Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

Zijah Sokolović – čovjek bez dlake na jeziku

Autor: Valentina Mlađen

08.11.2012. 23:00
Zijah Sokolović – čovjek bez dlake na jeziku


Početkom 90-ih kao nagrađivani glumac preselio se iz Bosne u Austriju napustivši komfor nekoga tko se već dokazao kako bi počeo ispočetka. Zijah Sokolović u Austriji je tako pokorio kazalište, zatim se bacio na režiju, a uskoro je postao i profesor glume u Linzu


Zijah Sokolović, moglo bi se reći čovjek bez adrese. Sarajevski glumac, dramski pisac i redatelj i profesor glume, iako od 90-ih živi u Beču već niz godina u zemljama regije ostvaruje zapažene kazališne i filmske projekte zbog čega su putovanja sastavni dio njegova života. Autor je jedne od najdugovječnijih monodrama “Glumac… je glumac… je glumac” koju izvodi već 33 godine, a prati ga reputacija čovjeka bez dlake na jeziku.
Terapija umjetnošću
Početkom 90-ih kao nagrađivani glumac preselio se iz Bosne u Austriju napustivši komfor nekoga tko se već dokazao kako bi počeo ispočetka. I Zijah Sokolović je uspio. Prvo je pokorio kazalište, zatim se bacio na režiju, a uskoro je postao i profesor glume u Linzu. Među ostalim imao je vremena i da pokrene projekt Th/ea/r/to kojim je odlučio kazalište približiti djeci i to kroz tabu teme droge, nasilja i rođenja. Cilj projekta bila je terapija umjetnošću, a nakon nekoliko godina preseljen je u Zagreb gdje su mladi zagrebački glumci počeli odlaziti i glumiti i u domove djece s poteškoćama u razvoju.
U Zadar Sokolović, pak, dolazi ovoga petka i to s još jednom izvrsnom komičnom monodramom “CABAres, CABArei” premijerno izvedenom u Interkulttheateru u Beču 1993. godine, dok će u Zadru predstava igrati u Arsenalu u 20 sati. Za Zadarski list u povodu toga Sokolović govori o svom životu na različitim adresama, kako je pokorio Beč, ali i koji je recept za smijeh u ovim depresivnim vremenima.
Kako je Zijad pokorio Beč
Predstavu “CABAres, CABArei” igrate već gotovo 20 godina, a nazivaju je vašom životnom komedijom. Je li predstava svih ovih 20 godina ista ili se mijenjala i nadopunjavala kako ste se mijenjali i Vi?
– Kabare na temu res, rei (f.), a to je stvar, okolnost, uzrok, imanje, dobro, državna vlast, djelo, čin, priroda, istina, posao, parnica, korist, interes, nastao je u Beču daleke 1993., kada sam polako postajao većinski vlasnik svog života. Sam sam izdao i kupio svoje obveznice na svoj život i tako kapitalizirao krizu svog života kroz predstavu koja se uspostavila kao duhovna diktatura i solidna materijalna baza. Poštujući sam sebe i umjetnički incident nisam ništa mijenjao u tekstu. Tačno je da se predstava malo “udebljala”, za nekih 10%, ali je sve ostalo kao kad je bila premijera. Naravno, moj odnos do nekih tema u kabareu se mijenjao, jer sam igrajući i sam stario, a ta me promjena vrlo, vrlo radovala…
Odakle tolika energija koju zahtijevaju neprestana putovanja iz jedne države u drugu, uloge u kazalištu, filmovima, serijama, redateljske uloge…? Hoćete li se uskoro smiriti na jednom mjestu?
– Ako se okreće Zemlja oko sebe, pa i ona oko Sunca, a svi zajedno oko drugih planeta i sazvježđa, onda ni ja nemam pravo da se ne okrećem oko sebe i oko prostora za igru. Ako stanem ONDA SAM DOŠAO i to je kraj! Ja nisam učio školu i kroz nju upoznavao prirodu života da bih sada sjedio i čekao kao Godo, nego da se krećem, da bih se odricao onog starog što znam i što me čini sigurnim, nego upravo da bih upoznavao ono novo, nesigurno, ali prirodno i lijepo…
Kako ste pokorili Beč? Je li bilo teško uspjeti u kulturi u gradu kulture i u državi koja se toliko razlikovala od Bosne iz koje ste otišli?
– Bosna je do nedavno i bila u sklopu Austro-Ugarske Monarhije i kada sam došao u Beč ja sam došao u sjeverni dio svoje zemlje… kakva istorija, hmmm… Onda sam se integrirao u dio svoje zaboravljene tradicije, zatim asimilirao da bih mogao da dišem i da se krećem. Prvo sam morao sve to voljeti, razumijeti i poštovati, bez obzira na to koliko je to bilo u predrasudama bolno i u mom primitivizmu nemoguće… igrao sam na njemačkom, režirao predstave, postao profesor glume na Bruckner univerzitetu u Linzu i osnovao Evropski The/arto, projekat u funkciji edukacije djece i mladih u rješavanju složenih društvenih problema, kao što je droga, nasilje u obitelji, korupcija i seksualno obrazovanje…
Vaš projekt Th/ea/rt/o koji za glavni cilj ima i terapiju pomoću umjetnosti djece s poteškoćama u razvoju i približavanje kazališta djeci jedinstven, a zajedno s još nekolicinom glumaca imali ste i volje i hrabrosti igrati predstave čak i kraj dječjih uzglavlja. Kad ste započinjali taj projekt jeste li mogli predvidjeti razmjere koje će on poprimiti?
– Nisam razmišljao o posljedicama, jer sam bio zaokupljen šokantnim saznanjem da mi “normani” imamo teškoće u razvoju kojih nismo svjesni i da ni sami sebi ne možemo realno pomoći, tako da je “logično” društveno i politički da tu djecu vidimo samo na vjerske praznike, da im podijelimo čokolade kojima ističe rok… Igrati jednu predstavu za jedno dijete pored njegova kreveta i u sobi iz koje skoro nikada ne izlazi, znači inicirati maštu kao volju da se uspostavi bilo kakav dijalog, kao znak života…
Recept za smijeh
Iako iza sebe imate respektabilan broj predstava ipak ste, barem kod nas, najpoznatiji po dvije komedije “Glumac… je glumac… je glumac” i “CABAres, CABArei”. Koji je vaš recept za smijeh u ovim kriznim i depresivnim vremenima? Trebamo li se u lice smijati svemu što nas sad brine, hoće li nam tako biti lakše?
– “Glumac… je glumac… je glumac” klasična monodrama koja je prevedena na njemački, francuski, engleski, poljski i talijanski jezik i premijerno izvedena u Beču, Parizu, Londonu, Varšavi, New Yorku, Berlinu, Sidneyu, CABAres CABArei samo na bugarski jezik i igran u Sofiji. To nisu komedije, nego gledana svakodnevnost u svojoj provincijalnosti iz mogućeg ugla koji nam se onda čini smiješnim kao obrana od straha da se nećemo mijenjati…
Treba li se humor prilagoditi vremenu? Odgovara li ovom našem vremenu crni humor?
– Smijeh ruši svaki oblik uspostavljenog reda i tako se ulazi u novi prostor, koji graniči s našim već postojećim, tako da se smijemo svojoj gluposti kako nam treba malo, sasvim malo da se mijenjamo, ali kako nam to malo baš često nedostaje… a onda dođe kazališna predstava CABAres, CABArei!!!
Ismijavate li u svojim predstavama ponekad sebe? Koje vaše mane vam najviše smetaju pa ih ismijavate, a koje mane vam smetaju kod drugih?
– Ne postoje mane niti problemi, postoje samo stanja koja se moraju rješavati kretanjem, a ne pasivnim čekanjem, sjedenjem i gledanjem tv dnevnika i lige šampiona ili tv serija u kojima smo kao voajeri u parku…
Jeste li već upoznati sa zadarskom publikom? Kakva su vaša očekivanja od petka?
– Zadarska publika je kao i svaka publika na svijetu koja dobrovoljno dođe u kazalište, jer to je, ipak, najjeftiniji oblik sretnog starenja… Očekujem da i u petak postojim!


Žvimo u nacionalizmu i lopovskom kapitalizmu




Commedia dell’arte nekada je služila glumcima i narodu kako bi nekažnjeno ismijavali vlast. Ima li danas taj model ismijavanja vlasti na pozornici ikakvog smisla i učinka?
– Danas tog smisla nema, jer živimo u nacionalizmu i lopovskom kapitalizmu, koji su savršenstvo našeg organiziranog oblika života, ne možemo se smijati uzvišenim stvarima koje su nam jedini zadani cilj, jer to boli… mi “idemo” u Evropu i to nam je jedino pasivno kretanje…