Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

20 C°

Čovjek je napustio Boga, ali Bog nije napustio čovjeka

Autor: Marija Ćurko

09.04.2009. 22:00
Čovjek je napustio Boga,  ali Bog nije napustio čovjeka


Vazmeno trodnevlje možemo razumjeti i istinski slaviti jedino ako živimo u povezanosti s osobom Isusa Krista koji je sada živ. Naime, Sin Božji je postao čovjekom te umro i uskrsnuo za nas, pobijedivši grijeh i smrt, ističe don Marinko


Pred nama je svetkovina Kristova uskrsnuća,  znak pobjede života nad  smrću, dobra nad grijehom,  svjetla nad tamom. Za Uskrs se  povezuju i mnogi simboli, a u  povodu toga smo razgovarali s  mr. don Marinkom Duvnjakom, ravnateljem Visoke teološko-katehetske škole u Zadru.
Možete nam pojasniti  značenje Vazmenog trodnevlja: Velikog četvrtka, Velikog  petka i Velike subote?
 Vazmeno trodnevlje je srce  cijele liturgijske godine, a  predstavlja spomen-čin muke,  smrti i uskrsnuća Kristova.  Kroz posadašnjenje ovih događaja možemo iskusiti tko je  Isus Krist za nas. Papa Benedikt XVI. u uvodu svoje knjige “Isus iz Nazareta” govori o  načinu na koji osoba Isusa  Krista može biti razumljiva za  sva vremena, i koje su poteškoće za razumijevanje osobe Isusa Krista u ovom našem  vremenu. Ako ne razumijemo  osobu Isusa Krista, onda cijelo   Vazmeno trodnevlje postaje  još manje razumljivo slavlje.  Vazmeno trodnevlje možemo  razumjeti i istinski slaviti jedino ako živimo u povezanosti  s osobom Isusa Krista koji je  sada živ. Naime, Sin Božji je  postao čovjekom te umro i uskrsnuo za nas, pobijedivši grijeh i smrt.
 Vazmeno trodnevlje počinje  s bogoslužjem Velikog četvrtka  i to je spomen-čin Posljednje  večere. Tada je Isus slavio Pashu sa svojim učenicima i utemeljio euharistiju. Pasha je  spomen-čin na onaj događaj iz  povijesti spasenja kada je Bog  izvukao svoj narod iz egipatskog ropstva i doveo ga u slobodu Obećane zemlje. No,  ovaj narod kao i cijelo čovječanstvo ima potrebu biti oslobođen od ropstva grijeha i  smrti.
Čovjek je napustio  Boga, ali Bog nije  napustio čovjeka
Koje značenje ima Isusova  muka?
Isusovo trpljenje nije samo  tjelesno, nego još više trpljenje  duše, cijelog njegovog bića koje proizlazi iz njegovog ulaska  u smrt. Smrt u kršćanskom  smislu ne označuje samo fizičku, tjelesnu smrt, nego iznad svega smrt kao posljedicu  grijeha. Čovjek grijehom u dubini svoga bića prekida vezu s  Bogom koji je izvor života, ljubavi, dobrote i kuša na duboko  egzistencijalnoj razini smrt  svoga bića. Ne prestaje postojati, ali nema više vječnoga,  neuništivoga života u sebi. Sada kada je kušao smrt, ovaj  čovjek ne želi umrijeti, plaši se  smrti i pretvara se u idolopoklonika, to jest ako mu život  više ne dolazi od Boga traži  život u stvarima i osobama, iz  njih želi izvući život za sebe,  pretvara se u nepopravljivog  sebičnjaka, pohlepnika, postaje rob grijeha, zla. Živi za sebe,  ne može drugačije. Ubija ga  besmisao, osamljenost, trpljenje i smrt.
Čovjek je napustio Boga, ali  Bog nije napustio čovjeka. Poslao je svoga Sina koji je postao  čovjekom i koji uzima na sebe  posljedicu grijeha cijelog čovječanstva: ulazi u ovu napuštenost, osamljenost, odbačenost,  smrt bića. Isus trpi ovu odijeljenost od Boga Oca, ulazi u  tamu besmisla i smrti. Zato se  Isus u Getsemaniju znoji krvavim znojem. Mel Gibson u  filmu “Pasija” je vrlo dobro uspio izraziti tjeskobu i grč,  možemo reći bol duše koja se  očituje toliko da se i tijelo znoji  krvlju. Ali Isus Krist je nevini  jaganjac, nije učinio ništa zla,  nije imao grijeha. Zato ga smrt  nije mogla zadržati, svojom  smrću uništio je smrt. Našu  smrt. Uskrsnuo je! Pobijedio je  smrt!
Za Uskrs se povezuju i mnogi običaji, bojanje pisanica,  pripremanje uskrsnih pogača,  itd. Možete pojasniti njihovu  simboliku u svjetlu uskrsnih  poruka?
 Običaj koji je posebno vezan  uz Uskrs je blagoslov jela. Blagovanje hrane u sklopu proslave vazmenog otajstva je  eshatološki znak, to jest znak  vječnosti, nebeske gozbe. Ljudi  koji su okupljeni oko stola trebali bi biti u zajedništvu, ljubavi i radosti. To je slika punine  života. Kao što imamo potrebe  hraniti svoje tijelo, jesti, tako  imamo potrebu nasititi svoju  dušu. To jest, naš životni apetit  seže puno dublje, imamo potrebu za ispunjenjem duhovnih, najdubljih unutarnjih apetita za puninom života i sreće.  Čovjek želi sreću koja nikad ne  prestaje, a to može čovjeku  smo Bog darovati.
 Uskrs potiče na potrebu obiteljskog zajedništva, posebno  oko stola. Sjesti za stol s nekim  je i znak pomirenja i zajedništva. Obitelji bi trebale sebi  posvijestiti kada blaguju hranu  koju su nosili na blagoslov, da  je to prilika za međusobno istinsko pomirenje. Tako blagovanje postaje znak ljubavi i zajedništva, za što je čovjek stvoren i prema čemu teži. Punina  ovog zajedništva, života i Božje  ljubavi će se ostvariti tek u  nebu, u nebeskom kraljevstvu,  a čiji je ovo sada znak koji  posvješćuje smisao našeg zemaljskog puta.
Mladi su naša savjest,  naša slika
*Kako se Kristovo uskrsnuće uprisutnjuje u životu  vjernika?  
 Uskrsnuće nije samo jedan  događaj iz prošlosti, nego se  radi o događaju koji Crkva trajno naviješta, propovijeda i slavi  po euharistiji i sakramentima.  Uskrsnuće se zapravo po tome  uprisutnjuje, posadašnjuje i  zahvaća sada u život ljudi koji  se otvaraju ovom navještaju.
 Čovjek ima svijest o svom  postojanju, zna da postoji i jedini od svih stvorenih bića  može odgovoriti na pitanje  smisla života i smrti. Čovjek je  jedino smrtno biće jer se može  suočiti sa smrću prije svoje  vlastite smrti. Dakle, on se pita  zašto živi, zašto umire? Pita se i  o ispravnosti svojih čina. Je li  nešto dobro ili zlo? Svatko od  nas ima potrebe znati odgovor  na pitanje: “Zbog čega živim,  koji je smisao moga života?  Zašto postojim, zašto trpljenje  i smrt? Postoji li život vječni,  punina života, prava istinska  ljubav ili je sve usmjereno samo ostvarenju sebičnih interesa?” Ukoliko ne nalazi odgovor na ova pitanja, njegov je  život na neki način duboko  uništen i postaje nepodnošljiv.  Onda ovaj čovjek mora bježati  od sebe otuđujući se, bježati u  zaborav, ne postavljajući sebi  ova pitanja, bježi u posao, zabavu, itd. Ne može prihvatiti  bijedno stanje ljudske egzistencije prožeto trpljenjem,  osamljenošću, pohlepom,  mržnjom, nasiljem,… I onda  pokušava ovo promijeniti svojim silama, dakle, sve svoje napore ulaže u to da ovdje na  zemlji stvori bolji, savršeni svijet. No, to nije moguće ostvariti. Povijesno nam iskustvo  potvrđuje da sve velike priče,  ideologije završavaju neslavno.   Čini se da je najjednostavnije  dokinuti svijest o sebi, nestati  na trenutak, pobjeći, ubiti se u  alkoholu, drogi. Nakon ovakvog iskustva, trpljenje postaje  još dublje i život postaje još  nepodnošljiviji. Mladi su naša  savjest, naša slika. U njima se  jasno očituje činjenica da je  životni ideal koji im nudi svijet  odraslih u sebi isprazan.
 Čovjek ima potrebu otkrivati smisao svog postojanja,  ima potrebu otkriti da je pozvan na uskrsnuće i život vječni,  da postoji Bog koji nas ljubi i  da nismo sami.
Bog koji nam je sve  povjerio
Često puta današnji čovjek  živi u otuđenju od sebe, drugoga i od Boga. Također, usred  egoizma, sebičnosti, materijalizma i želje za dobitkom, čovjek može trpjeti duboku unutarnju egzistencijalnu krizu.  Pojasnite?
 Danas će malo tko za sebe  reći da je materijalist. Sljedeća  rečenica koja se najčešće čuje  je: “Ne može se drugačije, i ako  sam neprestano ne radiš i ne  osiguraš se, gotov si, vrijeme će  te pregaziti.” Zapravo ovim riječima želi se podcrtati činjenica da ne postoji dovoljno solidarnosti i zajedništva. Sve se  promatra kroz borbu za opstanak u kojoj nema milosrđa.  Ta stvarnost uništava svakog  čovjeka, pa i onog koji ima  dobara ovoga svijeta u izobilju.  Čovjekov problem nije u tome  koliko ima, jer čovjek koji ima  više novaca ne znači da ima i  više sigurnosti. To jest, bogatstvo ne donosi nužno zadovoljstvo u životu. Novac može  biti opterećenje i izvor idolatrije… Čovjek s lakoćom živi  ako je naviknut prihvaćati sa  zahvalnošću ono što ima.  Kršćanstvo ne kaže da čovjek  ne treba raditi, nego ga poziva  da se na pravi način odnosi  prema materijalnim dobrima  pouzdavajući se u Boga, jer u  svojoj životnoj borbi nije sam.  Postoji Bog koji nam je sve  povjerio i sve proviđa. Imamo  potrebe iskusiti da Bog doista  proviđa, da to nije jedna fraza.  Kršćanin bi u svom životu trebao iskusiti činjenicu postojanja Boga koji se brine za njega.
Bezinteresna ljubav
U današnje vrijeme sve se  češće govori o posljedicama  globalne krize i recesije, mnogi  ostaju bez posla. Koji je odgovor Crkve na ovo stanje? 
 Crkva nije nekakva humanitarna organizacija koja bi  trebala rješavati ovu krizu na  ekonomski način. Nažalost,  Crkva se često u javnosti  doživljava isključivo kao jedna  ljudska organizacija koja bi temeljno trebala imati humanitarnu dimenziju. No, Crkva nema samo ljudsku dimenziju,  nego i božansku. Ona je djelo  Duha Svetoga i ima svoju  duhovnu dimenziju koja  upućuje na njezino temeljno  poslanje: pozvana je uprisutniti Krista u ovome svijetu kako bi ljudima donijela vjeru u  dobrotu, ljubav, uskrsnuće i  život vječni – pokazujući da  postoji prava istinska ljubav, da  nije sve u novcu.
 Svatko može sebi postaviti  pitanje: “Postoji li bezinteresna  ljubav ili je sve samo interes?  Koliko tražimo isključivo probitak ovdje na zemlji ugađajući  samo sebi i svojim prohtjevima, a koliko smo usmjereni  nebeskim dobrima?” Crkva  treba ne samo naviještati, nego  svojim životom svjedočiti i  uprisutniti bezinteresnu ljubav  koja sebe potpuno daje do smrti, što svakako uključuje razdiobu materijalnih dobara.  Isus Krist je sebe dao potpuno,  najprije se lišio svoje slave, on  se osiromašio radi nas i umirući na križu dao je svoj život iz  ljubavi prema nama.