Za 200 kuna odjeneš se za cijelu zimu od glave do pete!

Sajam je i ovaj put ponudio obilje jeftine robe – rebatinke od 50 do 100 kuna, pet pari termo čarapa 20 kuna, radno odijelo 100, majice 20, bokserice 10 kuna
Ajmo vamo jakete 50 kuna. Džabe dajem, jeftinije ne mogu ni da sam ih ukra. A ne kradem više, samo ista mira, privlačio je kupce derući se iz petnih žila jedan Rom jučer na Benkovačkom sajmu koji je održan kao i uvijek, desetoga u mjesecu.
Bez ikakvog pretjerivanja sajam je ponudio obilje jeftine robe – rebatinke od 50 do 100 kuna, pet pari termo čarapa 20 kuna, radno odijelo 100, majice 20, bokserice 10 kuna. Za 200 kuna odjeneš se za cijelu zimu. Atroke gradske rasprodaje sa sedamdeset postotnim ili većim sniženjima, a kad čuješ cijenu krpice koju bi samo neko lud zimi obuka smrzneš se do muda. I to ne zbog bure. Ipak nije na sajmu kupovati za svakoga. Treba imati iskusno oko i prepoznati pravu stvar. Kvalitetna debela jaketa ili lovački prsluk za bagatelnu cijenu uvijek se može naći. Oni koji ne znaju mogu se tješiti da i ako propadne za mjesec dana, neće puno plakati. Ne bi da ona roba što se prodaje po dućanima i košta jednu petinu radničkog minimalca traje dulje. Svaka škola se plaća, samo što je ova sajamska jeftinija, a dugoročno isplativija.
Odlazak na sajam u Benkovac pravi je doživljaj. Dolaze ljudi iz svih krajeva Dalmacije, Like pa čak iz Rijeke i Gorskog kotara. Prodavači su redovito s prostora cijele države i susjedne Hercegovine. Ima svega, samo nema lokomotive, ali zato ima traktora po 2600 eura po komadu. U rijekama ljudi koji vas nose kroz štandove brzo shvatite da se ovdje vodi prava ekonomija i bitka protiv recesije. Ovdje caruje ogoljena trgovačka računica – bez PDV-a, troškova nasilnog marketinga i radne snage koja zvecka sindikatom. Jedini zakon koji se priznaje je zakon cjenovne konkurencije. Što jeftiniju cijenu nudiš bolje ćeš prodati i točka. Nikoga ne zanima blještava reklama. Komad kartonske kutije na kojoj podebljano kemijskom piše 10 kilograma krumpira 20 kuna i to je to, iskreno, bez zavaravanja. Sve više ljudi to polako shvaća, a naši susjedi Mađari koji su svoju obiteljsku srebrninu rasprodali gore nego mi (jedino se nitko nije tukao za njihove željeznice) odavno već životnu bitku vode na sajmovima benkovačkog tipa.
Najživlje je bilo kod prasaca. Kilo žive vage 17 kuna, prasac od 150 kilograma 1800 kuna, a u toj cijeni su pršuti, meso, krvavice, svinjski kotleti, suho meso za paštu i fažol, mast za friganje. Dolaze ljudi čak iz Trogira da kupe jednog dobro utovljenog kapitalca i riješe problem mesa za cijelu zimu i pršuta za nadolazeća krštenja, pričesti, krizme djece ili unučadi. A kada jednog respektabilnog 180 kilaša treba ugurati u prikolicu treba uložiti puno trude. Šali stane kraj tek kada se pojavi iskusni majstor, digne prascu rep te ga straga uhvati rukama za debele butine, posluži se i muškosti ako zatreba, i u dva trzaja pajcek je na putu za kolinje. Netko prerevan iz društva za zaštitu za životinja bi se nad tim činom i planom sigurno zgrozio, ali što je tu je. Rijetki su oni koji kupuju prasca da ga drže u kući za kućnog ljubimca, mada neki kažu da je to najbolji način u borbi protiv alergija.
I kada vam dosadi ta svinjska priča, najviše zbog mirisa koji se miješaju zrakom i jer ste se zaželjeli jabuka iz Smilčića, gledate što prije zbrisati iz tog djela sajma i tražite rupu u žici, a ona uvijek postoji na jednom dijelu. Baš kao s našim zakonima. Prođete rupu i dođete na štanda sa smilčičkim jabukama i u jednom trenutku shvatite cijelu bit sajma. Tri kilograma domaćih, slatkih jabuka koje jedete s guštom za samo petnaest kuna. Jeftinije nego u dućanu, nisu prošle tisuće kilometara da dođu do vas i bile danima u hladnjačama te što je najvažnije nemaju na sebi ono odvratno ulje zbog kojeg se jabuke na policama trgovačkih centara sjaje, a vama ih se gadi uzeti u ruke, a još manje ih imate volju jesti. I to je to, jednostavno i bez ikakvog zavaravanja.