Namjerno loši

LJETO – VRIJEME JE ZA  REPRIZE
Kao što je to u ovo doba godine lijep  običaj, većina redovitih emisija završava riječima “vidimo se ujesen”. U  međuvremenu treba nečim popuniti  ljetnu shemu pa nam zato repriziraju  sve moguće emisije i serije koje smo  mogli gledati kroz godinu. S obzirom  da ima nas ljudi koji smo naporno  radili i nismo stigli sve vidjeti, moram priznati da je taj  HRT-ov običaj meni dobrodošao. Gledam tako Milićeve putopise i uživam. Navečer emitiraju, vjerojatno  najbolju domaću humorističnu seriju u zadnjih dvadesetak godina “Odmori se, zaslužio si”, i to u pravo  vrijeme, u 22 sata, a ne u 19 kada se još moram rješavati  uspaljenih strankinja koje trče za mnom po plaži. Ali,  dvije su serije moji favoriti. Oni ih, onako neuviđavni,  emitiraju u kretenskih 13.20 sati. Nećemo sada o tome  jer sam se na to žalio u prošlom broju pa recimo radije  koju riječ o starenju.
U ŠTO SU SE TE ŽENE PREOBRAZILE?
Postoji u narodu lijepa uzrečica koja glasi otprilike  ‘vako: “Ako želiš znati kako će ti ženet’na izgledati  nakon 30 godina braka pogledaj njenu mater.” U  jednoj od repriziranih serija, “Kapelskim kresovima”,  pojavljuju se dvije glumice koje u zadnje vrijeme često  možete gledati na malome ekranu. Jedna je uskrsnula  iz mrtvih, i otkad je u uredničkom vijeću (ili nečemu  sličnog naziva) Hrvatske televizije, dobiva uloge  šakom i kapom. S obzirom da dotična, poput mene,  voli životinje, neću biti prestrog prema njoj, ali uloga  partizanke Ine koju igra Nada Gačešić-Livaković je  uistinu grozomorna. Pogledajte samo scenu u kojoj  glumi partizansku odvjetnicu tamo negdje oko desete  epizode, i sve će vam biti jasno. Vjerojatno je to zato  što je ona malo žešća desničarka pa je namjerno  minirala ulogu, isto kao što je Vlatko Marković, kako  sam kaže, namjerno loše igrao za reprezentaciju  voljene mu Jugoslavije na Svjetskom nogometnom  prvenstvu u Čileu ’62. godine, jer mu hrvatsko srce nije  dopustilo drukčije. (Sada je konačno jasno zašto sam  diplomirao pod stare dane. Nikako nisam htio studirati u državi koja se ne zove Hrvatska). Ali, vratimo  se mi našoj Nadi. Ništa se ta žena u ovih trideset i  nešto godina nije promijenila, osim tu i tamo koje  bore. Isti facijalni grč umjesto osmijeha. Jedino su  godine proletjele.
VELIKA GLUMICA
Inge Appelt se rjeđe pojavljuje u novijim produkcijama, ali je zato svaka njena uloga perfektna.  Obično glumi čangrizave babetine i slične vještice  koje zagorčavaju život svima oko sebe, ali je u tome  toliko uvjerljiva, da se i meni zaledi krv u žilama.  Vratimo se tridesetak godina unatrag u “Kapelske  kresove”. Uloga Mare Lukšine je ona po kojoj je  vjerojatno i danas prepoznaju, i nipošto nemojte  propustiti pogledati je u jednoj od epizoda ove  zanimljive serije. Scena u kojoj je, nakon izdaje,  Boris Dvornik odvede u minsko polje, a ona rezignirano kaže “svejedno mi je”, spada u vrhunce  domaće produkcije. Koliko je ta glumica dobra  svjedoči i jedan kuriozitet. U Smojinoj seriji “Velo  misto”, na samom je početku vrlo uvjerljivo odigrala  majku iz splitskog zaleđa koja dovodi svoje izgladnjelo dijete po pomoć, da bi već nekoliko  epizoda iza toga briljirala u ulozi bezdušne vlaške  švercerice koja za vrijeme rata mijenja s građanima  kukuruzno brašno i jaja za zlato (žuto za žuto). Nitko  ne bi rekao da je to ista osoba, a to je valjda bit dobre  glume.
VAŽAN JE SCENARIJ
A kada smo već spomenuli Smoju i “Velo misto”,  vratimo se na one dvije odlične reprizne serije. Druga  je naravno “Prosjaci i sinovi”. Je li ispravno reći  Vrdoljakovi ili Raosovi “Prosjaci”. Redatelji će, kao što  to npr. stalno radi Danijel Marušić kada se radi o  “Malom mistu”, vikati da su oni autori serije, a ne  scenaristi, ali to po mom skromnom mišljenju nije  istina. Jer budimo realni, seriju koja nema zanimljiv  predložak mogu režirati Spilberg, Wells i Wenders  zajedno, pa će opet biti dosadna. Što će vam krasni  kadrovi kada se u njima ništa ne događa. Isto važi i za  glumce. Iritantan glumac je u stanju upropastiti i  najbolji scenarij. “Prosjake” i “Malo misto” možete  slušati i u obliku radiodrame pa da opet bude  zanimljivo.
Ali, vratimo se mi Vrdoljakovoj (ili, ispravnije  Raosovoj seriji). Nju uistinu nosi odličan scenarij i,  naravno, fantastična gluma, i to osobito u prvom dijelu  kada upravo briljiraju Šovagović, Guberina, Srdoč ili  Knezović. Kasnije im se pridružuju i standardno dobri  Šerbedžija, Kojadinović, kao i niz glumaca za koje se  ne možete sjetiti kako se zovu, ali su vam njihova lica  poznata. Odlična serija, pa makar je reprizirali 27.  put.