Jebo pare, a što je s ljubavlju?!

Sve bih dala da mogu uzeti  godišnji preko ljeta, al’ ne mogu…  Tako ti je mala moja kad radiš u  uslužnoj djelatnosti. Najveći domet  mi je ušićariti tu i tamo koji dan, pa  ga krvavo otplatiti kolegici koja me  mijenjala. Po sistemu: ti meni – ja  tebi.
A nije da mi se da u grad. Da ne  moram raditi, grad me ne bi ni  vidio. A ni na kavu ne možeš više  sjesti, a da nema ogovaranja. I to  onog koji se mene apsolutno ne  tiče. Tko je od gradskih faca  mrknuo kome veću lovu. Tko kome  obojke, a tko kome opanke. Pa  onda statistika da nam se na  području županije donedavno  kreću najveći silovatelji, pa onda  drugi vide da mogu i oni….
A meni se moja ekipa čudi što sam  se ufurala u Ezela. Jebote, pa  stvarno bismo od Turaka koji su  nas stoljećima tlačili mogli učiti.  Ubijaju u seriji i oni, imaju i oni  koza nostru, potkupljive političare,  policajce, sve vrvi od kriminala, ali  barem je u seriji sve podređeno  ljubavi. Bezvremenskoj. Tolikoj da  se na kraju mržnja i osveta  pretvaraju u sretno-nesretni kraj. Da  je za ljubav vrijedilo živjeti i umrijeti.
Kod nas se umire i ubija u zadnje  vrijeme samo za pare. Jebo pare, a  što je s ljubavlju?!
U subotu poslije posla sam se čak  uspjela i okupati. Ali me sunce  toliko smantalo tako da nisam s  ekipom otišla do Zrča. Uostalom, ja  sam mislila da je taj Fet Boj Slim  neki crnjo, ali nije. Zatuhinjala na  auču kad sam došla s plače, pa  sam nedilju svetu išla orna i čila na  posao. Poslije na ručak kod babe.  Peka rulz! Nahranila vlaške gene,  pa onda nadoknadila i za  bodulske: legla na plažu ispod  bora, odrapila turu i vratila se  doma…
Sezona kiselih krastavaca, a tako  se i osjećam. Laganini, vrag odnio  prišu. Držim se svih deset  dalmatinskih zapovijedi, spize i  dobrog hlada. Kao bebica: red  spize, red sna, pa opet sve  ispočetka. Još da mi je izbaciti  posao iz rasporeda – nitko sretniji  od mene. Ali dobro, neću sad  pretjerivati, jer da ni ne radim bila  bih kao Crnogorac iz vica sa  Spilbergom kad mu okretanje s  jednog boka na drugi izgleda kao  kaskaderstvo.
Volim ljeto, jer čim izađem iz svoje  butige, trnam mozak na off.  Prebacim ga na gumb vegetacija.  Do sutrašnje smjene. Ne čitam ni  novine, sve manje i Internet  koristim, mobitel isto, tako da mi se  čini, nastavim li ovako biti ustrajna  u tome, da ću se preobratiti na  neku istočnjačku religiju. Samo da  se ne preobatim toliko da odem  pod Velebit i ovce čuvati, jer u tom  slučaju bi me ta faza držala do prve  bure.
Nakon dugo godina sam odlučila  izbjegavati sva važna i nevažna  gradska događanja, uključujući i  feštice petkom. Festižavat može tko  želi sa mnom na nekom intimnijem  mjestu od gradskih ulica gdje mi  se ne da susretati sve one viajpi  vonabi face. Dale, negdje gdje je  anonimnost poželjna. Poželjna  oprema: ležaljka, gradele, nešto za  na njih, šlape, kostim i roba za po  doma.
Mare ([email protected])