Predsjednički izbori – dani velikih obećanja

U ovu kampanju krenuli su oni kojima se teško može naći ijedna tamna mrlja, ali i neki kojima se i prije pet godina na vidjelo izvlačilo prljavo rublje, a na nama je da ocijenimo je li, primjerice, obiteljsko nasilje, nepotizam ili ne daj Bože uzimanje provizije pri sklapanju sumnjivih poslova nešto pozitivno ili pak nije
Može li čovjek relevantne inteligencije i obrazovanja kazati “mene politika uopće ne zanima”, i u potpunosti ignorirati gužvu i šušur koji se u vezi predsjedničkih izbora događaju u javnosti, u medijima, na plakatima, i u svemu što nas okružuje? Ovo su dani velikih obećanja. Ljudi se zaklinju u svoje poštenje, u svoje dobre namjere, u altruizam i empatiju koja ih krasi. Mi, doduše, o pojedincima na osnovu njihovih postupaka nismo mogli steći takav dojam, ali se i postavlja pitanje – koji smo to mi? Jesmo li ona većina koja je u stanju nekoga promovirati u novog predsjednika ili premijera, ili će to napraviti “oni” kojih će biti više od nas, i koji će glasati za nekoga svoga koji misli slično kao i oni, pa makar taj utaji milijune poreza, uleti mercedesom u dječji vrtić i na kraju se oženi vlastitom kćerkom? U ovu kampanju krenuli su oni kojima se teško može naći ijedna tamna mrlja, ali i neki kojima se i prije pet godina na vidjelo izvlačilo prljavo rublje, a na nama je da ocijenimo je li, primjerice, obiteljsko nasilje, nepotizam ili ne daj Bože uzimanje provizije pri sklapanju sumnjivih poslova nešto pozitivno ili pak nije.
STARA PRIČA
Još od onih prvih demokratskih izbora, svake sljedeće izbore u svojoj okolini slušam istu pjesmu – “svi su oni isti”; “ne mogu ih više slušat’”; “ionako se ništa neće promijeniti”; “ove godine uopće ne izlazim na izbore”, i slično. Možda se ja krećem u nekom apolitično nihilističkom, indiferentnom krugu ljudi, ali sve mi se čini da je odavno nestala ona strast iz ´90.-te i 2000.-te, kada se mislilo da će se nešto bitno promjeniti smjenom vlasti, i da ljudi koji misle svojom glavom polako ali sigurno gube nadu u neku bolju budućnost.
Sjećam se, nema tome ni tridesetak godina, kada bi se u obitelji pratio večernji dnevnik. Svaki bi put gledali ista lica koja bi govorila o istim stvarima, stabilizaciji, nestašici, vanjskim dugovima, a moj bi djed, mudar i iskusan čovjek to komentirao uvijek istim riječima – “Idite u penšjun! Dajte mista mladima! Uvik govorite isto!”… U međuvremenu nešto je mlađih došlo (dijelom zato što su stariji počeli odlaziti prirodnim putem), ali taman da ih nakon dolaska demokracije zamjene još stariji od onih prethodnih. Tada smo shvatili da dvije narodne poslovice ne treba baš uvijek bezrezervno prihvaćati. Prvo smo slušajući svakakve bisere, posumnjali u onu “bijela brada, duga pamet” (ili tako nekako), a onda su nas i oni nešto mlađi uvjerili da se ne treba služiti onom “Na mlađima svijet ostaje” koja je, ako je doslovno tumačimo, točna, ali nam suštinski ne daje puno razloga za optimizam.
JAKO VISOKI LJUDI
Ima jedna zanimljiva stvar vezana za aktualne predsjedničke kandidate (govorim o 5-6 najozbiljnijih, ne računajući Bandića jer je on posebna priča), a to je njihova visina. Svi su oni natprosječno visoki ljudi. Ja sam sa svojih 177 centimetara visine nekakav prosjek, ali sam u odnosu na njih pravi patuljak. I dok su neki poput Kajina ili Josipovića od mene viši taman toliko da ih gledam prema gore, dotle su ovi ostali sa svojih skoro dva metra visine pravi divovi, mislim naravno u tjelesnom smislu. To znam zbog toga što su zadnjih nekoliko tjedana u medijima o njima napisali doslovno sve, pa i to koliko je tko visok. Pitali su ih tko im je stilist, gdje se i kako odjevaju, i druge slične stvari koje su jako važne za vođenje države. Jako je važno i kojim se tko sportom bavio, a upravo je nevjerojatno da su se baš svi bavili nekim sportom. Pazite ovo: plivanje x2, vaterpolo, veslanje x2, košarka x2, ronjenje, nogomet x2, odbojka, planinarenje, skijanje, gimnastika i atletika. Njih pet se bavilo sa čak 15 sportova i svi su, po vlastitim riječima, bili jako uspješni i velika je šteta za svjetski sport što su za ljubav domovine posvetili politici. Tko zna kako bi danas izgledao hrvatski sport da su ovi talentirani momci nastavili trenirati. Naravno, kada bi još u obzir uzeli maratonca i reli vozača Bandića te tekvandoista Primorca, koji bi sam premlatio pola Dalekog istoka, uistinu bi prešli granice znanstvene fantastike.
LJUDI OD “KOLINA”
Kandidati su redom sve ljudi zavidnih pedigrea. Osim sirotog Kajina koji je odrastao na selu čuvajući stoku sitnog i krupnog zuba, svi su drugi iz uglednih, intelektualno jakih obitelji, i što je zanimljivo, osim nešto malo židovske krvi, pravi su Hrvati. Spominju se pradjedovi, djedovi i očevi, među kojima su ipak najpoznatiji očevi Tuđmana i Hebranga koji su ujedno bili i visoko pozicionirani sudionici antifašističko – partizanskog pokreta. Svi su naši kandidati naravno bili i odlični đaci, a neki su po vlastitim riječima (opet naravno) bili i pravi starmali genijalci koji su sa tri ili četiri godine starosti čitali dnevni tisak, i već u prvom razredu osnovne škole napamet znali povijesne knjige iz bogatih knjižnica svojih roditelja. Ne treba ni spominjati da su svi ovi ljudi pozavršavali fakultete i postigli zavidnu karijeru. Svi? Pa ne baš svi. Kajin je naime, iako odličan đak, jedini među njima odustao od studiranja. Ipak, ima jedna stvar koja se ne smije zaboraviti kada je Kajin u pitanju. Iako jedini među njima nije fakultetski obrazovan, i iako mu se pripisuje manjak hrvatstva, on je (po navodima na netu op.a.) i jedini koji se tijekom Domovinskog rata borio na prvoj liniji fronta. Znači nije se šetao u uniformi negdje u pozadini na sigurnom, nego je u ratu sudjelovao aktivno.
A ZA ŠTO SE ONI U STVARI BORE?
Vrlo je zanimljiva spoznaja da se kandidati bore za poziciju koja im daje vrlo malo ovlasti i na kojoj ne mogu bitno utjecati ni na koju bitnu odluku u zemlji. Budimo realni. Mesić bi u ovih deset godina svoga predsjednikovanja tu i tamo nešto prigovorio, malo se s nekima zakačio, i to je sve. Najviše bi bilo gužve oko toga koga će od osuđenih zatvorenika pomilovati, a koga neće. Puno ljudi zaboravlja da je nakon što je preuzeo funkciju sam sebi toliko uskratio ovlasti da se zbilja možemo pitati za što se ti ljudi danas bore. Ne može se djelovati ni na reformu pravosuđa, ni na gospodarstvo, socijalu, policiju i financije, jer je za to zadužen Sabor, a da i ne spominjemo borbu protiv korupcije. Po Ustavu, predsjednik ima ovlasti nad vojskom, i vanjskom politikom, ali i to u suradnji sa Vladom, tako da ona priča o fikusu opet postaje aktualna. A svi kandidati u svojim programima spominju “uništavanje (pazite, uništavanje!) korupcije”, a neki bi i “hapsili”. Kako? S kojim ovlastima? Ponašaju se kao da će u slučaju pobjede imati parlamentarnu većinu i zauzeti fotelju premijera, a ne kao osobe čija će funkcija biti primanje vjerodajnica stranih ambasadora, otvaranje pogona (sic!) i prisustvovanje na sportskim priredbama, ako do takvih uopće i dođe. Ili je netko pobrkao lončiće, ili se radi o ozbiljnijim poremećajima, a tu već ulazimo u domenu zdravstva.
ZDRAVSTVENO STANJE KANDIDATA
Po onome što o sebi samima govore u javnosti, naši su budući predsjednici oličenje dobrog zdravlja i zdravog razuma. Svi žive zdravo, iako neki tu i tamo, onako usput dobiju moždani udar, bave se sportom i rekreacijom, a osobito se distanciraju od bilo kakvog oblika mentalnih smetnji. A baš bi se tu moglo tražiti odgovore na mnoga pitanja. Ukratko rečeno, s obzirom da puno toga potiče iz djetinjstva – nekima bi se Freud neobično obradovao. Ne treba biti osobito stručan za primjetiti da je kod mnogih prisutna i patološka komponenta, a da ne kažem i jasna mazohistička crta. Jer kako nazvati onoga koji jedva skupi potpise za kandidaturu, a zna, sigurno zna, da ne može osvojiti više o 2% glasova, koje može okačiti mačku o rep s obzirom da ovdje nema koaliranja i postizbornog trgovanja mandatima? Ima tu i narcisoidnosti, manije proganjanja, maničnih sindroma i ostalih zanimljivih stvari. Ne želim reći da su kandidati duševno nestabilni, ali da ima pojedinaca koji pokazuju stanovite znakove odstupanja od onoga što se smatra normalnim, ne može se poreći.
NEDUHOVITI I NEORGINALNI REKLAMNI SPOTOVI
Prema očekivanju, kako se kampanja zahuktava, tako je i sve više propagandnih spotova, ali za razliku od prošlih izbora, ovdje nema ni jedan imalo duhovit i zanimljiv. Svi su naravno spasitelji koji će nas izvući iz krize (iako smo već napomenuli da za to nemaju ovlasti), i zbilja nastupaju kao da se radi o parlamentarnim a ne predsjedničkim izborima. Ljudi koji se razumiju u te stvari, kažu da je velika većina spotova čista kopija onih koji su se koristili u Američkim izbornim kampanjama, a prednjači onaj sa Vidoševićem u kojem glumac Zadro nabraja sve životne uspjehe dotičnog i divi mu se postignutim, a ovaj skromno kaže “ja sam to još i skratio”, a što je preslikan spot iz prošlogodišnje američke predsjedničke kampanje. Problem je u tome što na Novoj tv odmah iza tog spota, sa nabrojanim silnim životnim uspjesima, puštaju reklamu za “Trenutak istine” u kojem jasno kažu “Tanka je granica između istine i laži.” Nema ni jednog duhovitog ni zafrkanstskog spota a marketinski stručnjak Krešimir Macan kaže da je to zato što ni sami kandidati nemaju strategiju niti “priču” iz koje bi se kasnije izvodili spotovi, zbog čega se i služe plagijatima.
KI ĆE TO PLATITI?
Jasno je da će uz nekakvu karizmu trebati potrošiti i ogromna sredstva. I dok se oni iza kojih stoje “velike” stranke (HDZ ili SDP) mogu opravdati trošenjem stranačkog novca, pitam se kako će to objasniti nezavisni kandidati!? Jer, koja je svrha ulaganja u nekoga koji nema praktično nikakve bitne ovlasti za ekonomske projekte i ulaganja? Ako je tako – odakle onda novci? A novci su ogromni. Na prošlim je predsjedničkim izborima jedan kandidat(kinja) navodno utukao/la preko 15 milijuna kuna, što je, čak i ako iza tebe stoji stranka, prevelik novac. Na ovim će izborima prema nekim izvorima jedan od “nezavisnih” kandidata potrošiti oko 20 milijuna kuna, nakon čega bi automatski trebao objasniti kako i otkud, ali sve su to (još uvijek) samo pretpostavke. Ono što mene brine je realno pitanje – može li tolika rastrošnost uopće u narodu još izazvati sumnje, ili pak nekakav revolt.
EPILOG
Bilo kako bilo, oni rade svoje, a naša je građanska dužnosti izaći na izbore i glasati. Pitanje je doduše, što je čija dužnost i moralna obaveza, tako da sve to u stvari za sobom povlači i dosta drugih tema koje bi nas sada odvele predaleko. Odlučite sami. Vi ste na onome spisku birača na kojem ima 80.000 ljudi više nego što ih uopće i živi u Hrvatskoj, a od kojih je lijep broj odavno na grobljima. A odlučiti je malo teško. Svi su, naime, pošteni i časni ljudi i domoljubi. Svima je na prvom mjestu boljitak običnog čovjeka. Osim toga, dobar se dio njih izjašnjavaju kao uzorni kršćani i obiteljski ljudi. Jedan je to spojio pa su mu životni uzori majka i Bog. Drugi posjećuje međugorsku “vidjelicu” što bi značilo i da je Gospa na njegovoj strani. Ima tu puno zanimljivih stvari, ali pri svemu tome ne smije se zaboraviti nešto jako važno. Čovjek lakše trpi siromaštvo i oskudicu nego moralni cinizam. “Kako tko” – reći će netko na to.