U Zadru naučili uživati u životu

Na zadarskom Sveučilištu, osim domaćih predavača, radi i nekoliko stranaca zaposlenih na različitim radnim mjestima, uglavnom predavača i lektora. S nekoliko njih razgovarali smo o poslu, životu u Zadru, studentima…
Matthias Melcher ima 33 godine, dolazi iz Graza i u Zadru je na Odjelu za germanistiku zaposlen posljednjih pet godina, preko instituta OEAD. Ovi dani su zadnji koje provodi u Zadru jer je došao na "mandat" od pet godina, a odlazak mu, kako nam je sam rekao, teško pada.
– Zadar je savršen i moje iskustvo života ovdje je možda najbolje koje sam dosad imao, kaže Matthias i dodaje kako je ključnu ulogu u njegovu dolasku u Zadar imala njegova – majka.

Majka "lobirala" za Zadar
– Imao sam izbor – Moldavija, Irska ili Hrvatska, odnosno Zadar. Moja majka je toliko puta bila u Zadru da me svim srcem nagovarala da prihvatim ponudu Sveučilišta pa sam to na kraju i napravio. I nisam požalio, ni na sekundu. Ona je na kraju bila turistički vodič kad sam se doselio, pokazala mi je svoje omiljene dijelove grada, a ja sam u konačnici sam otkrio neka svoja nova mjesta koja volim i uvijek će mi ostati u srcu, priča Matthias dok sjedimo u Austrijskoj knjižnici dr. Alois Mock na Trgu Kneza Višeslava, u žutoj Sveučilišnoj zgradi preko puta zgrade Ljepotice.
Nakon studija u Grazu završio je i godinu dana obrazovanja za poučavanje njemačkog za ljude kojima to nije izvorni jezik, i onda je došao u Zadar.
– Kao mali sam s roditeljima u kamperu proputovao cijelu Europu, a jednom smo tako ljeto odlučili provesti u Zadru. Nažalost, bila je to godina u kojoj je počeo rat, moglo ga se osjetiti u zraku i moji roditelji su odlučili otići, prekinuli smo ljetovanje i vratili se u Graz.
U ovih pet godina u posjet su mu dolazili članovi obitelji i prijatelji.
– Kad sam dolazio u Zadar bojao sam se da ne izgubim kontakt s prijateljima, da ta udaljenost ne učini svoje. Srećom, redovito smo se čuli, ali i viđali.

Za studente ima samo riječi hvale.
– Mnogi su odrasli u zemljama njemačkog govornog područja, Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj i njihov njemački je odličan. Tu je obično disbalans između onih čije znanje jezika je slabije, ali pohvataju jedni druge i sve je ok. Lako je predavati, oni su smireni i dobro uče i napreduju, vrlo su motivirani i pristojni.
Nije propustio ni spomenuti kolege koji su mu bili od velike pomoći kad je došao. Uz Zanetu Sambunjak, Gorana Lovrića, Georga Christiana Lacha i Žakline Radoš, ističe i svoju šeficu, Anitu Pavić Pintarić.
– Ona je vrlo vedra, optimistična osoba koja jako puno radi i postiže i ako bih u Austriji imao šefa ili šeficu koji imaju samo 50 posto njezinih kvaliteta, bio bih zadovoljan.
Puno puta su ga, kaže, pitali što je naučio u Dalmaciji.
– Naučio sam uživati u životu, smanjiti stres i tempo koji sam imao u Austriji. Najvažnija riječ koju sam naučio je 'polako', što apsolutno ne znači da je produktivnost manja, samo da se radi s manje stresa.
Od mjesta koja su mu srcu draga ističe jedan mali bistro u Varoši.
– To je moj prijatelj Fikret i njegovi najbolji ćevapi u gradu, a vjerujte, sve sam ih probao. Bistro se zove Dino, ali za mene će to uvijek biti 'kod Fikreta'. Tamo mi je lijepo, idem najmanje jednom tjedno i planiram tamo odlaziti svaki put kad dođem u Zadar, kaže Matthias i ističe kako se nada da će to biti što češće.
Od ostalih znamenitosti Perivoj kraljice Jelene Madijevke, a sve zbog istog "dizajnera." On je, naime, po vlastitim zamislima podigao i 1829. godine otvorio taj, prvi javni zadarski perivoj, dok je u Grazu uredio perivoj na Schlossbergu.

Iz Istočnog Timora u Zadar
Nuno Almeida, punim imenom Henriques de Almeida Nuno Carlos, na Sveučilištu u Zadru radi kao lektor na Odsjeku za iberoromanske studije. Predavanja ima dva dana u tjednu, ponedjeljkom i utorkom, a sa suprugom, također profesoricom portugalskog koja radi na Istituto Camoes i jednoipolgodišnjim sinom, živi u Zagrebu.
– Da se mene pita i da su nam prilike drugačije, radije bih s obitelji živio u Zadru, nego u Zagrebu. Mislim da je kvaliteta života ovdje bolja, iako smo i u Zagrebu lijepo posložili život. Žao mi je jedino što hrvatski ne pričam bolje, ali sin će mi uskoro krenuti u vrtić pa se nadam da će on mene nešto naučiti, kaže Nuno.
Ima 40 godina, a rođen je i odrastao u Caldasu da Rainha, gradiću na moru u blizini Lisabona.
Četiri godine živio je i radio kao lektor za portugalski jezik u Istočnom Timoru, a u Hrvatsku je došao 2011. godine.
– Volim Zadar, iako ga, osim Poluotoka ne poznajem previše. Ovaj put od grada prema kolodvoru zato poznajem odlično. Znam svaki balkon i svako stablo. Poluotok obožavam i najdraži mi je preko zime. Imamo tada grad za sebe i često volim fotografirati njegove detalje. Lokacija stare zgrade Sveučilišta, u kojoj i radim, je izuzetna i kad pokažem ljudima gdje radim, često mi ne vjeruju. Osim toga, zgrada je jako lijepa i njena unutrašnjost mi se jako sviđa, kad dođeš prvi put čini ti se kao labirint.
Po semestru na putu provede 9.000 kilometara, a najčešće putuje autobusom.
– Zadovoljan sam time, linije su česte i dobre i nekako mi to ne pada teško.
– Ugodno mi je raditi s kolegama u Zadru, svi su srdačni i spremni pomoći. U Zagrebu često surađujem s portugalskom ambasadom, a s kolegama u Zadru, koji su Španjolci, razgovaram tako da ja pričam portugalski, oni španjolski, i sasvim se dobro razumijemo.
Od sličnosti Portugala i Hrvatske spominje kvalitetu života, a u njoj dvije najvažnije stvari – hranu i kavu.
– Sličan je i mentalitet ljudi, prilično su opušteni, iako u Zadru više nego u Zagrebu. Jedemo slične namirnice, samo u drugačijim kombinacijama i to mi je ok, dok god je sve svježe. Kava je odlična i to mi je veliko olakšanje budući u mjestima gdje sam putovao kava nije ona na koju smo mi navikli, nije ovako dobra. Jedino me čudi taj običaj dugog ispijanja kave. Ja pijem espresso i to su dva gutljaja i kraj, a ako se želim duže družiti na piću onda pijam nešto drugo, kaže Nuno nad tortiljom u restoranu na Relji, na pola puta od Sveučilišta do kolodvora.

Razlika u – bakalaru
Velika je razlika u ovim nacionalnim kuhinjama, vjerovali ili ne, u – bakalaru. U Portugalu ponosno kažu da za bakalar imaju 365 recepata kako bi ga mogli jesti svaki dan, a Nuno kaže da ih ima i tisuću. I tamo je sušen i uvezen sa sjevernih mora, ali, kaže, nije isti…
– Kod nas je slan, slaniji nego ovdje, i sušen je na drugačiji način. U svakom slučaju, nakon brudanja u vodi i ostalog procesa koji ga prati, ovaj portugalski u konačnici bude puno sočniji. No sve je stvar navike. Ja sam navikao na ovaj portugalski i uvijek sa sobom donesemo par komada kad se vratimo. U Potugalu provodi ljeto, oko mjesec i pol dana dopusta, najviše u rodnom gradu.
Dosta vremena u Zagrebu radi u kućnom okruženju, a među ostalim, dosta vremena troši na titlovanje portugalskih filmova kako bi studente upoznao s portugalskom kulturom i umjetnošću, ali i podučio ih jeziku na jako zanimljiv način.
– Najradije bih, da je moguće, da u svom malom gradu u Portugalu živim i radim sa suprugom i sa sinom, ali ova opcija nije nimalo loša, kaže nam Nuno dok sa koferom i torbom za laptop kreće u smjeru kolodvora.

 KOD MASSIMA DOMA

Matthias je u Zadru cijelu godinu osim dijela srpnja i cijelog kolovoza, kad je doma. Takav "deal" ima i s vlasnicima stana u kojem živi.
– Imao sam sreće pa sam našao smještaj kod ljudi koji ne iznajmljuju apartman studentima već imaju obitelj koja im dolazi ljeti jedan mjesec. U mom slučaju to su roditelji supruge poznatog pjevača Massima tako da ja odem, a oni se "usele", kaže nasmijani Matthias i dodaje da mu je taj ritam sasvim dobro odgovarao.
– Bio sam u Zadru početkom lipnja i tada mi je stvarno prevruće ovdje, a i gužve su prilično nepodnošljive. Zima, prazan grad i hladnoća kakvu ne znam, a ipak sam odrastao u Austriji i boravio u planinama, meni su bile idealne za rad, dok bih na proljeće malo otpustio kočnice i krenuo u prirodu, kaže Matthias koji je kući odlazio jednom mjesečno automobilom, a od Zadra do Graza put mu traje oko pet i pol sati.

 MAGIJA POGLEDA KROZ PROZOR

– Kad sam tek došao predavao sam u staroj zgradi Sveučilišta na rivi, i to na zadnjem katu, u velikoj predavaonici… Bio sam oduševljen i svake dvije minute bih pogledao kroz prozor, vidio neki ribarski brod ili nešto slično i ostao zuriti, bez riječi… Nikako se nisam mogao skoncentrirati, a studentima je to bilo jako zabavno. Poslije sam se preselio ovdje, pomažem u vođenju knjižnice i izradi kataloga, ovdje mi je super, a s rive gledam brodove u slobodno vrijeme, kaže mladi Austrijanac.

 LARISSA IZ DR. OETKERA

– Moje ime je Larissa Holz, rođena sam u Njemačkoj, u Bielefeldu, u gradu Dr. Oetkera odnosno pudinga i zamrznute pizze, a nažalost i gradu u kojem puno pada kiša. Zato mi je uvijek bilo drago otići na ljetovanje u Hrvatsku, gdje sam uživala u mediteranskoj klimi i uz more. Odmalena mi je stoga bio san da jednog dana živim u zemlji sunca, brda i mora, započinje priču 31-godišnja lektorica na Odjelu za germanistiku.
– Kad sam imala 16 godina pružila mi se za to prva prilika. Otišla sam na razmjenu učenika preko Rotary Kluba u Dubrovnik. Tamo sam prvi put bila u kontaktu s Hrvatima, hrvatskom kulturom i jezikom, a da nisam bila turist. Pohađala sam treći razred gimnazije u Dubrovniku i živjela godinu dana u tom prekrasnom gradu. Našla sam prijatelja s kojima sam dan danas u kontaktu i još više sam bila sigurna da je moj životni put vezan uz Hvatsku.
Nakon mature Larissa je upisala fakultet i studirala hrvatski, ruski i njemački kao strani jezik, odnosno nastavnički smjer. Za vrijeme studija je dva puta bila na Erasmusu u Zagrebu na Filozofskom fakultetu, tako da već neko vrijeme malo živi u Njemačkoj, a malo u Hrvatskoj. Nakon diplome je počela raditi kao profesorica njemačkog jezika na Sveučilištu i u Goethe Institutu u Milanu.
– Htjela sam otkriti još jednu novu zemlju, kulturu i jezik jer kao puno ljudi moje generacije, volim putovanja i nove izazove. I u toj metropoli mi je bilo vrlo lijepo, ali kad mi se pružila mogućnost da se prijavim za poziciju stranog lektora na germanistici u Zadru, nisam mogla odoljeti. Prvo, sam posao je jako zanimljiv. S jedne strane sam lektorica, znači predajem njemačke jezične vježbe, a s druge strane radim za DAAD (Njemačka služba za razmjenu studenata i znanstenika). Zadatak mi je i promovirati njemački jezik i kulturu te različite stipendije koje Njemačka nudi studentima i znanstvenicima. Primjerice, nedavno sam predstavila naše programe na prvom sajmu stipendija u Zadru, kaže nasmijana Larissa na suncem okupanom zadarskom Forumu.
– Volim ovaj posao jer se identificiram s njim. Ja sam isto bila studentica stranih jezika i sama sam naučila četiri strana jezika, tako da mi je stvarno lijepo učiti studente moj materinji jezik. Drugi razlog zbog kojeg sam završila u Zadru je priroda. Milano je veliki grad koji stimulira mlade ljude, što mi ponekad ovdje nedostaje, ali nema prirode i čistog zraka. Volim se baviti sportom i i biti vani. U slobodno vrijeme vozim se biciklom, trčim, planinarim po otocima i nedavno sam se već počela i kupati. Kada sam u moru i gledam Velebit onda se sjećam kako sam se osjećala kada sam bila mala i ovdje na ljetovanju. U tom trenutku znam da se sve dobro složilo, zaključuje Larissa.