Vratili vjeru u zadarsku košarku

Pobjeda košarkaša Zadra protiv Cedevite u polufinalu kupa Krešimira Ćosića jedna je od najljepših sportskih priča u novijoj zadarskoj, usudimo se reći i široj povijesti. Trofeji su, dakako, uvijek posebna kategorija, ali ono što su Zadrani napravili u srijedu u Zagrebu je ono što sport čini posebnim. Pet junaka ove priče zovu se Pavle Marčinković, Šime Olivari, Ivan Batur, Miro Bilan i Marko Car.
Prva trojica su iz Zadra, redom rođeni 1989., 1990. i 1991. Šibenčanin Bilan, jedini centar u momčadi, također je 1989. godište, a najiskusniji Karlovčanin Marko Car ima 25 godina. Oni su odigrali svih 40 minuta protiv kompletne momčadi sa 12 igrača u rosteru, koji su na papiru (bili) višestruko kvalitetniji, iskusniji i skuplji. Zadar je, pak, zbog financijskih problema, na klupi imao šestoricu mladića iz omladinskog pogona, koji do ove utakmice nisu mogli ni sanjati da će se naći u takvoj situaciji. Trener Bujan ih nije uvodio u igru, no svi su oni, baš kao i igrači koji nisu smjeli igrati, već su utakmicu pratili s tribina, skakali na svaki koš i bodrili suigrače na terenu.
A ta se petorka junački borila od prve do posljednje sekunde. I što je najvažnije, vjerovala je. Bujan je prije utakmice rekao ovako: „U svakoj utakmici postoji šansa za pobjedu. Možda je ona ne znam kako mala, ali postoji i samo je pitanje hoćemo li je iskoristiti”. I uspio je tu misao usaditi u igrače, koji su ušli u utakmicu s vjerom da mogu napraviti senzaciju i nisu je gubili niti u jednom trenutku. Čak ni onda, kada se Cedevita odvojila na 9 razlike i kada se činilo da bi susret mogao otići u očekivanom smjeru. Malo tko je vjerovao. Gotovo nitko, osim njih samih. Bila je to gotovo nemoguća misija. Čak i oni najveći optimisti, a u takve se svrstava i potpisnik ovih redova, nisu vjerovali. Možda zato jer se od pustog vjerovanja u svakoj utakmici, nakon kojega su posljednjih godina redovito sljedila razočaranja, jednostavno ispraznio spremnik optimizma.
Kako može momčad sa pet, još uvijek mladih i neiskusnih igrača, pobijediti sastav, koji je samo tjedan dana ranije u istoj dvorani dobio jednu Gran Canariju? Još se jednom potvrdilo da je u sportu sve moguće, ako se bori, igra sa srcem i ako se vjeruje. Srećom i u današnjem sportu, koji zbog utjecaja novca sve više gubi one prave vrijednosti, ima ovakvih priča, koje vam vraćaju vjeru u ono što sport doista jest. Ipak nije u šoldima sve. I tako su Pavle, Šime, Ivan, Miro i Marko u srijedu ujutro krenuli put Zagreba odraditi utakmicu, u kojoj se od njih nije očekivalo ništa. A vratit će se, bez obzira na ishod finala, kao junaci, koji su Zadranima vratili vjeru u košarku, onda kada su se tome najmanje nadali.
Koš najmlađeg Batura sa zvukom sirene za pobjedu značio je mnogo, mnogo više od samog plasmana u finale. I to u natjecanju, koje nosi ime po velikom Kreši i koje zbog toga ima posebno mjesto u srcima Zadrana. Ovo je priča za pamćenje, za povijest i neka posluži svima kao dokaz da je u sportu, a i u životu, sve moguće, samo ako se to želi svim srcem i ako se vjeruje. Meni hoće sigurno, a ovoj petorici junaka, koje sam u najavi „poslao” na jednodnevni izlet bez ikakve šanse, mogu samo zahvaliti što su mi vratili vjeru u sport. A vjerujte, to nije bilo lako.