Blues Stevena Seagala

MA BOLI ME UVO ZA SVE« – BRENA KAO GLUMICA
Lijepo je kada pojedina TV-kuća reklamira filmove koje će prikazivati kao nove hitove na svom programu. Jedan od takvih »novih« filmova je i »Hajde da se volimo« (ne znam koji dio, ali u ovom slučaju to uistinu nije ni važno) u kojem glumi Lepa Brena. Taj novi hit-film je možda nekada i bio »hit«, ali to je bilo prije 23 godine, a hit je bio samo za one koji vole takvu vrstu recimo… muzike. Nemam osobno ništa protiv Brene, čak mislim da je vrlo inteligentna, osebujna i zgodna, ali njena muzika je ordinarni šund, malo bolje zapakirani narodnjak i to je sve. Muzika je to kakva se ne bi trebala emitirati na nacionalnoj televiziji, pa makar ona bila i privatna. Dakle, nemam ništa protiv Brene sve dok ne zapjeva. Da ne ispadnem isključiv, ili kako su me već etiketirali i nešto gore (a što nisam), moram napomenuti da mi ne smetaju strane serije (ako su dobre), ali ovakvi su filmovi ipak nešto ispod razine javne televizije. Osobito mi se sviđa kada u najavi čujem hit »Ma boli me uvo za sve«, pokušaj odmaka od ortodoksnog narodnjaka, stupidan tekst uz rockabilly klavir i sve što iz toga može proizići. Ne zabranjivati, ali i ne puštati u udarnom terminu, a onda to isto napraviti s akcijskim američkim filmovima u kojima glume uvijek jedni te isti glumci. Usput rečeno: jeste li čuli kako Steven Seagal odlično izvodi blues? Ma, nikada to ne bih rekao, nakon onih njegovih filmova. Obrnuto proporcionalno.
GORE OD NAJGOREG
Da film Lepe Brene može biti prava mila majka, možemo zaključiti ako pogledamo dno dna ex-Yu kinematografije, još jedan film iz serijala »Žikina dinastija«, a koji se zove »Žikina ženidba«. U ovom, srećom zadnjem filmu u nizu od devet (koliko ćemo ih morati gledati na RTL-u), Žika se ženi i sada je to jako smiješno. Kako za koga. Za polupismene i primitivne gledatelje, to je divan film. Za sve ostale to je obično smeće, s jeftinim prizemnim humorom, punim seksualnih aluzija i svega što uz to ide. Saznajemo i to na koji način homo balcanicus »sređuje« žene. Nema tu neke velike filozofije. »Dva šamara i to je to« – podučava nas Žikica. A za one kojima jako smetaju ozbiljni filmovi i serije tamošnje proizvodnje, a koji u isto vrijeme vrlo rado slušaju narodnjake i gledaju ovakve filmove, tu je i sljedeća metafora-poredba: »navalile udavače kao Tuđman na demokraciju« (???). Ne bih to komentirao jer je poredba smiješna i nelogična, ali zašto se ovakvi otpad-filmovi prikazuju u udarnim terminima RTL-a dok se odlična serija »Vratit će se rode« stavlja negdje oko ponoći, meni zbilja nije jasno.
POSLIJEPODNE JEDNOG FAZANA – MIŠO KOVAČ KAO GLUMAC
 Kopajući po arhivi djelatnici HRT-a su odnekud iskopali film »Poslijepodne jednog fazana«, koji nema veze sa Tomom Gotovcem i njegovim »Poslijepodne jednog fauna«, a pogotovo ne s Claudom Debussyjem i njegovim »Preludijem za poslijepodne jednog fauna«. E pa sad… Ako je naslov filma prepisan od dva prethodna djela, onda se pretpostavlja da ni film ne može biti nešto posebno originalno, u što ja sada neću ulaziti. Tu imamo Šerbedžiju, Galu, Milu Rupčića (odličnog, kao i uvijek), koji se naganjaju po nekom riječnom toku (ili se možda kaže »riječnom tijeku«, he, he) i sve je to onako nekako, a i film mora da je snimljen s minimalni sredstvima. Ono što je meni super, to je pojava jednog mladog i perspektivnog glumca koji se zove Mišo Kovač. Mišo je uistinu glumio u ovom filmu. Doduše, više se s njima vucarao uz tu rijeku i smijao se nego što je glumio (i glas mu je očigledno dao netko drugi), ali da je zanimljivo – jest. Ne znam što mu je bilo da na to pristane, ali, za razliku od Lepe Brene (u njenom nazovifilmu), bar nije pjevao gluposti. Inače, ako niste znali, Mišo je surađivao i s beogradskim sastavom »Idoli« i to u filmu »Šest dana Juna« gdje je maestralno izveo prepjev velikoga svjetskog hita »If I Only Had Time« Johna Rowlesa kao »Da je duži moj dan«. Šteta što nismo imali moćniju kinematografiju. Mogao je Mišo završiti i u Hollywoodu.