Ovo je nešto veliko

Slika korisnika valentinam
Stipe Žunić slavi broncu sa Svjetskog prvenstva u atletici
Psiholog mi ne treba. Pogotovo ne kada treniram u Splitu. Imam svetište Vepric kod Makarske. Tamo nalazim potreban mir. Imam misu svaki dan u šest sati i tu dobijem snagu koja mi je potrebna. Bog i obitelj. To mi je na prvom mjestu i to mi daje snagu
HINA
USPJEH KARIJERE - Stipe Žunić

 Bila je to dobra nedjelja za hrvatsku atletiku na Svjetskome prvenstvu u Londonu. Nedjelja u kojoj je Stipe Žunić ostvario rezultat karijere osvojivši broncu u bacanju kugle.

- Nakon silnih četvrtih i petih mjesta, bilo je vrijeme da mi se to vrati i da stigne ta medalja - kazao je Žunić, priznavši...

- Mislio sam da ću do medalje doći prije na Europskom prvenstvu nego među ovim divovima koji imaju tri puta više iskustva od mene - dodao je Zadranin, koji živi i trenira na relaciji Split - SAD.

- U London sam došao s 13. vremenom ove sezone, tako da je meni i ulazak u 12 najboljih bio veliki uspjeh. A ovo...

No, u samoj najavi turnira Žunić je istaknuo: "Važno je ući u finale. A tamo je sve moguće..." I postalo je moguće.

Žunić je do bronce je stigao u drugoj seriji kada se njegova kugla zaustavila na 21,46 metara. Rezultat je to dva centimetra slabiji od njegova osobnog rekorda, koje je ove sezone popravljao u dvama navratima. Prvi put na Uskršnjem mitingu u Splitu gdje je postao prvi Hrvat koji je kuglu bacio preko 21 metra i za 51 centimetar popravio državni rekord Edisa Elkasevića, trenera i životnoga partnera Sandre Perković, a svoj godinu dana star osobni rekord popravio za 75 centimetara. No, tu nije stao. Na mitingu u Slovenskoj Bistrici imao je tri centimetra duži hitac. Hitac koji mu je dao još jednu potvrdu da je na dobrom putu. Putu do svojeg najvećeg uspjeha karijere kojim je postao najbolji hrvatski atletičar na svjetskim prvenstvima nakon bacača kladiva Andrasa Haklitsa i njegovog sedmog mjesta u Berlinu 2009. godine.

Finale

U nikad zanimljivijem finalu iza sebe je ostavio Čeha Tomasa Staneka (21,41), koji je ostao korak do postolja, Poljaka Michala Haratyka (21,41), olimpijskoga pobjednika iz Rio de Janerija i vlasnika najboljega rezultata ove sezone, Ryana Crousera, koji je natjecanje na Olimpijskom stadionu završio na šestome mjestu (21,20), njegova sunarodnjaka Ryana Whitinga (21,09), kao i Nijemca Davida Storla (20,80), koji je bio deseti. Zlatno odličje osvojio je Novozelanđanin Tomas Walsh hicem iz šeste serije od 22,03 metra, srebro je pripalo Amerikancu Joeu Kovacsu sa 21,66 metara.

Zadarski bacač kugle natjecanje je otvorio sa 21,01 metara, potom se njegova sprava zaustavila na 21,46 metara, čime je zakaparirao broncu, nakon čega je imao hice od 21,04 i 21,08 metara.

- Odmah sam otvorio jako, a u drugoj seriji skoro srušio i državni rekord. Nedostajalo je samo dva centimetra. Odmah sam vidio da sam unio ozbiljnu atmosferu među bacače, a i pokazivao sam da sam spreman i za više od toga.

U petoj je seriji kugla daleko letjela, znao je to i Stipe, koji se uhvatio za glavu jer je - prestupio.

- Krug je bio sjajan. Taman onakav kakav mi odgovora. Ja sam dosta brz, a krug je bio malo sporiji pa se nisam previše klizao.

Hvala Bogu

U posljednjem su hicu emocije ipak bile prejake. Bronca je bila oko Stipina vrata! Bacio je kuglu i bacio se na travnjak Olimpijskog stadiona. "Hvala Bogu", uzviknuo je i otrčao treneru Martinu Mariću, nekadašnjem splitskom bacaču diska s kojim je trenirao u SAD-u, koji mu je dao zastavu kojom je otrčao počasni krug. Čini se da se jako dobro zabavljao Žunić u tom trenutku.

- Da. To je bilo čisto zadovoljstvo.

No, emocije još se nisu slegle.

- Emocije su doista velike. Ovo je nešto veliko. Veliki blagoslov. Dar s neba. Toliko je bilo ljudi na stadionu. Velik je to pritisak za svih. Nekome je to očito i zasmetalo. Meni nije. Mislim da mogu reći da je taj pritisak i ta atmosfera meni koristila. Ovo je za mene bio šlag na torti i točka na "i" sjajne sezone.

A veliki peh imao je Žunić na Europskom dvoranskom prvenstvu u Beogradu ranije ove sezone. Imao je odličan hitac u petoj seriji finala. Bacio je kuglu 21.04 i stigao do trećeg mjesta. Bronca je bila na dlanu. Ali tada snove o prvom hrvatskom odličju s europskoga dvoranskoga prvenstva nakon bronce Branka Zorka na 1.500 metara u Genovi 1992. godine te srebra dvije godine kasnije u Parizu srušio je baš Čeh Tomaš Stanek. Naime, njegova se kugla u istoj seriji zaustavila na 21,43 metra, da bi u šestoj seriji Portugalac Canko Arnaudov hicem od 21,08 metara zadarskoga bacača spustio na peto mjesto.

Pet minuta, bez šeste

- Na pet minuta imao sam broncu. Eto, dočekao sam i ja svojih doslovno pet minuta - rekao je tada Žunić, a problem je predstavila ta šesta minuta. Naime, u istoj seriji Žunić je pao na četvrto, a u posljednjoj seriji i na peto mjesto. Povijesno jako natjecanje iz kugle na Europskom dvoranskom prvenstvu, stajalo je Žunića medalje. A s tim rezultatom na velikom broju prijašnjih dvoranskih prvenstava uzeo bi medalju. I sjajniju od bronce.

- Stvarno sam bio zadovoljan i emocionalan kada sam bacio za broncu. Male su bile šanse da će ta bronca otići iz mojih ruku. Emocije su proradile i utjecale na zadnju seriju. Na pet minuta bio sam presretan, a tada se sve izokrenulo. Prvo sam bio tužan pa ljut jer u zadnjoj seriji nisam uspio baciti još više. Bio sam spreman u nogama i šakama za srebro. Siguran sam u to i žao mi je što sam se u tom zadnjem hicu fokusirao samo na noge. Ovo mi svakako dalo motiv da stalno budem dobar, da se ustalim na 21 metar i da, kada dođe trenutak da 20 cm odlučuje o medalji, ja budem taj koji će baciti i pola metra dalje. Svaki puta sam imao peh. Ovo je moje četvrto Europsko prvenstvo i svaki puta sam bio spreman za velike stvari. U Zürichu sam 2014. bacio svoj osobni rekord i nedostajalo mi je 12 cm za broncu, 15 za srebro. Godinu dana kasnije u Pragu u kvalifikacijama bacim hrvatski rekord, a noć prije finala ne mogu spavati radi jet-lega. U Amsterdamu tjedan dana prije bacim 20.73, stignem spreman, a u finalu u drugom hicu ozlijedim leđa i ne mogu nastaviti natjecanje. Inače 20.59 bilo bi dovoljno za medalju. Na Olimpijskim igrama u Riju odem popodne prije finala spavati i probudim se kao da me vlak pregazio. Ovaj puta sam odlučio da neću spavati, bacim odličan hitac i dogodi se jedno od povijesno najjačih natjecanja. Ja bacim preko 21, što bi gotovo uvijek prije bila medalja, često i zlatna, a ovaj put završim peti - bila je tada izjava, sada brončanog sa Svjetskog prvenstva. Ipak, je Žunić stigao do svojih pet minuta, a ona šesta nije bila tragična. Iako je teško pred "malim ekranima" bilo pratiti te zadnje hice konkurenata. Može se samo zamisliti kako je bilo Žuniću. No, medalja je tu. I to itekako velika, jer Svjetsko atletsko prvenstvo je jedan od najvažnijih sportskih događaja, a konkurencija u kugli je ove sezone bila jedna od najjačih.

Ovo je tek početak

No, nemojmo zaboraviti. Stipe Žunić ovime nije pokazao sve što može. Zadranin profesionalno baca kuglu tek od od 2013. Na studij u SAD krenuo je kao bacač koplja, a nakon ozljeda, operacija i rehabilitacija, promijenio je disciplinu i vratio se kao bacač kugle.

U mlađim kategorijama bio je prvak u kickboxingu i atletici, a kada je "na račun" odličnih juniorskih rezultata u bacanju koplja dobio stipendiju na Sveučilištu na Floridi, bilo je jasno da Žunić ima predispozicije za velike stvari. I krenulo je to sve u željenom smjeru. Svoje rezultate je iz godine u godinu poboljšavao, a veliki cilj mu je bio i nastup na Olimpijskim igrama u Londonu. 2012 godine. Ali u koplju. I Žunić je bio blizu. Ali sportski napredak pratila je neugodna ozljeda ramena. I ta ozljeda je na kraju pobijedila.

- Hvatao sam normu za London u koplju. Zaista sam davao sve od sebe. Bio sam jaku blizu, ali nisam uspio. A sve se promijenilo baš u kolovozu 2012. kada se ozljeda potpuno pogoršala. Morao sam 31. kolovoza napraviti rekonstrukciju ramena - objasnio je tada Žunić koji je cijelu iduću godinu odmarao.

Put

- Proveo sam 12 mjeseci na rehabilitaciji, a nakon toga sam se šest mjeseci pripremao za iduću sezonu. No, onda se dogodio novi peh. Ozlijedio sam lakat, koji je bio potpuno potrošen. Tako da sam ponovo morao "pod nož". Ipak, na sreću ta operacija lakta nije bila zahtjevna, a niti ozljeda nije bila teška poput ozljede ramena. Trebalo je "očistiti" lakat i dva mjeseca kasnije sam se ponovo vratio treningu. Dok mi se sve to događalo u jednom trenutku sam čak imao ozljedu donjeg dijela leđa. Upalio mi se živac, tako da sam morao u kolicima otići na rengen.

Koji je razlog tolikom broju ozljeda?

- Koplje je disciplina koja je prirodno takva da se uz nju veže velik broj ozljeda. Ne poznajem niti jednog kopljaša koji nema većih ili manjih problema. Tu disciplinu je izrazito teško trenirati, a ako krenete na krivi način, kao što sam ja krenuo, onda će stvari gotovo sigurno poći krivo i nešto će puknuti. I moja konstitucija je dijelom krivac. Dosta sam visok, jak, težak, a ako gledate kopljaše, onda nećete često vidjeti da oni imaju takav tip građe. Za kopljaše se češće govori da su obiteljski ljudi. Nije tajna ni da tada u Zadru nisu bili dobri uvjeti. Imamo odličnu klimu, ali ona ne služi 365 dana u godini. Kada je hladno jako je teško trenirati. Nedostaje i adekvatnih dvorana. Recimo na Floridi imamo posebnu gimnastičku dvoranu gdje možemo razvijati "gimnastičke" sposobnosti, fleksibilnost. U Zadru nema ničega sličnoga, a koplje se mora bacati pravilno i u dobrim uvjetima. Pokret u bacanju koplja je eksplozivan i neprirodan. Od ruke se stvara bič i ako imaš masovniju ruku, a ja ju imam, a uz to sam i brz, onda svaka greška može biti kobna.

Uz operaciju ramena, a nakon toga i lakta, Zadranina je tada pogodila je još jedna bolest.

- Zaradio sam i tešku upalu pluća. To sam u tom trenutku shvatio kao prekretnicu. Nisam mogao pronaći izlaz, izgubio sam 25 kilograma u 15 dana, bio sam bolestan, a uz to nije mi još bio dovoljno oporavljen lakat. A sezona je kucala na vrata. Bio je listopad 2013., i za tri mjeseca je počinjala dvoranska sezona. U jednom trenutku sam mislio odustati od svega.

I nakon toga...

- Nakon toga se dogodilo pravo malo čudo. Doživio sam ekstra brzi oporavak koji je iznenadio sve, od liječnika, preko trenera do svih koji su me pratili.

Nakon povratka na atletsku stazu u ruku si uhvatio - kuglu!

- To mi je bilo privremeno rješenje. Planirao sam bacati kuglu dok ne budem ponovo spreman za koplje.

No, kugla je odletjela i više nego što si se nadao?

- Želio sam baciti kuglu 18 metara. Ali, u dva mjeseca sam stigao do 19. Bio sam ponosan i shvatio sam da imam potencijal uhvatiti normu za Europsko prvenstvo koja iznosi 19.70. Kroz nekoliko mjeseci sam najprije došao do 19.30 pa do 19.60, a onda i do 19.90. Ni tu nisam stao. Bacio sam 20.20 pa 20.60. I to je bilo nešto nevjerojatno. U Jacksonvilleu na kvalifikacijama za Nacionalno prvenstvo sam postigao taj rezultat. Teško mi je bilo to povjerovati. Doduše na Nacionalnom prvenstvu sam završio na šestom mjestu sa 19.67, ali nije me taj rezultat zabrinuo jer sam radi tehničkih problema imao samo jedan pravi hitac, a kada imaš jedan hitac 19.67 čak i nije toliko loše.

Talentiran i izvan sporta

Nastavak ove priče je poznat, kao što je poznato i da Žunić, uz sportske, ima i mnogo drugih talenata. Tako Žunić pleše salsu, odlično svira i gitaru. Odlično... Zapravo dobro pjeva. Čak svira i usnu harmoniku. A tek piano.

- To učim...

Najavio je i povratak u SAD i to krajem godine. Jako je teško zimi trenirati u Hrvatskoj, a u SAD-u ima odlične uvjete. U SAD-u je došao i do svoje titule na sveučilištu.

- Malo je teško prevesti s engleskog na hrvatski, ali uglavnom sam sociolog društvenih znanosti, pedagog, socijalni radnik. Bavim se obitelji, društvenim problemima, neprofitabilnim udrugama.

A važna stvar u njegovom životu je Bog i vjera.

- Psiholog mi ne treba. Pogotovo ne kada treniram u Splitu. Imam svetište Vepric kod Makarske. Tamo nalazim potreban mir. Imam misu svaki dan u šest sati i tu dobijem snagu koja mi je potrebna. Bog i obitelj. To mi je na prvom mjestu i to mi daje snagu.

Autor: 
Kategorija: 
Ocjena: 
Prosječno: 3 (1 glasova)