Siva stvarnost naslikana vedrim bojama izgleda ljepša

Slika korisnika admin
Mario PADELIN

Priče iz filipjanske Male ulice osvanule su ukoričene u zbirci Igora Eškinje u izdanju Ceresa. U svom životu Eškinja se bavio svim i svačim, bio je pomorac, slastičar, gostioničar, kvizoman te plantažer jagoda i drugih poljoprivrednih kultura, a uz sve to i pisac. U književnosti se pojavio ponajprije s nekoliko dramskih djela, uglavnom komedija, a 2008. godine objavljuje svoj prvi roman Balada o Impali i Starom Leopardu. Eškinja je ujedno i dobitnik nagrade "Petar Zoranić" Zadarskog lista za osvojeno drugo mjesto na natječaju za najbolju kratku priču. Dugogodišnji član i jedan od osnivača književne udruge ZaPis ovoga se puta predstavio kratkim pričama donoseći paletu likova svoga kraja, "malih" skromnih ljudi zanimljivih sudbina.

Nakon što je zbirka predstavljena u Zadru pred prepunom dvoranom Gradske knjižnice te u rodnom Sv. Filipu i Jakovu, sutra Eškinju čeka i predstavljanje u Biogradu. A o čemu se priča u Maloj ulici razgovarali smo s autorom zbirke.

Priče iz male ulice tvoja su prva zbirka kratkih priča. Koliko su dugo one nastajale i zašto Priče iz male ulice. Zanimljivo je da se tako zove i ulica u kojoj stanuje pisac ovih priča?

Stvarnost bolja od fikcije

- Ja po vokaciji nisam kratkopričaš. Na to me ponukalo objavljivanje natječaja za najbolju kratku priču povodom 500. godišnjice prvog hrvatskog romana u Zadarskom listu na kojem sam dobio drugu nagradu. U međuvremenu je nastala inicijativa pokojnog Gorana Bujića, Elvisa Serdara, Roberta Nezirovića i Marija Padelina da osnujemo književnu udrugu zadarskih, nedovoljno poznatih autora, i po inerciji, naravno, trebalo je organizirati javne nastupe u Zadru i okolici, pa je tako nastala i potreba da se dvaput mjesečno napiše nova priča. A ovo za ulicu je istina, jer ta ulica doista je izvor mojih priča koje su nastajale od 2009. godine.

U zbirci se javlja paleta likova, koji su gotovo pa "izumrli". Žene koje čekaju da im se vrate muževi iz Amerike, praznovjerni seljaci sa svojim morama i duhovima, lažni i pravi PTSP-ovci i sl., a oni se čine toliko živima da je neizostavno pitanje koliko su utemeljeni na nekim stvarnim likovima iz piščeve sredine?

- Često, kad čitam svoje uratke, kažem da su moje priče istinite. I to je činjenica. Ja samo slušam i kupim. Što će mi fikcija kad stvarnost nudi veću imaginaciju od onog što sam mogu izmaštati. Ma koliko bila fantastična ili bliska realnosti, sva ta pabirčenja, često utemeljeni fakti, rjeđe bajkovite prispodobe, koje marljivo skupljam. Dovoljna mi je jedna poticajna rečenica i imam fabulu za priču. Usmena književnost i jest počelo. Naravno, prije toga čitanje, svaki pisac je strasni čitatelj. Pripovjedaštvo jest sofisticirani trač. Da samo spomenem kao primjer Knausgarda i njegovu "Moju borbu". Izvrsna heksalogija, čovjek doslovce kopa po svojoj nutrini i vlastitoj obitelji. Ili Manna i njegove Budenbrokove. Svojom iskrenošću su od sebe odbili svu svoju okolinu. Ja čak nisam tako brutalno očit, nek se prepozna tko to želi.

Priča o čovjeku je univerzalna

Jako je zanimljiv jezik zbirke, filipjanski dijalekt, a na kraju je i kazalo nepoznatih riječi. Mark Twain je bio majstor korištenja jezika u svrhu karakterizacije likova. Koliko je u Pričama iz male ulice jezik važan?

- Da, jezik. Sugerirali su mi mnogi, i možda bi bilo prijemljivije po Hrvatskoj da sam pisao standardnim književnim jezikom. Međutim, to sigurno ne bi zvučalo ovako, ne bi bilo sočno kako mi se čini u dijalektu. Ono slavno "granice mog jezika su granice mog svijeta" mi je orijentir, naravno ne u vulgarnom značenju. Kažu mi da je ovo zavičajna proza. Pa zar nisu Marquez i Faulkner izmislili Macondo i Yocknapatawpha? Ja ne mogu uteći od Sv. Filipa i Jakova jer priča o čovjeku je univerzalna i posvuda vrlo slična, bez obzira na jezik.

Iako kao glavnu formu biraš humor, često bi se nakon pročitanog moglo reći da je to gorki smijeh. Puno je tu bijede i životnih problema.

- Zaboravio sam Twaina. Pa on je prvi sa svojim humorom iznosio žalosne priče na ležeran način. Njegove su misli da humor održava srce blagim ili "šala bez natruha filozofije je samo štucaj humora, istinski humor obiluje mudrošću". Potom srednjeeuropski satiričari Škvorecki, Hrabal, da ne nabrajam. Siva stvarnost naslikana vedrim bojama izgleda ljepša.

Mnoge od ovih priča Zadrani su mogli čuti na javnim čitanjima ZaPisa. Koliko je za njihov doživljaj bitna interpretacija pisca? Koliko je osoba pisca uopće bitna nakon što nastane jedno književno djelo? Može li ono nastaviti samostalno živjeti neovisno od njega?

Sutra u Biogradu

- Dojmovi s javnih čitanja su izvanredni, taj međuodnos nas ljubitelja književnosti. Nažalost, činimo se sami sebi kao sekta, bilo bi bolje da se čita malo više. Pisac, nakon što završi djelo, nije više bitan. Dijete je otišlo od njega i što će biti od toga ovisi samo o onom unutar korica.

S jedne strane čitaš Spinozu i Heideggera, a s druge pišeš anegdote sa sela. Čitatelj i pisac u osobi Igora Eškinje kao da ne bi imali zajedničkih tema.

- Filozofija od majeutike do postmodernizma i dekonstrukcije je samo pokušaj da se razumije svijet, ne daje odgovore već samo postavlja pitanja. Iz znatiželje čitam i težu literaturu, ali tamo ima i lako razumljivog štiva, baš lijepe pitke književnosti. Naprimjer Pascalove "Misli", ili nevjerojatni "Eseji" - to bi stvarno svaki misleći čovjek trebao pročitati. Montaigne je, ne bunar, nego ocean znanja, humanizam za sva vremena. Evo, baš moram iz "Eseja" ispričati anegdotu o Talesu. Mazga natovarena solju pala u potok. Nakon toga se sama bacala u vodu. Tales naredi da se natovari vunom. Eto, to je književnost.

Uskoro zbirku čeka još jedno predstavljanje na zadarskom području? Gdje se knjiga može kupiti?

- Imam predstavljanje sutra u 18 sati u knjižnici u Biogradu. Knjiga se može kupiti u knjižari "Školska knjiga" u zadarskoj Ljepotici, a izdavač mi veli i u "Tisak mediji".

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno