ono što na ovakvim koncertima zbilja živcira, to su oni kreteni koje mi normalni gledatelji nazivamo “prošetači”. Radi se o spodobama koje stalno bauljaju amo-tamo kroz publiku, uvijek nekoga traže, a sve to još rade sa čašom piva koja se svaki čas može proliti po vašoj novoj kožnoj jakni. Osim njih tu su i oni koji cijelo vrijeme pred vašim nosom drže visoko podignut mobitel kojim snimaju što se na pozornici događa, iako su i sami svjesni da od te snimke nema neke koristi. Ne smijemo zaboraviti ni one najgluplje, koji plate 300 kuna ulaznice, da bi onda cijelo vrijeme nešto blebletali, dovikivali se, dakle radili ono što su mogli raditi i u svome stanu uz muziku s  Erosovog CD-a.
 Sve u svemu, iako nisam fan Erosa Ramazzottija na čiji sam koncert dospio pukom slučajnošću, moram priznati da sam se odlično proveo i da je vrijedilo uloženih novaca (ja doduše nisam ništa platio ali drugi jesu), a osobito je vrijedno ako te netko drugi doveze do Zagreba i vrati nazad, a ti mirno drijemaš na stražnjem sjedištu. Još jednom moram napomenuti koliko za ljubitelje koncerata znači nova autocesta kojom možeš otići do Zagreba bukvalno sa radnog mjesta i još se vratiti dovoljno rano da se naspavaš za sljedeći radni dan. Još ako je sutra neradni dan, onda sreći zbilja nema kraja.