“Za preživjeti na ulici treba imati skromnost i otvoreno srce”

Za preživjeti na ulici treba imati skromnost i otvoreno srce, kazuje Miljenko Udorović (58) koji na hrvatskim ulicama, od Karlovca, Rijeke, Zagreba pa do Zadra i Splita, provodi posljednjih 40 godina. I onda kada ste takvi, to vam se vrati, pojašnjava. Prositi je prvi puta počeo u Zagrebu kada je mu je umro otac.
– Bio sam tada na starom autobusnom kolodvoru i tamo sam počeo. Završio sam obućarski zanat u Dubravi, nakon čega sam krenuo u Rijeku gdje mi se udala majka. Tamo sam boravio 25 godina. Prosio sam kod Indexa, na Brajdi, kod sindikata… prepričava svoju priču Miljenko.
Skrasio se posljednjih petnaestak godina u Karlovcu, no put ga tijekom ljetnih mjeseci odvede prema obali. U Zadar ljeti dolazi posljednjih 20 godina.
-Ljudi me znaju i bolje mi je nego tamo, jer u Karlovcu sada nema ljudi. Možeš sjesti na ulicu, ali jednostavno nema nikoga. U Zadru me, pak, prepoznaju oni koji dođu iz Karlovca. Nasmiješe se kad me vide.
Ljudi su fini prema njemu i uvijek mi pomognu, ističe Miljenko.
– I u autobusu i u vlaku, pa i ovako kada prođu. Nije mi bitno da mi daju novca, dobro je i kad me pozdrave, jer i to mi znači. Mnogima kažem ‘ne morate mi svaki dan dati, pa niste Abramoviči. Popričajte sa mnom i to je u redu’, pojašnjava.
Kada je vruće, donose mu i sladoled, druge dane burek…
– Evo, i robu mi donesu. Ljudi su jako brižni, često si nemam za robu pa pomognu. Ove hlače sam gledao koliko dođu, sto kuna su koštale rabljene. Nisam imao toliko, pa su mi ih donijeli. Od dva milijuna njih, možda bi se našao jedan koji je baš arogantan i bezobrazan. No do tog jednog, treba proći dva milijuna ljudi, to nije malo, kazuje Miljenko.
Usprkos tome što na ulici često prose i oni koji nisu u tako teškim životnim situacijama, narod u Zadru je dobar, ističe.
– Zadrani su dobri po pomoći. Kao i Splićani. Prema meni su fini. A što me najviše gane? Kada mi dođu dječica, pa onda od svoje marende odvajaju kune. Ne želim da odvajaju od svog sendviča ili soka, pa ne želim primiti novac, ali oni su neumoljivi, odvajaju kunu po kunu. To je najljepše i to me uvijek gane, priča Miljenko.
I tijekom jučerašnjeg razgovora barem pet, šest prolaznika pozdravilo ga je, čučnuli su pored njega i ubacili nekoliko kuna u dlanove. Ulica mu pomaže da preživi. Šesto kuna socijalne pomoći jednostavno nije dovoljno za sve, pojašnjava, a i za ostalo se mora snalaziti.
– Evo vidite ove vijke u protezama, njih sam sam stavio, jer su stari popucali. Nove vijke mi prema rasporedu mogu staviti tek poslije ljeta. A ne želim biti u kolicima, pa ih popravim sam. Jer, ako zastanem, sjednem u invalidska kolica, nema povratka, mišići oslabe i to je to. Zato, moram se kretati, u kretanju je spas, poručio je ovaj vremešni čovjek s ulice.