Ankica Kale Morinjka: „Žena s dječjim kolicima“ je postala moja savjest

Slika korisnika valentinam
Liječnica i autorica koja je napisala knjigu o „ženi s dječjim kolicima“
Zapravo mi je ona bila samo povod da progovorim o tome koliko oko nas ima potrebitih ljudi, ljudi koje iz različitih razloga ne primjećujemo. Jesmo li nažalost postali indiferentni prema tuđoj nevolji, jesmo li postali bezosjećajni?
Vedran SITNICA

Često možemo čuti da jedan grad ne čine tek zgrade, parkovi, ceste, rive... već da ga čine ljudi koji u njemu žive, prepoznatljivi pojedinci koji svakako simboliziraju sredinu. I to ne samo oni zaslužni za kapitalne projekte, da se poslužimo zajedničkim nazivnikom za sve ono važno za jednu gradsku priču, za jednu ostavštinu poput umjetnika, arhitekata, liječnika, sportaša, dobrotvora.... već i oni upečatljivi pojedinci čije nas prisustvo na neki način podsjeća gdje smo i što nas to sve skupa veže. Jedna od tih osoba je i „žena s dječjim kolicima“. Vjerojatno nema osobe u Zadru koja ju barem jednom nije vidjela i zapitala se: tko je ona, zašto gura ta kolica? Upitala se to i dr. spec. obiteljske medicine Ankica Kale Morinjka, liječnica koja je napisala knjigu o „ženi s dječjim kolicima“. Ne biografiju, već knjigu inspiriranu ženom čija pojava može ne ganuti samo kameno srce. Nije dr. Kale prenjela na papir preciznu priču o njoj već svoju fikciju ni ne sluteći koliko je zapravo pogodila brojne pojedinosti iz njenog života i kroz nju svojim sugrađanima, a dakako i mnogim drugima, približila prije svega temu suosjećanja, empatije, nažalost sve rijeđe pojave u društvu u kojem živimo no i Zadar, njegove ljude i atmosferu, sredinu u koju se, kako zna često reći – zaljubila. A može li zaljubljena osoba predmetu svoje ljubavi dati više od emocije satkane u riječi, tople, ljudske riječi? Skromna, dugo nam je trebalo nagovarati ju da pristane na intervju i ispriča nam ne samo pojedinosti oko svoje „žene s dječjim kolicima“ već i sve one ostale pojedinosti koje su ju potakle da se uhvati pera.

Sedam knjiga

*Napisali ste šest knjiga, a sedma je u pripremi. Počeli ste u ozbiljnijim godinama, prva vam je knjiga izašla prije sedam godina, no pisati zapravo počinjete još kao tinejdžerka?

- Da, prvi roman sam napisala s nepunih 15 godina. Još kao dijete sam rado i puno čitala, književnost me jako zanimala. I tako, vrlo rano sam odlučila biti spisateljica. Mislila sam da samo treba sjesti i početi pisati. Sjećam se kako sam taj moj prvi roman pisala cijelo ljeto i kako sam bila uzbuđena i posvećena tom pisanju da sam ga do kraja ljetnih praznika završila. Ima oko 250 stranica. Nazvala sam ga „Crni veo“, spremila negdje u ladicu i s vremenom zaboravila na njega (smjeh). Bila je to obiteljska drama/ljubavna priča, sa socijalnom potkom.

Te sam godine upisala šibensku gimnaziju, došle su intenzivnije školske obveze, trebalo je puno učiti što me odvajalo od pisanja. Istovremeno su me kao mladu osobu zaokupljala brojna pitanja, između ostalog, razmišljala sam i preispitivala se: imam li ja uopće talenta za pisanje i mogu li nastaviti pisati? Što sam više čitala, bivala sam sve nesigurnija. Osim toga, držala sam da za pisanje uz neko knjiško znanje treba imati i neko životno iskustvo kojeg ja, naravno, nisam imala. Upisala sam društveni smjer gimnazije, namjeravajući kasnije nastaviti s književnošću i jezicima no, kako je vrijeme odmicalo, sve više sam bila nesigurna u toj svojoj prvotnoj odluci da nakon završenog fakulteta radim kao profesorica u školi. Iako duboko cijenim tu profesiju, nekako se nisam mogla zamisliti u ulozi profesora. Tako sam, malo po malo, odustajala od studija književnosti i sebe više nisam vidjela kao spisateljicu već sam se, a toga se i dan danas živo sjećam, nakon jedne dramatične epizode iz djetinjstva kada sam sa sedam godina skoro ostala bez majke koja je dugo bolovala i u zadnji trenutak bila spašena lijekom koji je u to vrijeme bio tek stavljen u upotrebu i imala ga je samo vojska (radilo se o strepomicinu), odlučila za studij medicine. S vremenom se moja odluka u meni toliko učvrstila da sam s velikim žarom otišla u Zagreb na studij medicine te po završetku studija odmah došla u Zadar i tu i ostala.

Obiteljska liječnica

* Kako sam čuo, znate reći da ste zaljubljeni u ovaj grad?

- Da, Zadar sam zavoljela na prvi pogled. Ovdje sam do preseljenja bila jedan jedini put i to u posjetu rodbini s trinaest godina. No, nakon završenog fakulteta, znala sam da se želim vratiti na more, oko toga nije bilo nikakvih dvojbi, A Zadar je bio moj prvi i jedini izbor. Nikada zbog toga nisam požalila, nego sam, dapače, i dalje zaljubljena u njega. Zadar je bio i ostao grad po mojoj mjeri.

* Pisanje je dakle bilo na „ledu“, ovdje ste završili i specijalizaciju, radili kao liječnica specijalist opće medicine?

- Da, ovdje sam specijalizirala opću medicinu i sve do umirovljenja, 2012. godine, radila sam kao liječnica specijalista opće medicine, kao obiteljski liječnik. Udala sam se, došla su i djeca, obaveze... pisanje se negdje „zagubilo“ no doduše ne u potpunosti jer sam povremeno znala napisati pokoju pjesmu, imala sam i dalje taj poriv, a pjesme su znale biti i objavljivane u nekim časopisima poput „Naših ognjišta“, „Hrvatskog slova“, „Liječničkih novina“ ... Ipak, usprkos tome, ja sam gotovo zaboravila da sam svojedobno napisala roman i da sam željela biti spisateljica. Više mi se nije činilo mogućim da bi mogla napisati knjigu. Držala sam da je to prekomplicirano pa na to nisam više ni pomišljala.

* A onda je jedno jugo sve preokrenulo?

- Da, s jugom je krenula i moja spisateljska priča (smijeh). Sačuvala sam naviku puno čitati, onoliko koliko mi je vrijeme to dozvoljavalo. Negdje pred kraj radnog staža, bila sam neko vrijeme dolje, na svom otoku Žirju, gdje nam je kuća blizu mora i okrenuta prema jugu koje je tih dana puhalo danima i to tako jako da gotovo nismo mogli izlaziti vani. Da prikratim sebi vrijeme, odlučila sam napisati neku crticu o otočnom životu. Napisala sam jednu pričicu koja mi se učinila onako simpatična. Bila je to kratka priča o jednom otočnom događaju. Drugi dan sam na nju nadovezala drugu pričicu, treći treću i tako se sve zakotrljalo. Osjećala sam da ja sad to nešto što sam započela moram i dovršiti pa je tako nastala moja prva knjiga „Bonaca“. Moj prijatelj Drago Marić najviše voli tu moju prvu knjigu jer, kako mi je rekao, vjerno opisuje život na otoku i sudbine malih ljudi. Ne mogu vam ni opisati kako su se žitelji otoka i moji ostali poznanici iznenadili kada su ju pročitali jer me nisu poznavali kao spisateljicu. Njihovo iznenađenje je bilo malo naspram mom vlastitom jer sam ja samu sebe najviše iznenadila. A kako tada nisam znala pisati na kompjuteru, zamolila sam jednog poznanika - Domagoja Zorića, kojem ću na tome uvijek biti zahvalna, jer mi je tekst koji sam napisala pretipkao na kompjutoru. Mogu zamisliti koliko se oko toga namučio. Tako se „rodila“ moja prva knjiga. Koliko sam bila neupućena u pojedinosti oko pisanja svjedoči i činjenica da ja taj svoj tekst nisam dotjerivala, ni „brusila“ ni „glancala“.... bio je kao novorođenče: krvavo i sluzavo (smijeh). Moju sam „Bonacu“ samo „zavila“ u korice i bez ikakvog predhodnog „pranja“ dala tiskati. Tek prije dvije godine sam ponovo uzela taj svoj prvi tekst te ga obradila za drugo izdanje. Sada je moja prva „beba“, iako ista, „očišćena“ i „okupana“ no ne i tiskana, ali sam sretna što je upravo ovih dana postavljena kao e – knjiga i može se naći na internetu pod e-knjiga hr. Naravno da je besplatna za čitanje.

Proza i poezija

Godinu dana nakon prve knjige, napisala sam drugu knjigu „Put do kuće“. Poticaj mi je bio jedan moj jako traumatičan događaj, jedna nezgoda, nakon koje sam završila u bolnici te, kako bi tu muku izbacila iz sebe, prenljela sam to iskustvo na papir. Treću knjigu: „Bura s Umca“ (Umina je brdo iznad rodne mi kuće) napisala sam 2014. godine, tematizirajući burne događaje iz novije povijesti kojoj smo i sami svjedočili te neke događaje koji su uslijedili nakon toga. Iste sam godine objavila i svoje pjesme u zbirci „Na pojilu“. Recenziju za zbirku napisao mi je zadarski žirjanin, veliki pjesnik Roko Dobra, koji nas je nedavno napustio.

* I onda je došla „Žena s dječjim kolicima“ te ove godine i knjiga „Kako su prošli izbori u našem mistu“. Priznat ću vam, ostale knjige nisam pročitao no „Ženu s dječjim kolicima“ jesam i jako me dirnula. Prva misao koja mi je pala na pamet je bila ta da ste jako angažirani oko socijalnih tema. Vjerujem da je tome kumovala vaša profesija?

- Vjerojatno da, jer sam u svom poslu bila okružena ljudima koji su mi se vrlo često obraćali za pomoć, ne samo kao liječnici, već i kao osobi koja će ih saslušati, koja će ih razumjeti. Takvim ljudima sam bila najpotrebnija, tim „malim“ ljudima na koje se vrlo često zaboravlja. Glavni lik te knjige (svima nam u Zadru poznata žena koja kroz grad gura dječja kolica), zapravo mi je bila samo povod da progovorim o tome koliko oko nas ima potrebitih ljudi, ljudi koje iz različitih razloga ne primjećujemo. Jesmo li nažalost postali indiferentni prema tuđoj nevolji, jesmo li postali bezosjećajni? Za takve nemamo vremena. Imamo vremena samo za ono što nas se izravno tiče, što nam donosi neki probitak. A toliko je puno nesretnih ljudi kojima bi mogli pomoći s tako malo truda. Kroz posao i život sam vidjela puno takvih prizora i sigurna sam da je baš to odigralo najznačajniju ulogu u tome da sam mogla napisati to što sam napisala. Jer da biste mogli dobro obavljati posao liječnika trebate naučiti pažljivo promatrati ljude, trebate ih pažljivo slušati i gledati kako bi vidjeli i ono što se u prvi čas ne vidi te čuti ono što vam pacijent nije rekao. Morate biti intuitivni, morate razumjeti ljude kako bi im mogli pomoći i što je jako važno – prihvatiti ih onakve kakvi jesu. Osim toga, kada vam ljudi dolaze na liječnički pregled, osim što svlače odjeću sa sebe, oni vam se nerijetko povjeravaju, često razgoljujući i svoju dušu pa ste u prilici zaviriti u njenu nutrinu što u nijednom drugom poslu nije moguće.

* Vaša „Žena s dječjim kolicima“ nije biografija.

- Ne, osoba koja me potakla na pisanje ove knjige, osoba koja je na naslovnici, bila je tek inspiracija, o njoj nisam mnogo znala, iako se po završetku pisanja knjige pokazalo da sam intuitivno pogodila mnoge stvari iz njenog života. Isto tako, u knjizi sam sebe stavila u ulogu medicinske sestre, a ne liječnice, inspirirana također i nekim drugim ljudima iz svog života za ostale likove. Glavni lik knjige, ženu koja me potakla da napišem tu priču sam upoznala kada sam kao mlada liječnica došla u posjet njenoj bolesnoj majci. One su tada stanovale na kraju Poluotoka, u jednoj velikoj zgradi, mislim da se zvala Kampo Kaštelo, u nekoj vrsti hale. Od ostalih stanara bile su odijeljene samo paravanima. Već na prvi pogled vidjelo se da su u vrlo teškoj životnoj situaciji. Majka „žene s dječjim kolicima“ je bila u nekakvom boksu, ležala je na strunjači, zamotana u više slojeva odjeće, ispod kojih se naziralo voluminozno tijelo; sjećam se, bila je to jedna tako strašna slika bijede, neimaštine i nemoći. Još se sjećam njene dijagnoze kao i otpusnog pisma iz bolnice kojeg su mi dali na uvid. Sjećam se i što sam tada osjećala. A pored nje, što me najviše zapanjilo, uz tu teško bolesnu osobu, stajala je jedna mlada mršava djevojka izbezumljenog pogleda. Sigurno ste vidjeli Munchevu sliku „Krik“. E, taj je prizor bio najbliži toj slici. Bila sam osupnuta tim prizorom, pogotovo što sam bila još mlada, imala sam oko 26 godina. Kasnije, u životu, vidjela sam svakakvih ružnih slika, teških prizora, no taj dan, ta slika, ostali su u toj mjeri u mom sjećanju da su mi na neki način postali jedna opomena, savjest. Poslije sam se puno puta preispitivala: jesam li im pomogla, jesam li mogla bar toj mladoj ženi više pomoći, jesam li mogla stupiti s njom u kontakt, potražiti ju, olakšati joj neke stvari. Ne i samo njoj, možda sam mogla više pomoći i nekim drugima, sigurno je takvih bilo. Tješila sam se mišlju da sam se kroz život uvijek trudila dati ono najviše što sam mogla, ali sam sigurno mogla i više. Tako je „žena s dječjim kolicima“ postala moja savjest. Vrijeme je prolazilo, bio je tu posao, obiteljske obaveze… nju sam sretala povremeno i uvijek mi je na neki način bila bliska, bila je „moja“, sačuvala sam taj odnos bliskosti iako nakon tog dana sve do izdavanja knjige nismo progovorile ni riječi. Opet strah, nelagoda, stid? A onda, nakon što je knjiga izašla, odlučila sam joj se javiti, malo smo popričale.

* Nažalost, tuđa nam je nevolja najčešće postala gotovo nevidljiva. Djelom i zbog vlastite muke, vlastitih problema no svakako i zbog bešćutnosti, kao sve češće i češće pojave. Kako sam vam to već naglasio, mene je knjiga potresla no zanima me, kakve su bile reakcije ostalih ljudi koji su ju pročitali?

Ne radi promocije

- Ja nemam neko veliko čitateljstvo, sve ovo što radim zapravo je jako „tiho“ i sebe ne doživljavam kao neku spisateljicu niti znam kako reagira „čitalačka publika“. Kada bih se morala predstaviti rekla bih da sam liječnica u mirovini. Prvu knjigu sam izdala uz pomoć Matice Hrvatske s tim da sam sve sama financirala; tiskala sam 250 primjeraka i poslala ih (darivala) po knjižnicama. Sad, koliko će to ljudi čitati, to ne ovisi o meni. Nikada nisam napravila nikakvu promociju iako mi je, to moram priznati, ponuđena od strane Matice Hrvatske za prvu knjigu. Ostalo sam tiskala u vlastitoj nakladi osim „Kako su prošli izbori u našem mistu“ .Tako da ja zapravo s te strane, od nekog šireg čitateljstva, nemam saznanja o reakcijama na ono što sam napisala. Osim što meni bliski ljudi koji su knjigu pročitali kažu da im se sviđa. Ali to, naravno, nije službeno mišljenje.

* Nisam književni kritičar, nemam background da bih mogao profesionalno procijeniti vaše pisanje no iz kuta čitatelja ono što mogu primjetiti, osim što vidim da imate veliku socijalnu osjetljivost, vidim da jako dobro razrađujute i likove. Vaši su likovi doslovno „živi“.

- Hvala. To je pretpostavljam zbog toga što sam kroz život upoznala na desetke, možda i stotine ljudi koji su svi po nečemu interesantni, svatko ima neku svoju priču. Svaki čovjek je poseban. Držim da je dovoljno samo promatrati ljude te ih za potrebe romana tek „ubaciti“ u priču koju želim ispričati. Važno je da iza svakog lika u knjizi stoji stvarna, živa osoba. Ja tu osobu poznajem i samo ju pratim, na neki način preslikavam i umećem u priču kao što se u mozaik umeću kockice. S obzirom da ja moje likove dobro poznajem ne mogu ih pomiješati ni izgubiti, zar ne? Naravno, ponekad je potrebno malo retuša da lik ne bude sasvim prepoznatljiv i „glavni glumci predstave“ su tu. Vjerujem da tako razmišljaju i drugi ljudi koji se bave književnošću, važno je odabrati prave likove, zapravo temu koja će odaslati neku poruku u javnost. To što sam sada rekla svakako nije neka nova mudrost, ali čini mi se da svaka knjiga mora ostaviti nekakav trag, posijati neko sjeme. To je moja želja i moj primarni motiv za pisanje.

 

 

-- Okvir

Ne bih rekla da sam dio književne scene

* Dio ste književne scene u gradu. Imate li nekakav svoj stav o toj sceni?

- Ne bih rekla da sam dio te scene. Nisam se potrudila ući u taj krug pa nemam pravo ni davati komentare ni savjete. Ja sam do prije pet godina pripadala jednom potpuno drugom krugu ljudi i interesa i ovo što na području književnosti sada radim po mom sudu je potpuno amaterski. Kada su mi iz Matice Hrvatske nudili promociju za knjigu „Bonaca“, ja sam se zahvalila. Nisam bila dovoljno hrabra za takvo nešto, a, čini mi se da nisam ni danas postala ništa hrabrija(smijeh). Radije živim jedan sasvim običan obiteljski život, volim ići na ribe, okupira me vrtlarenje, veliki dio godine sam na otoku Žirju, a pisanje... kada mi „doleti“ neka „buba“ u glavu, neka ideja, ja ju pustim da se razradi, da se do kraja formira. Tek kad cijelu priču imam u glavi želim ju što prije staviti na papir.

 

 

-- Okvir

Iduća knjiga: "Figurice od terakote"

* Šest knjiga je tu, sedma „Figurice od terakote“ treba izaći. Koja je tema te knjige?

- Tema je: Kako je život čudan i nepredvidiv, ali kako ga živjeti što radosnije i kako, kad za to dođe vrijeme dostojanstveno umrijeti. Priznajem, teška tema, teško da će itko pronaći lijek za tu „boljku“, pa tako nisam pronašla ni ja. Za potporu pri objavljivanju romana prvi put sam aplicirala Ministarstvu kulture i čekam njihov odgovor. U svakom slučaju, nadam se da će iz tiska izaći sljedeće godine.

 

Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 4.5 (2 votes)