O ispovijesti i traumi zlostavljanih

Redateljeva namjera je bila prikazati istiniti odnos jednog homoseksualnog para i razne vrste nasilja koje su ga obilježile

Možda dvadesetak gledatelja odlučilo se pogledati s čime je to splitski Fraktal Falus Teatar došao na ovogodišnji Zadar snova. U Zadar su fraktalovci došli 13 godina nakon “Olovnih vojnika”, ovaj put s predstavom “Victimize” redatelja Hrvoja Cokarića. Kako stoji u letku koji prati predstavu društvena uvjerenja viktimizacije i zločina prepuštena su nizu faktora kao što su spol, rasa, boja kože, dob, seksualna orijentacija, stil življenja, status…
Predstava je najavljena kao suvremena dramska tragedija bazirana na ispovijesti i traumi zlostavljanih. No krenimo redom. Priča nije loše osmišljena, tema je trebala pobuditi neko razmišljanje, svi bismo se trebali nešto zapitati nakon predstave. Budući da je riječ o suvremenom teatru, teško je sad polemizirati i očekivati neku drugačiju predstavu. Tako ovdje nemamo klasičnu priču o dvije lezbijke, u dramaturškom smislu. Redatelj se poslužio sado mazo obrascem kako bi se gledatelja potaknulo na nekakav dijalog sa samim sobom.
Redateljeva namjera je bila napraviti projekt koji analizira odnos žrtve para homoseksualaca neprihvaćenog u užem obiteljskom krugu i njihova nesretna sudbina te odnos zapadne kulture prema patnji i žrtvi općenito. Publiku, gledatelja se treba potaknuti na razmišljanje, što osjećamo kad je u pitanju nasilje, je li to empatija ili nas patnja drugog uzbuđuje. Zanimljivo je kako se redatelj u jednom novinskom razgovoru referira, kao i mnogi drugi, posebno na Crkvu. Pa je tako problem što ista ta Crkva propovijeda o ljubavi, a toliko je, kaže on, ogrezla u nasilju. Čak je u središtu scene postavljen križ, ne znam ni sam na što aludira. Istina je da je ta Crkva i provodila inkviziciju koja joj se spočitava, a također i radila nebrojene druge stvari koje nisu u skladu s onim što propovijeda. No tko je to toliko dobar, da može govoriti o pravednosti, a da sam nije zgriješio? Tko je, zapravo, uopće žrtva? Jer, istinu govoreći, mnogi se prave žrtvom, a da to i nisu. Mnogi suosjećaju, ali što znaći suosjećanje?
Redatelj kaže kako kad je riječ o nasilju nema puno razlike između homoseksualca višekratno premlaćenog od strane primitivaca te radnika koji je ostao bez posla i stana. Istina, no činjenica je da mi nikoga ne možemo optužiti zato što ne suosjeća s nekim. Istina je da Crkva pa ni bilo koja normalna osoba neće homoseksualca napasti ili odbaciti samo zato što je homoseksualac. No zato se Crkvu napada samo zbog toga što ima svoje naučavanje i što govori nešto što je u skladu s prirodnim zakonom. Dakle, može se postaviti i obrnuto pitanje, tko je napadač, a tko žrtva?
Osobno gledajući, predstava mi se nije nimalo dopala. Scenski, loše, glumački više manje, jedino su plesni pokreti jako dobro odrađeni. No tko sam ja da sudim, nekome se i ovo možda svidjelo.