Da nije bilo Krleže, pitanje je što bi bilo od zadarskih spomenika

Kako je izgledala obnova Zadra nakon II. svjetskog rata, što su predlagali arhitekti koji su se javili na natječaj za urbanističko rješenje novog Zadra, što je u to vrijeme o Zadru mislila socijalistička vlast, u kojoj su mjeri i na kojim lokacijama respektirane zakonitosti struke… samo su neke od tema koje je u četvrtak navečer obradila doc.dr.sc. Antonija Mlikota u okviru predavanja: “Društveno angažirana umjetnost i obnova povijesne jezgre Zadra nakon razaranja u Drugom svjetskom ratu”.
Okupljeni su mogli vidjeti brojne skice ideja za obnovu grada koje su pristigle na tada aktualan natječaj, slike razrušene gradske jezgre, fotografije prije i poslije obnove, čuti zanimljive informacije o političkim prilikama i njihovim reperkusijama na brzinu i način obnove, informirati se vrlo temeljito o Zadru, prije svega, četrdesetih godina, gradu koji danas onakav kakav je bio, egzistira u sjećanjima sve manjeg i manjeg broja ljudi.
– Šest godina nakon završetka II. svjetskog rata začuđeni turisti su znali pitati Zadrane kako mogu živjeti u gradu razorenom poput Pompeja. Mislim da to pitanje najslikovitije opisuje stanje u Zadru u to vrijeme, rekla je Mlikota prisutnima prikazavši vrlo zanimljive i danas gotovo nevjerojatne ideje za obnovu grada koji bi, da su nadležni prihvatili neke od njih, danas izgledao potpuno drugačije.
– Prvi regulacijski plan za obnovu Zadra izrađen je 1946. godine i s njegovim izradom se krenulo prije nego što su završena ratna djelovanja na zadarskom području. Autori su bili arhitekt Milovan Kovačević, Božidar Rašica i Zdenko Strižić. I iako je temeljno stajalište bilo da se na obnovi Zadra trebaju primijeniti osnovni principi moderne arhitekture koja je u konačnici trebala rezultirati s dovoljno sunca, zraka i životnog prostora za sve, bio je to vrlo radikalan i, moglo bi se reći, utopijski plan. Plan je 1948. godine odbačen i stavljen izvan upotrebe, a kako Zadar nije bio proglašen novooslobođenim područjem, nije dobivao posebna savezna sredstva za obnovu te je bez regulacijskog plana bio prepušten vremenu i propadanju. Kao takav bio je izvrstan izvor besplatnog građevinskog materijala za cijeli ondašnji Kotar Zadar. Gradske vlasti su bez dozvole nadležnog Ministarstva i nadležnoga Konzervatorskog odjela u Splitu izdavale dozvole za gradnju i rušenje postojećih zgrada, često bez dokumentacije i bez arheoloških istraživanja. Zadar je od politike pa i stručne javnosti bio ignoriran sve do dolaska Miroslava Krleže u grad, koji je prilikom posjeta Zadru 1948. godine otvoreno kritizirao gradske vlasti zbog lošeg odnosa prema spomenicima. Nakon toga je Akademija poslala sredstva za ostakljivanje kulturno-povijesnih spomenika u Zadru, što možemo smatrati inicijalnim događajem u obnovi grada. Veliki književnik, politički moćnik i u ono vrijeme potpredsjednik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti bio je dovoljno utjecajan da svojim komentarima pokrene bolju skrb za povijesne spomenike od strane gradske vlasti, ali i da preko JAZU izvrši prve popravke na njima. Dolazak Miroslava Krleže u Zadar toliko je važan za tijek poslijeratne obnove i sudbinu Zadra da bi se svakako trebao značajnije upisati u povijest grada, istakla je Mlikota.