Samo mi vratite moje

VRIJEDNA SPREMAČICA
Ovoga smo vikenda u vijestima čuli pravu vijest. U dortmundskom muzeju jedna je čistačica “uništila” suvremeno umjetničko djelo, skulpturu, instalaciju, ili kako se sve to ne naziva, jer je od boje mislila da je prljavština pa je čistila i ribala, strugala… Šteta je kažu ogromna – 800 tisuća eura što bi bilo previše i da je od čistog zlata. Meni ta skulptura izgleda kao stara drvena ograda kojom je neka bakica ogradila svoj cvjetnjak, a koja se malo naherila i iskrivila pa je netko uspravio i naslonio jedan dio na drugi. Mogu mi sada poznavatelji likovne umjetnosti reći da sam neznalica, ali meni je to totalno bez veze i još mi je bezveznije da to vrijedi 800.000 eura, a sama pomisao da bi netko za to dao tolike novce, s kojima bi se moglo nahraniti pola gladne Afrike, u meni budi agresiju. Zamišljam tu spremačicu, u sivoj kuti, s borosanama na otečenim nogama i s plaćom o kojoj je bolje ne govoriti, kako se vrti između “instalacija” vrijednih nekoliko stotina tisuća eura i misli o njihovoj vrijednosti. Teške misli.
IZNIMNA ZABAVA
Nekad mi je bilo svejedno hoće li neki naš klub ući u neku od euroliga, a sada sam promijenio mišljenje i ludo se zabavljam. Željno očekujem novi termin Lige prvaka u kojoj igra (neki to zovu igrom) naš Dinamo pa slušam najave i prognoze i, iako je stvar ista iz utakmice u utakmicu, uvijek mi je jednako smiješno. Kao, mogli bi iznenaditi, stekli smo već relevantno iskustvo, oni nas se pribojavaju… Onda počne utakmica, nakon desetak minuta igre bili bi sretni neodlučenim rezultatom, pa prime gol, pa drugi, pa bi bili sretni da ostane samo na podnošljivom porazu… Situacija postaje vesela kada počnu maštati kako bi bilo lijepo postići barem jedan gol (a to ne mogu, evo već četvrtu utakmicu za redom), a kako igraju, vjerujem da će uskoro biti veliki europski uspjeh ako igrači Dinama uspiju prijeći centar. Volim poslije slušati komentare, uvijek iste, iste fraze i baš se dobro zabavim. Šteta je što sve traje još samo dvije utakmice, jer kao što svi već odavno znamo – Dinamo nikada neće dočekati “proljeće u Europi”.
VRHUNIJA NA ZAGREBAČKOM AERODROMU
Oh, kako sam se nasmijao! I prvi put mi je bilo drago vidjeti Mamića na televiziji. Pokupio je tamburaše i doveo ih na prazni aerodrom da dočekaju pokislu momčad na povratku iz Amsterdama s pjesmom “Dinamo je pravi šampion”. Dugo, dugo vremena nisam vidio nešto tako smiješno. Mamić neobično ozbiljan i svečan, uspravno stoji i pjeva, a za njim poslušno zijevaju i igrači za koje se vidi da bi najradije propali u zemlju od srama. Antologijska scena. Scena za sva vremena.
SLUČAJNO POKLAPANJE TERMINA
Nažalost, jedna od stvari koju ćemo morati gledati sljedećih nekoliko mjeseci (godina?) je suđenje Ivi Sanaderu. Zanimljivo je kako ga sada, kada je na sudu, više nitko ne oslovljava s titulom “dr.” što je bilo pravilo dok je bio premijer. Izgleda da ta titula vrijedi samo dok si na položaju i kasnije postaje nebitna. Ovo sa suđenjem je počelo senzacionalistički, novinara i reportera na lopate, ali dok ovi s Nove tv kažu da na ulici nema gužve, dotle ovi s HRT-a govore da se ne može prići od reportera (ili su govorili obrnuto, ali to sada nije ni bitno). Kada je Ivo ušao u sudnicu hrpa fotoreportera ga je slikavala 30-ak sekundi što je proizvelo svjetlost sličnu onoj iz psihodeličnih klubova kraja 60-ih. Nakon toga su sjeli, pozdravili se i otišli jer je Sanader imao zakazan pregled u isto vrijeme kada i suđenje pa je morao ići. Po ovom kako je počelo, predviđam da će trajati dugo, ali i da će se sve manje i manje na to obraćati ovolika medijska pažnja, sve dok sve ne postane rutina.
POVRAT NACIONALIZIRANE CRKVENE IMOVINE. A ŠTO JE S MOJOM IMOVINOM?
Eto, Jadranka Kosor je u hrpi obaveza koje ima u ovo predizborno doba uhvatila malo vremena za susret s predstavnicima crkve, a u vezi povratka nacionalizirane crkvene imovine. To me zgodno podsjetilo da i ja imam istih problema (doduše meni nije nacionalizirana crkvena imovina nego ona od moje obitelji), a da mi postupak povratka već godinama, što zbog mog (manje), što zbog tuđeg (daleko više) nerada stoji na mjestu. Ali, sada se stvar jako, jako mjenja. Jaca je očigledno odlučila pokrenuti stvar s mrtve točke i osobno se zauzeti za povrat oduzetog. Evo, primila je Bozanića, a sada očekujem da primi i mene, jer i meni je oteto kao i crkvi. Meni je isto potrebno da mi vrate jer se brinem o potrebitoj djeci koju treba školovati i kupovati im odjeću, obuću, knjige, sira, krumpira, slatkiše… Evo, tu dolje je moj službeni mail, na koji mi mogu javiti datum i ja obećajem da ću se odmah odazvati. I ne treba premijerka dolaziti u Zadar, skočiti ću ja do Zagreba. I ne trebaju me snimati kamere. Samo neka i meni vrate ono što je moje.
[email protected]