Svjedok bombardiranja Hirošime Takashi Teramota gost biogradskih učenika

Teramoto kaže da su najpotresnije priče preživjelih o tome kako sami sebi opraštaju, ili si ne mogu oprostiti što su zbog vlastite onemoćalosti, „zanemarili” vapaje u pomoć

Kako je to izgledalo kad je na Hirošimu pala atomska bomba, ispričao je jučer biogradskim učenicima Takashi Teramota, koji je preživio bombardiranje 6. kolovoza 1945. Kao što je poznato, biogradski gradonačelnik Ivan Knez potpredsjednik je izvršnog odbora međunarodne organizacije Gradonačelnici za mir, koja okuplja oko šest tisuća gradova svijeta, i kojoj je cilj potpuno i bezuvjetno atomsko razoružanje. Tim povodom u dvorani osnovne škole u Biogradu, organizirano je predavanje gdje su mladi Biograđani, iz “prve ruke” mogli čuti o svim strahotama “nuklearnog Holokausta”.
– Imao sam tad svega deset godina i pohađao sam peti razred osnovne škole. U trenutku eksplozije nalazio sam se u kući udaljenoj oko 1,5 kilometar sjeverozapadno od epicentra ili, kao mi kažemo, hipocentra eksplozije. Pisao sam pismo kad se sve zacrnilo. Kuća se počela rušiti i ja sam sav bio u ranama. Spasila me moja susjeda koja me izvukla kako ne bih ostao ispod ruševina, no slike koje su uslijedile proganjanju me cijeli život, rekao je na početku Takashi Teramoto.
Ono što se danas čita o milijun stupnjeva Celzijevih u središtu eksplozije, nakon što je bomba eksplodirala na visini od 600 metara iznad tla te o vatrenoj kugli koja se u jednoj sekundi širila u promjeru od 280 metara, potpomognuta vjetrom jačine 440 metara u sekundi, kaže Teramoto, nekako blijedi prema slikama užasa, posebice užasnutih ljudi koji su bili svjesni da će uskoro živi izgorjeti.
Stanovnici Hirošime i Nagasakija koji i danas svjedoče o pretrpljenim užasima tada su bili tek školarci. Neki od njih su, netom prije eksplozije, s dječjom radoznalošću i divljenjem promatrali prolazak aviona B29 te ih je tim potresnije čuti kada pričaju o pikadonu, japanskom nazivu za početni bljesak i eksploziju koja ih je, poput Teramota onesvijestila i odbacila. Potresne su bile priče i o vrućini, hodu prema rijeci, ljudima koji nisu znali ništa o radijaciji. Teramoto kaže da su najpotresnije priče preživjelih o tome kako sami sebi opraštaju, ili si ne mogu oprostiti što su zbog vlastite onemoćalosti, „zanemarili” vapaje u pomoć.
– Svi koji su preživjeli atomsku bombu danas se nazivaju hibakušama i, iako je mnoge od njih atomska bomba osakatila, ozračila, ispunila tugom te često i sramom zbog osakaćenosti, angažirano će, kao svoj bolni zalog trajnom miru, uvijek ispričati što im se dogodilo. Rat je stanje kad čovjek ubija čovjeka, a ono što se dogodilo u Hirošimi, a što se može nazvati genocidom, ne smije se više dogoditi. Stoga moramo marljivo učiti iz povijesti jer u Hirošimi nisu stradali vojnici na bojišnici, nego civili, rekao je na kraju Teramoto.