Tko je htio zvučati opasno, stavljao je štipalicom komadić čaše od jogurta da struže po žicama kotača i tako proizvodi buku sličnu radu motora, ali to su već bile igrarije
Ima jedna zanimljiva stvar kada je u pitanju ovaj naš grad. Tko god dođe u njega, divi se njegovim povijesnim spomenicima, blagoj klimi, geografskim specifičnostima, ali i još jednoj stvari koja se malo spominje, iako je u današnje vrijeme vrlo bitna. Naime, onaj koji je ikada u životu okretao pedale kaže: “Ovaj je grad idealan za vožnju biciklom.” I zbilja je tako. Što bi jedan Riječanin, Dubrovčanin ili Šibenčanin dao da može kao i mi sjesti na bicikl i napraviti šest kilometara u komadu bez mijenjanja brzine? Oni, nesretnici, čim se maknu dva koraka od rive moraju savladavati “nadmorsku visinu”, šaltati sve niže i niže, a na kraju sići s bicikla i gurati ga. Stanovnici Trsata, Šubićevca ili Mokošice znaju o čemu govorim. Ipak, iako nam je Bog dao sve uvjete za vožnju biciklom, mi nezahvalnici to ne znamo cijeniti i iskoristiti.
PONICE, LIBERICE, BRZINKE…
Po podacima s Biciklističkog kluba Zadar, bicikl je u naš grad stigla još davne 1882., a prvi klub “Veloce Club Zaratino” osnovan je 1892. Zadar, dakle, ima jako dugu tradiciju biciklizma, a osobito u Arbanasima gdje su sredinom pedesetih stizali i prve moderniji, primjerci, od kojih su neki još u upotrebi. Osobno pripadam generaciji koja je sredinom sedamdesetih počela koristiti popularne “ponice”, prve masovnije proizvedene bicikle namijenjene djeci. One su se od svojih sestara uvezenih iz Italije (tu sam se bio ponio prilično autonomaški) razlikovale po kočenju pedalama, dok su ove uvozne bile tzv. “liberice”, tj. pedale bi se unazad okretale u prazno.
Krajem sedamdesetih pojavile su se i brzinke koje su tada imale samo nekoliko brzina, a neke i famozni “banana sic” koji je bio neudoban i nepraktičan. Tek su kasnije došle BMX-ice i slični proizvodi u koje se baš više i ne razumijem previše. Tko je htio zvučati opasno, stavljao je štipalicom komadić čaše od jogurta da struže po žicama kotača i tako proizvodi buku sličnu radu motora, ali to su već bile igrarije.
SPORT ILI POTREBA
Bicikl je u velikoj mjeri i sport i potreba, ali će s vremenom sve više biti ovo drugo. Uzmimo, na primjer, mene. Stanujem na kraju Poluotoka, a radim u bolnici udaljenoj točno 1.500 m. Pješice mi treba 20-ak minuta, a biciklom 3-4 što je golema razlika, a često je i brže nego automobilom, pogotovo ljeti. Pred bolnicom je nekada bilo samo jedno parkiralište, a danas su tri na kojima je prava lutrija pronaći mjesto s obzirom na golemi broj vozila. Problem je u tome što za doći na posao u bolnicu automobil koriste čak i ljudi koji stanuju na Relji, jer im je teško protegnuti debele nožurine tih par stotina metara. Zanimljivo je da je bolnica prije 30 godina imala mjesto za vezivanje bicikla, ali danas ga nema, što je samo po sebi kuriozitet, a mjesta za vezivanje i ne treba, jer u ustanovi gdje je u tri smjene zaposleno preko tisuću ljudi biciklom na posao dolazi doslovce nekoliko, a ista je stvar i s gospodom iz obližnje Elektre.
SOCIOLOŠKI PROBLEM
Zašto ljudi tako malo koriste ovaj način prijevoza i to u gradu s tako dugom tradicijom? Odgovor je vrlo jednostavan. Manje strah od ozljeđivanja u prometnoj gužvi, a više nedostatak opće kulture i primitivizam. Naime, živimo u vremenima kada je većini ljudi bitno pokazati ono materijalno, a onaj koji nema pravi automobil nije baš nešto društveno cijenjen. Svi se žale na prometnu gužvu, a većina obitelji usprkos krizi ima po dva automobila s kojima prave strašne prometne gužve (ne znaju oni po gradu voziti). Znam, nije lako po suncu ili kiši s malom bebom i velikom torbom doći s npr. Plovanije do grada, ali većina bi, osobito mlađih ljudi, bar dio svojih obaveza po idealnim vremenskim uvjetima (a znamo da Zadar ima i izvrsnu klimu) mogla obavljati i bez automobila. Ali ne!!! Pa nismo tako jadni da se vozimo na biciklu, a doma dva auta. Kao, nema novaca, kriza je, a svi se vozikaju. Najsmješnije je to što je grad pun debelih ljudi koji plaćaju razne pilatese, fitnese i teretane, a do njih dolaze automobilima iz kojih na mene gospodina s biciklom gledaju kao na zadnjeg prosjaka. Kažem vam, težak sociološki problem, ali i psihološki i kulturološki…
ZDRAVSTVENI ASPEKTI BICIKLIZMA
O ovoj bih temi mogao pisati na nekoliko stranica, ali osvrnut ćemo se samo na ono najosnovnije. Biciklizam je jedan od najzdravijih i najpreporučljivijih oblika sporta, ili još bolje rečeno, rekreacije, s obzirom da se nitko ni s kime ne natječe, već služi za podizanje opće tjelesne kondicije, toniziranje mišićne mase, poboljšanje metaboličkih procesa… Ovdje imamo i najmanje negativnih popratnih pojava po organizam, osobito u starijoj dobi, onda kada se zbog povećane sklonosti tijela k ozljeđivanju polako vrši selekcija tjelesnih aktivnosti. Jedna od stvari na koje treba obratiti pažnju je i sklonost pojedinaca problemima s prostatom ili hemoroidima, ali i to se da riješiti pravilnim odabirom sjedišta, a s obzirom na to da nitko od nas neće savladavati Gorski kotar ili Velebit, onda nam nije ni bitno da sjedalo bude što sportskije i uže.
ČIJI JE NOGOSTUP? ČIJA JE CESTA?
Pitanje koje se stalno provlači kada se razgovara o biciklistima je – gdje oni u stvari smiju voziti, a gdje ne? Ako smiju samo na posebno označenim stazama kojih navodno u Zadru ima 11 km (?), onda se baš neće navoziti. Ako se voze po cesti zajedno s automobilima, autobusima i drugim motornim vozilima, a s obzirom na to kako se pojedinci koji se još nisu navikli na kulturu općenito (a kamoli još i na prometnu) ponašaju na ulici i cesti, onda se doslovno i bez pretjerivanja neće nanositi glave na ramenima. A ako idu po nogostupima izbjegavajući pritom manje pješake, a više nepropisno parkirane automobile, onda su u prekršaju i ugrožavaju ljude. Bicikliste se na taj način postavlja pred teške odluke, pred problem koji se može nekako riješiti samo boljim međusobnim uvažavanjem i dogovorom.
BAJKE O ZADARSKIM BICIKLISTIČKIM STAZAMA
Jedna od stvari koja je meni kao biciklistu jako zanimljiva je priča o biciklističkim stazama po kojima se mogu voziti, a da me nitko ne satare. Ta mi je priča zanimljiva jer ja jako volim znanstvenu fantastiku i bajke za djecu. Zadar, navodno, ima uređene biciklističke staze, ali ja kao čovjek koji godinama vozi po cijelom gradu nikako ne mogu potvrditi istinitost te tvrdnje. Ustvari, jedino što se može nazvati označenom stazom je onaj jedan mali, mali dio uz Uskok i to je sve, a i ta staza nije sigurna za vožnju jer se po njoj naširoko šeću roditelji s malom djecom i vlasnici pasa sa svojim ljubimcima.
U nekim se teorijama i nogostup na Bilom brigu naziva biciklističkom stazom, ali i to je više u domeni mašte. Ta staza uopće nije službeno označena i to dovodi u zabunu i bicikliste i pješake, s obzirom na to da i jedni i drugi misle da imaju prednost. Sad, istina je da nema puno ni jednih ni drugih, ali bi bilo vrlo zanimljivo da ja ne daj Bože pokupim neku baku koja za ruku vodi malog unuka. Tek bi se onda vjerojatno definiralo što je to – nogostup ili biciklistička staza.
PUT DO STAZE PREMA ZATONU – GLAVA U TORBI
Jedna od najfrekventnijih i biciklistima najzanimljivijih cesta u zadarskom okružju je ona prema Ninu, osobito ljeti. To je zapravo jedina staza koja je uredno označena i može poslužiti za normalnu vožnju. Ali, da ni ovdje nije sve kako treba, pobrinuo se neki genijalac koji je odlučio da ta staza počinje nakon gradskog odlagališta smeća, tj. par kilometara od raskrižja koje od grada vodi u tom smjeru. To je jedna od najopasnijih dionica na kojoj se lako može izgubiti glava.
Kako uopće doći do te staze? Ako to probate uz more po Diklu, to ćete raditi po iznimno uskoj cesti koja skoro uopće nema nogostupa koji bi vam poslužio da se u nuždi s njime poslužite, a osim opasnosti od bliskog susreta s autobusom koji je za tu cestu preširok, stalno su vam za petama fićfirići koji se po toj cesti vozikaju iz čiste obijesti tek toliko da pokažu svoja vozila, i što je još opasnije, namaškarane fufice, koje dok voze jednom rukom popravljaju frizuru, a u drugoj drže neizostavni mobitel.
Još je opasniji put od semafora do odlagališta, jer tu uz cestu nema ničega gdje bi se mogli skloniti pred pobješnjelim divljacima koji baš na toj dionici voze kao sumanuti i to što tamo nema više nesreća jedna je od najvećih prometnih enigmi ovoga grada.
Suma sumarum. Do jedine biciklističke staze ne može se sigurno stići ni vozeći, a niti gurajući bicikl, a ako nekako i stignete, prvi vam je problem već u Kožinu jer doslovno vozite po vrlo uskom nogostupu za pješake. Sama staza završava prije Zatona, tako da i ako želite stići do npr. Nina ne možete, osim ako se ne želite gurati po cesti s već spomenutim bijesnim vozačima. Cesta je to koja ne počinje nigdje, a nigdje i ne završava.
KAKO ZAŠTITITI DRUGE I SEBE
Svaki biciklist koji je, nažalost, po svemu navedenom na to prisiljen, mora paziti dok vozi po nogostupu. To treba raditi samo onda kada je to nužno ili kada nema nikoga. Ako moram birati polaganu vožnju uz pješake ili smrt pod kotačima nekog neobzirnog motornog vozila, ja biram ovo prvo pa makar riskirao globu. Pri tome je, ako je previše gusto, najbolje sići s bicikla i gurati ga, a ako nije gusto, onda voziti strahovito polako i paziti na ljude, jer oni tu ipak imaju prednost. Kacige, štitnike za ruke, koljena i laktove stavljam onda kada idem na dulju vožnju i ako moram pritom voziti po prometnoj cesti. Djeci obavezno stavljam kacigu čim se udaljavaju s travnatih livada moga imanja jer, ma kako to ziheraški zvučalo, bolje je spriječiti nego liječiti. Isto tako, treba znati kada je najveća gužva pa u to vrijeme izbjegavati vožnju.
A kada je najsigurnije voziti, recimo oko grada? U ranu zoru oko 4 – 5 – 6 sati ili u božićno, uskrsno i novogodišnje jutro kada svi spavaju. A kako se zaštiti u druge dane, osobito ako mislite biciklom ići na posao? Najbolja je zaštita staviti bicikl u automobil i tako se voziti, a ako želite biti potpuno sigurni, nemojte uopće ustajati iz kreveta. Tu vas nitko ne može zgaziti i ozlijediti.
EPILOG
Zadar bi mogao biti raj za bicikliste, ali to još nije. Nije, zato što ne postoji prometna kultura, ne postoje ni biciklističke staze, a ono malo što ih ima uopće nije povezano pa je to isto kao i da ih nema. Ceste su u Zadru općenito uske i teško je vozaču zaobići biciklista jer nema potrebne širine. Tolerancija je nepoznat pojam većini zadarskih vozača. Grad smo koji je prepun primitivaca kojima automobil nije nužno prijevozno sredstvo, već način za liječenje kompleksa, a u to što se priča da u našem gradu svaki sljedeći prometni projekt po zakonu mora imati rješenja za bicikliste, ja osobno uopće ne vjerujem. Biciklističke staze u većini slučajeva idu na štetu parkirnih mjesta, a parkirna mjesta se naplaćuju, a to je već druga, zanimljiva tema. Kada bi se konačno uredile staze i parkinzi za bicikliste, sigurno je da bi se bar jedan, onaj kulturniji dio građana, više služio biciklima, a manje autima, ali za to kao da nikoga nije briga.
Bicikl ili bicikla
Prvo i prvo, kako se ovo prijevozno sredstvo uopće zove? Nema tog Dalmatinca koji će bicikl nazvati “bicikl”. Jednostavno, to je tako od davnina i gotovo. Nije guvernal ili volan nego “timun”, nije sjedalo nego je “sic”, nije kočnica nego je “brenza”, nije kuglični ležaj nego je “balinjera”… I da sad više ne nabrajam. U našem se gradu ovo vozilo koristilo od samih njenih početaka, a razlog je u tome što smo mi ipak jedan od najstarijih urbanih središta Dalmacije i Hrvatske, ma koliko se neki trudili da… Dobro. To je sad već neka druga priča. Osim toga, tu su i Arbanasi koji su od centra grada bili udaljeni taman toliko da je tu udaljenost najzgodnije bilo prevaliti pedalama. Također, stari su Arbanasi u svojoj poznijoj dobi vrlo lukavo koristili bicikl i kao otropedsko pomogalo, kao neku vrstu štapa ili hodalice. Imaš se na što nasloniti dok hodaš, tu su i kočnice, a pri tome još izgledaš donekle sportski i poletno.
Čiji je Poluotok? Svačiji, samo ne biciklistički
Poluotok je za pak posebna priča. S pravom se postavlja pitanje – zašto je po gradu zabranjeno ići biciklom dok u isto vrijeme i za vrijeme najveće gužve ulicama voze dostavna vozila? A budite vi sad junak pa krenite biciklom od Sv. Frane do Foše. Cesta uska, a s desne strane imate kilometarski niz parkiranih vozila. Nikada ne znaš kad će koje krenuti, kad će netko naglo otvoriti vrata u koja ćete se zabiti. I gdje onda? Po nogostupu idu pješaci, sve je puno parkiranih vozila, a ako kreneš po rivi kaznit će te. Vožnja po Muraju je također svojevrsna lutrija. Vozila parkirana s obje strane, ako ti iza leđa dođe auto, nemaš se gdje skloniti, a uz to se guraš i s pješacima koji siroti isto tako ne mogu hodati od parkiranih vozila.
Ustvari, kada je Poluotok u pitanju, samo je jedno sigurno. Treba strogo dijeliti normalne, pristojne bicikliste i razularenu balavurdiju koja divlja slalom među pješacima. Ali, ta ista balavurdija ima i roditelje, roditelji moraju odgovarati za svoju djecu… Plaćati globe za njih… Mislim da vam je jasno na što mislim.
Prijatelj Edo i šaka apaurina
Moj prijatelj Edo iskusan je biciklist. Bogat je čovjek, ima skup i velik automobil koji mu služi za putovanja od grada do grada, a kada stigne tamo gdje je krenuo, izvadi bicikl iz prtljažnika i vozi se njime. On kao inteligentan čovjek zna da na taj način održava tjelesnu kondiciju, štedi vrijeme koje inače izgubi u kolonama i za traženje parkinga, a da i ne govorimo o novčanoj uštedi. Svako ljeto dođe u Zadar na mjesec dana i svako ljeto sa sobom ponese kutiju apaurina. On je zapanjen prometnom nekulturom svih sudionika u prometu, a osobito vozača koji, kako kaže, kada vide biciklista, dobiju neki prijeteći izraz lica, oči im se zakrvave, žile na vratu nabreknu, a šake im služe za prijeteće gestikulacije (čim ispuste mobitel iz njih). Naravno, ne misli on na sve nas, jer ima u Zadru i nešto poštene inteligencije, ali da nedostaje elementarne kulture uopće nije upitno.
najnovije
najčitanije
Košarka
Zadrani u Europi
Nadahnuti Škifić i Bašić, kraj sezone za Mavru
Zadar
NAVIJAČKA PJESMA
VIDEO Predstavljena ‘Diži se grade’, nova zadarska navijačka pjesma: ‘Nastala je iz ljubavi prema…’
Zadar
VEČER SMIJEHA
Studio Smijeha ponovno će do suza nasmijati zadarsku publiku
Hrvatska
ŽELE SMANJITI GUŽVE
Venecija je od danas prvi grad u svijetu koji naplaćuje ulazak u grad turistima. Na ulicama i inspektori
Hrvatska
KALKULACIJE
‘Ima autoritet i dobro je umrežen’: Politico također navodi Plenkovića kao favorita za nasljednika von der Leyen
Zadar
ryanair
NOVA AKCIJA Iz Zadra letite u više od 30 europskih destinacija za 13 eura!
Hrvatska
TEŠKA NESREĆA
VIDEO Autobus kod Krvavice sletio s Jadranske magistrale u provaliju, vozač prevezen u bolnicu
Zadar
MELADA
ĐIR PO KVARTU (9) Stanovnici Melade ukazuju i na negativnosti: ‘Kao da sam na Lučkom…’
Zadar
Sunset Sports Media Festival
Talijanska nogometna legenda Alessandro Del Piero stiže u Zadar!
Zadar
HEP JAVLJA