Zadar Metkoviću: Otac Ante Gabrić zaslužuje Memorijalnu zbirku i svoj muzej

– Neka iz Zadra ode glas da se u Metkoviću, rodnom gradu najpoznatijeg hrvatskog misionara, osnuje u početku Memorijalna zbirka, a poslije kada se završi započeti postupak beatifikacije i “Muzej blaženoga Ante Gabrića” u kojem bi se izvornim predmetima, fotografijama, arhivskom dokumentacijom i kopijama, multimedijom predstavio njegov život i djela. Najviše stoga da se ne zaboravi što je on za života činio, a učinio je mnogo i teško će ga biti u tomu nadmašiti. Proces beatifikacije će sigurno ići svojim putem i prema crkvenim pravilima, a mi mnogo više trebamo učiniti za toga zaslužnoga čovjeka, pozvao je Jurić.

Izložbu fotografija autora Zvonimira Atletića, pod nazivom “Sveti Ante Neretvanski”, nedavno otvorenu u Samostanu sv. Marije u Zadru posjetitelji mogu pogledati tijekom nekoliko sljedećih mjeseci. Izložba je postavljena u čast velikom hrvatskom misionaru, isusovcu o. Anti Gabriću, rodom iz Metkovića koji je svojedobno posjetio ovaj samostan. O. Gabrić djelovao je u Bengaliji u Indiji, gdje je došao krajem 1938. godine, istovremeno kada je u Indiju došla i Majka Terezija, utemeljiteljica Misionarki ljubavi. O. Gabrić bio je njezin suradnik, kao i duhovnik toga reda. Dio života iz tog razdoblja može se vidjeti i na izloženim fotografijama na kojima su zabilježeni susreti o. Gabrića i Majke Terezije.
O. Ante Gabrić rođen je 18. veljače 1915. godine u Metkoviću, a umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Rodio se kao deveto dijete u kršćanskoj obitelji. Po njegovoj želji pokopan je u misijskoj postaji “Maria Polli”, s grudom neretvanske zemlje iz Metkovića i bočicom Jadranskog mora.
Majka Terezija, o. Ante Gabrić i papa Ivan Pavao II.
Zvonimir Atletić dugogodišnji je fotograf Glasa Koncila i drugih medija, a fotografski je pratio i o. Antu Gabrića. Izložba predstavlja seriju crno-bijelih fotografija, a do sada je obišla veći broj hrvatskih gradova.
Na otvorenju izložbe govorili su zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić, mons. dr. Pavao Kero, ravnatelj SICU-a, prof. Radomir Jurić, savjetnik Arheološkog muzeja u Zadru, Ivan Ugrin, hrvatski katolički novinar i autor predgovora kataloga te Mate Bosnić, iz udruge Ivan Pavao II.
– Izložba u Zadru je već petnaesta u Hrvatskoj u roku od deset mjeseci, što je očiti pokazatelj da hrvatski narod vjeruje o. Anti Gabriću, malom i siromašnom čovjeku iz Metkovića koji je živio i djelovao pronoseći Kristovo Evanđelje u dalekoj Bengaliji. Udruga Ivan Pavao II. laička je udruga koja nastoji po uzoru na blaženog papu Ivana Pavla II. djelovati u prvom redu karitativno među siromašnim učenicima i studentima. Isto tako odlučili smo se da prepoznamo situacije koje trebamo prezentirati kao katoličke vrijednosti među kojima su važni događaji i ljudi. Tako smo se odlučili skupa s autorima ove izložbe, a to su fotograf Glasa Koncila Zvonimir Atletić i hrvatski katolički novinar Ivan Ugrin koji je osmislio cijeli projekt, predstaviti ovo djelo. Krenuli smo sa Splitom, a izložbe su bile u Dubrovniku, Sinju, Gospiću, na Korčuli, u Zagrebu, Vukovaru, Borovom naselju, Metkoviću, gradu o. Gabrića, itd. Vjerujem kako će u naše domove i u naš hrvatski narod i ovom izložbom ući dobrota koju vidimo na ovim fotografijama o. Ante Gabrića, rekao je Mate Bosnić.
Majku Tereziju i o. Antu Gabrića istaknuo je kao dvije osobe koje su nam svima ostale u sjećanju i koje su obilježile 20. stoljeće u katoličkom svijetu, uz blaženog papu Ivana Pavla II.
S misionarskim radom o. Gabrića na otvorenju izložbe okupljene je upoznao prof. Radomir Jurić. Nakon osnovnih podataka o mjestu njegova rođenja i početaka školovanja prof. Jurić stavio je naglasak na početak i važnost misionarskog rada o. Gabrića.
– U Indiju je mladi Gabrić otišao kao misionar 20. listopada 1938. godine brodom “Victoria”. Tada je u Indiju stigla i Majka Terezija. U misiji Bošonti, 21. studenog 1943. bio je zaređen za svećenika. Misijski žar je u njemu dugo tinjao, još od djetinjstva. I evo prilike koju je zdušno, bez kalkuliranja prihvatio, nesebično djelujući u vjerskom i ljudskom smislu. Osobito se to očitovalo u dvjema crkvenim zajednicama, spomenuti Bošonti i Moropai, kroz 50 godina iznimno predanog rada. Djelovao je u delti rijeke Ganges u 24 okružja. Posvetio se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Moli i prosi na sve strane kako bi mogao graditi i otvarati male seoske škole, kapelice, zanatske škole, bolnice, popravljati putove i nasipe, prokopavati kanale, otvarati zdence s čistom vodom. Talentiranu djecu je slao na dodatno školovanje. Za udovice hindusa koje su bile prognane iz društva osnovao je dom, a djecu smještao u sirotišta, samo je dio iz bogatog života o. Gabrića.
Dobrotvorni rad kao načelo življenja
Prof. Jurić naglasio je da se o. Ante i u teškim uvjetima života i rada neumorno brinuo za povjerenu djecu i obitelji.
– Teške godine gladi bile su 1968. i 1969. kada je tisuće ljudi u Indiji umrlo zbog nedostatka hrane. Tada su bengalske vlasti povjerile ocu Anti Gabriću organizaciju prehrane djece i obitelji u velikom dijelu delte Gangesa. Brinuo se za prehranu 22.000 djece, dajući na dan svakom djetetu tanjur riže pomiješane s graškom. Istodobno je primio i 10.000 obitelji dajući im tjedno nekoliko kilograma pšenice i kukuruza i ponešto ulja, već prema tomu što je dobio od dobročinitelja iz Amerike, Zapadne Njemačke, Engleske i Australije. Radio je na tomu da svaka obitelj dobije svoju kolibu. Plaćao je svakog radnika na raznim poslovima. Takvima je davao oko tri kilograma pšenice i nešto ulja kao dnevnicu. Organizirao je “rižinu banku” te na taj način oslobađao siromahe od lihvara, naveo je prof. Jurić.
Nekoliko fotografija prikazanih na izložbi ilustrira povezanost Majke Terezije i o. Gabrića koji su često bili povezani radeći na istim dobrim djelima, a jednom prilikom, 1978. godine, našli su se zajedno čak i u Hrvatskoj u Metkoviću. Jurić je pročitao izjavu Majke Terezije koja je tada o njemu uputila zaista pohvalne riječi: “Što je otac Ante učinio u Bengaliji morali biste doći tamo i vidjeti. To nije moguće kazati. Jedino je moguće kazati da smo zahvalni njegovoj obitelji što su dali svoga sina, svoga brata Isusu. Što su ga žrtvovali za Boga, da on bude svjetlo, radost, mir, živa Isusova ljubav u Bengaliji, gdje ljudi nikada nisu znali da je moguće ljubiti kao što je on ljubio njih. On je doveo Isusa i Mariju u obitelji i oni žive radosnim životom.”
Fotografije kao svjedočanstvo ljubavi
Priča o životu i djelu ovog dobročinitelja zorno se i još dublje nastavlja kroz izvrsne fotografije Zvonimira Atletića.
– One nam svjedoče o neizmjernoj Antinoj ljubavi za one koji nemaju ništa ili imaju malo. Svjedoče i o njegovoj velikoj duhovnosti i predanosti Bogu, Božjoj Riječi, koju je širio nenametljivo, bez prisile. Čita se to s lica vjernika u molitvi ili radosnim susretima s ocem Antom Gabrićem. I poetičnost i dramatičnost utkani su u ova vrijedna umjetnička djela. Sve je to ispričano okom kamere i srcem fotografa Atletića, dugogodišnjeg suradnika Glasa Koncila i urednika fotografije u mjesečniku magazina “Prilika”, jednog od najvažnijih fotografskih stvaralaca sedamdesetih i poslije, do danas, kazao je Jurić istaknuvši kako je o. Gabrić trajni uzor i poticaj te inspiracija mnogim generacijama običnih i posvećenih ljudi, a najviše mladima, ali i mladim svećenicima, redovnicima i redovnicama svojim životom.
– Ova izložba je izvrstan uvod u jednu veću sveobuhvatniju izložbu o životu i djelima oca Ante Gabrića, kakvu bi u budućnosti zajedno trebali pripremiti ljudi iz crkvenih i svjetovnih stručnih i znanstvenih krugova. Danas se to s novim tehničkim pomagalima i novim muzeološkim načelima može izvrsno napraviti. Neka iz Zadra ode glas da se u Metkoviću, rodnom gradu najpoznatijeg hrvatskog misionara, osnuje u početku Memorijalna zbirka, a poslije kada se završi započeti postupak beatifikacije i “Muzej blaženoga Ante Gabrića” u kojem bi se izvornim predmetima, fotografijama, arhivskom dokumentacijom i kopijama, multimedijom predstavio njegov život i djela. Najviše stoga da se ne zaboravi što je on za života činio, a učinio je mnogo i teško će ga biti u tomu nadmašiti. Proces beatifikacije će sigurno ići svojim putem i prema crkvenim pravilima, a mi mnogo više trebamo učiniti za toga zaslužnoga čovjeka. Na neki način vratiti ga neretvanskom kraju, rijeci Neretvi i njezinoj delti. Odatle je otišao na jednu veću, svetu Rijeku, deltu i močvaru.
 Inicijativa za beatifikaciju oca Gabrića
Već sada postoji snažna želja i volja za beatifikacijom o. Gabrića, a u prikupljanju građe za beatifikaciju oca Ante veliki doprinos dali su i Ivan Ugrin, ugledni novinar i publicist iz Splita, fotograf Zvonimir Atletić i udruga “Papa Ivan Pavao II” iz Splita. Zvonimir Atletić snimio je i 50 razgovora s ljudima koji su svjedočili o dobrim djelima isusovca Ante Gabrića u Indiji. Među tim osobama je i indijski ministar vodoprivrede, hindus, kojem je u školovanju pomagao upravo otac Ante. Danas u Metkoviću postoji Pastoralno središte koje nosi ime oca Ante Gabrića u župi sv. Nikole. Uz crkvu sv. Ilije postavljen je 1990. spomenik ocu Anti, a postoji i njegova ulica.
Prigodnim riječima tijekom otvorenja izložbe okupljenima se obratio i mons. Želimir Puljić:
– S ovom izložbom predstavljen nam je jedan naš sin s kojim se imamo razloga ponositi. Gledam njegovu sliku na kojoj kašom hrani jednoga svoga siromaha i promatram njegov pogled. On je kao dobri otac. Zato bih ga mogao nazvati “otac Ante Neretvanski”. U ocu i očinstvu je sve rečeno. Mi smo ponosni na našeg Antu koji je svojim redovničkim, svećeničkim životom i nadasve misionarskim očitovao očinstvo koje se osobito pokazalo na dan njegova odlaska s ovoga svijeta. Koliko je ljudi došlo na njegov sprovod da mu zahvale. Ante je živio za dvije stvari, jedna je da pomogne potrebitima, a nadsve mu je motivacija bila da im Isusa donese preko služenja, rekao Puljić.       O. Ante Gabrić umro je 20. listopada 1988. te je prema svojoj želji pokopan u misiji u Maria Polliju, a uz njega je u grob položena bočica s vodom Jadranskog mora i grumen zemlje iz hrvatske neretvanske doline. Pokopu je nazočilo preko 20.000 ljudi među kojima i mnogo hindusa i muslimana.

Djevojčica i naranča

Prof. Jurić izdvojio je jednu priču o ocu Anti koja ilustrira njegov rad i ljubav koju je gajio za druge ljude.
– Jednom su ga upitali što znači biti misionar? Odgovorio je: “Znači dati Isusa drugima, dati život za druge.” Između ostalog o. Ante je smatrao velikim misijskim pothvatom, kako sam nedavno na jednom mjestu pročitao “ispuniti želju za narančom bolesne djevojčice Magdalene.” Doslovno prenosim: “Oboljela je od tifusa. Htio sam nešto Magdaleni dati. Imao sam nekoliko biskvita u torbi. Nabavio sam joj malo mlijeka u selu, pa sam sve to za nju pripravio. Onda sam je zapitao da li još nešto želi? Kao da se bojala reći. Onda potiho prišapće: “Jednu malu naranču.” I oborila je oči, jer se bojala da je previše tražila. Malo poslije otvori oči. Bolne oči, s blagim prikrivenim osmijehom, kao da su se molile, da se ne ljutim na nju zbog ove molbe… Malu naranču. Gdje ću je dobiti u ovom pustom kraju? No, bilo kako bilo, Magdaleninu želju treba ispuniti. I onda mi sinu sretna misao, danas je sajam, kojih sedam milja odavde u selu Beltoli. Tamo će doći trgovci sa svih strana. Bit će sigurno i voća. Izvadio sam 50 centa i poslao jednog čovjeka u Beltoli, već se spuštao sumrak kada se on vratio s narančom u ruci.

O autoru izložbe…

Zvonimir Atletić diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Fotografije su mu objelodanjivali mnogi hrvatski dnevnici i tjednici kao Vjesnik, Večernji list, Studio, Danas, Glas Koncila, Mali koncil i dr. Autor je mnogih fotografija sa sakralnim temama u više monografija te više samostalnih izložbi. Mnogi pamte njegove sjajne fotografije o misionarskom radu Majke Terezije te primjerice njegovu izložbu na tu temu u Starogradskoj vijećnici u Zagrebu ili u spomen kući Majke Terezije u Skopju 2010.
2008. godine dobio je nagradu Tošo Dabac – najugledniju fotografsku nagradu u Hrvatskoj. Atletić je pratio i snimao o. Antu Gabrića na obalama rijeke Ganges u Bengaliji.

Isuse, samo duše mi daj, sve ostalo uzmi

Kad govorimo o želji Ante Gabrića za misijama, onda je zanimljivo spomenuti, kako piše Ugrin u svom predgovoru, da je on već u Travniku o tome razmišljao, no kako je bio krhka rasta i ne baš dobra zdravlja, trebalo je do toga proći dosta vremena. Godine 1933. završio je gimnaziju, a potom je dvije godine u Zagrebu proboravio u isusovačkom novicijatu. Spremajući se za misije, tri je godine studirao filozofiju u Italiji i onda konačno “20. listopada 1938. oprostio sam se s domovinom i Europom i pošao prema zemlji čežnje – Indiji, Bengaliji”, zapisao je otac Ante u svome dnevniku.
Ivan Ugrin u predgovoru navodi kako je o. Ante Gabrić, najpoznatiji hrvatski misionar u povijesti, koji se odlikovao neumornim apostolskim žarom u naviještanju Božje Riječi među siromašnim stanovnicima Bengalije, kojima je uz darivanje Krista darivao i sebe samoga u svakoj ljudskoj prilici.
“Bio je sav predan Bogu u molitvi, a osobito je razvio apostolat putem pisama. Na taj je način njegovo misionarsko djelo i postalo šire poznato. Više je puta dolazio u domovinu, prvi put 1969., nakon 31 godine misionarskog rada. Na slavlju u Solinu 1976. ostat će zapamćeno kako ga je narod nosio na rukama. Bilo je to na Gospinu otoku, na proslavi tisuću godina od smrti kraljice Jelene kojim je započelo obilježavanje jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, uz nazočnost stotine tisuća vjernika, i kardinala, i biskupa, i inih uzvanika, no samo je otac Ante doživio tolike počasti. S druge strane on je, u obraćanju nazočnima, posvjedočio živu vjeru, ustrajnost u poslanju prepunu žrtava, ljubav prema svome zvanju i osobito svoje domoljublje. U onim teškim vremenima za Hrvatsku, Gabrić je svojim posjetima donosio svjetlo nade. Tako je bilo i 1978. godine kad je u domovinu došao zajedno s Majkom Terezijom, potom za vrijeme Nacionalnog euharistijskog kongresa u Zagrebu i Mariji Bistrici 1984. Na koncu, njegov se posljednji pohod Hrvatskoj zbio 1986. godine. Kada je pater Ante umro, Majka Terezija je izjavila: “Sva misao i sve želje srca bile su mu samo za Isusa… On je sigurno u nebu.” A zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić istom je prigodom kazao: “Bio je na čast Crkvi u Hrvata! Neka ga Božja providnost okruni i čašću oltara”, kaže Ivan Ugrin u svom tekstu. Na kraju je izdvojio Gabrićeve riječi izgovorene u Zagrebu, 9. studenoga 1984. godine, kojima je odlazak Ocu nazvao sastankom u njegovoj ljubavi, u njegovu srcu i u prečistom srcu Blažene Gospe. To je naša sreća, to je naša nada. Posebno se ističe molitva koju je o. Ante Gabrić preporučio da se moli: “Isuse, samo duše mi daj, sve ostalo uzmi.”