Suludo darivanje od kojeg vam mozak stane

Činjenica je da je lijepo misliti na drugoga i iznenaditi ga, ali sve bi to trebalo biti sa nekom mjerom. Loše je onda kada se to svede na nadmetanje, mjerenje i računanje. Prigode kojih se većina ljudi užasava su tzv. babinje, dječji rođendani, krštenja, pričesti, krizme i vjenčanja
Prije koju godinu, iz jedne daleke zemlje, došla mi je u posjet prijateljica koja nikada nije bila u Hrvatskoj, ali dobro govori naš jezik. Imam širok krug prijatelja i svi su je htjeli upoznati, tako da smo danima išli po kućama, domjencima, ručkovima i večerama, a i sami smo organizirali mnoge orgije u mom dvorcu. Ona je za svaku posjetu, gdje god bi išli, kupovala razne poklone koje je davala iznenađenim domaćinima, a i meni je tih dana u kuću dovukla cvijeće, knjigu i zidni držač za pitar što mi je, iskreno govoreći, sve bilo suvišno. Cvijeće je nakon par dana uvenulo, knjiga mi je bila potpuno nezanimljiva i  samo je zauzimala mjesto na polici i skupljala prašinu, a o držaču za pitare da i ne govorim. Jedva sam ih uspio nekome utrapiti.
Jesu li se tako osjećali i ostali poklonoprimci kojima smo tih dana bili u posjeti, ja ne znam, ali po mom mišljenju ona je bez veze bacala novce. Sada se postavlja pitanje. Jesam li ja malo “na svoju ruku” ili ona pretjeruje i koja je prava mjera u svemu tome?
Činjenica je da je lijepo misliti na drugoga i iznenaditi ga, ali sve bi to trebalo biti sa nekom mjerom. Loše je onda kada se to svede na nadmetanje, mjerenje i računanje. Prigode kojih se većina ljudi užasava su tzv. babinje, dječji rođendani, krštenja, pričesti, krizme i vjenčanja. Netko će reći da ja po običaju pretjerujem i da to nije tako, da ljudi vole darivati, ali to naravno nije istina i ja sam, kao i uvijek, u pravu. Jer kad god mi netko kaže da je pozvan na jednu od navedenih manifestacija, to biva popraćeno dubokim uzdahom, mrštenjem ili bolnim grčem na licu (kao da se za vrijeme upale vanjskih hemoroida kupao u Mrtvom moru), uz koje obavezno ide pitanje “a što da im kupim?”
Koliko ste samo puta čuli “Gotova sam! Ovaj sam mjesec imala rođendan i krštenje, a slijedeću subotu moramo ići i rodici Mari na pir” – pri čemu dotična složi takvu očajnu facu, kao da su i ona i muž ostali bez posla, banka joj sjela na hipoteku za kuću, a djecu joj zbog neimaštine odvela socijalna radnica.
DREVNI OBIČAJI
Postoje neka pravila kojih se većina darivatelja pridržava, a koja se zasnivaju na tradiciji. Tako se točno zna kada se nosi dječja robica, kada igračke, a kada zlato i drago kamenje, koji su posebno cijenjeni, osobito kada se radi o crkvenim sakramentima poput krštenja ili krizme. Pa mislite li uistinu da onoliki broj zlatara, smještenih u tri ulice na Poluotoku, egzistira samo zahvaljujući onim škrtim turistima koji ionako kod nas dolaze uštedjeti, a ne trošiti? Čisto sumnjam. A pokloni su nekima jako važni. S obzirom da spadam u one vjernike koji su to bili i prije nego što je to postalo “podobno”, početkom katoličkog “rivajvla” bio sam jedna od rijetkih osoba sa kompletnim sakramentima potrebnim za kumovanja, tako da sam bio kum i “prikoviše” puta. Većini mojih prijatelja uopće nije bilo važno što sam donio na poklon. Naprotiv, svi su bili vrlo korektni. Ali čuo sam za slučajeve gdje se težina zlatnog lančića mjerila na digitalnoj vagi pri čemu se izračunavalo koliko je kum potrošio i to poslije javno komentiralo u stilu “nije se baš pretrgao”.
KRŠTENSKI OBIČAJI
Poznavao sam čovjeka koji je dobio blizance (hoću reći, žena mu ih je rodila) i koji mi je priznao da se pri odabiru kumova vodio zanimljivom logikom. Uobičajeno bi bilo pozvati bračni par za oboje djece ili po jednog kuma i kumu pojedinačno. Ali ne! Donijeli bi zajednički poklon i došlo bi samo dvoje ljudi, a on je iskombinirao ovako… Pozvao je četiri bračna para od kojih je svaki dao po jednog kuma različitog spola za pojedinog blizanca, tako da je svako dijete imalo po dva kuma (ukupno četiri) koji nisu ni u kakvoj vezi i svaki je donio svoju količinu poklona, jer se mudrac pobrinuo da izabere one parove koji imaju novaca, a koji se do dana krštenja nisu ni poznavali, tako da se nisu mogli dogovarati o zajedničkoj kupnji. Još mi je rekao da od svojih kumova očekuje da nosom otvore vrata kada dođu. “Zašto nosom?” čudio sam se, misleći da se radi o nekom drevnom, meni nepoznatom običaju iz zadarskog zaleđa. “Zato” odgovorio mi je dotični, s lukavim smješkom na licu tipičnom za mudrace iz tih krajeva, “jer su čestitom kumu ruke prepune poklona i ne može ih koristiti za tako banalan posao kao što je otvaranje vrata.”
PRIČESTI I KRIZME
Kada sam se ja olovnih sedamdesetih, u “ono vrijeme” kada se “nije smjelo”, uspio probiti preko minskog polja i između mitraljeskih gnijezda stići do crkve, pričestio sam se i krizmao. Za pričest ne pamtim neke poklone, ali smo za krizmu imali malo svečaniji ručak na koji je bila pozvana samo najbliža rodbina i to je bilo to. Djed, koji je ujedno bio i kum, poklonio mi je svoj zlatni sat koji je dobio kada je kao ugledni majstor drvene brodogradnje otišao u mirovinu, i to je bilo sve. Tetke i strine su vjerojatno donijele kolače i svi su bili zadovoljni. Danas bi tako nešto kod pojedinih obitelji bilo nezamislivo. Ne družim se sa takvima, ali imam bliske prijatelje koji mi se kunu da su bili na proslavama gdje je bilo i po 20-30 uzvanika koji su slavljenika doslovno zasipali zlatom i novcem. Megalomanija, primitivizam ili grizodušje zbog onih godina kada još nisu bili katolici, teško je reći, ali vjerojatno od svega pomalo. 
BOŽIĆ I NOVA GODINA – TRADICIJA DARIVANJA
Koliko god mnogima smetala neukusna i blasfemična komercijalizacija Božićnih i Novogodišnjih blagdana i praznika, činjenica je da su to rijetke prigode koje imaju svoj smisao i svoju tradiciju. Sve dok takvo darivanje ostaje u okvirima obitelji i zdravog razuma – dobro je. Problem nastaje onda kada neumjereno trošenje postaje sredstvo mjerenja nekakvih degeneriranih društvenih vrijednosti, ili, što je još gore, kada netko misli da se njegovi vjerski osjećaji mogu mjeriti materijalnim sredstvima.
VALENTINOVO – KOMERCIJALNA ZAMKA ZA NAIVNE
Dok ovo pišem na tv-u je reklama kojom se ljudi pozivaju da kupuju DVD-ove s ljubavnim filmovima, jer je Valentinovo. “Mjesec ljubavi za sve koji se vole”. “Najljepši ljubavni filmovi za najduže (?) Valentinovo”. “Da bi vaš mjesec ljubavi trajao što duže.” Ali ne kažu ono najvažnije. “Potrošite svoje novce kupujući poklone zbog praznika za koji do nedavno niste ni znali da postoji.” Nevjerojatno je kako sve ne pokušavaju natjerati narod da kupuje p..darije, razne gluposti u obliku srca, bonbonijerice i ostale đinđe. Ne bi me čudilo da nam u budućnosti počnu nametati i Noć vještica ili američki Dan nezavisnosti. Što je najgore, uvijek će biti onih budala koji će nasjesti.
STIGLI SU GOSTI!
Jedna od najčešćih prilika za darivanje, a koja nije vezana za rođendane i vjerske obrede, je odlazak u goste, bilo da se radi o običnom pozivu na večeru ili o kraćem ili duljem boravku kod pozivatelja. Ako je riječ o običnoj večeri onda je uobičajeno ponijeti sa sobom bocu malo bolje “pijače” i cvijeće za domaćicu, što gledano kroz materijalnu vrijednost iznosi otprilike onoliko koliko ćete pojesti. Puno je veći problem ako na par dana dolazite u goste npr. u Zagreb, o čemu smo već opširno pisali u članku “Svakog gosta tri dana dosta”, pa ćemo se zadržati samo na poklonima. Treba donijeti sa sobom količinu materijala koji će bar djelomično nadoknaditi ono struje, vode i hrane koju ste potrošili, tako da na kraju ispadne da vam je jeftinije bilo uzeti sobu u hotelu. Od poklona je najbolje ponijeti bocu maslinovog ulja, litru rakije, 2-3 kile zaleđenih liganja, te (dva)desetak litara domaćeg vina i ostalih stvari iz kućne radinosti poput pršutića, pancete, a ako ste sa otoka Paga, onda ne trebam ništa dalje ni objašnjavati. Pa vi idite u goste.
POKLON KAO ZNAK ZAHVALNOSTI
Imam prijateljicu koji radi u zdravstvu i koja ni za živu glavu ne želi primiti nikakve poklone, pa ni deset deka kave. Ona to objašnjava ovako: “moji pacijenti dolaze kod mene mjesecima, uredno, pomoću uputnice, i ja ih uzimam onoliko puta koliko uzmognem. Ako primim deset deka kave, bonbonijeru i bocu vina, što sve skupa ne vrijedi koliko jedan radni sat nekog majstora ili da i ne spominjem neka druga zanimanja poput odvjetnika, bilježnika i slično, onda se počnem osjećati nekako obvezujuće što mi ne treba. Ako mi se netko želi zahvaliti može me počastiti, ali isključivo onda kada moj posao s njima bude definitivno gotov, a to napravi svaki pedeseti, što će reći da ogromna većina takvih poklona nije želja za nekakvom zahvalnošću nego nešto sasvim drugo.
S druge strane, zašto se čovjek ne bi zahvalio nekome za koga misli da mu je realno, dobre volje pomogao u nekom smislu? Zašto ne? Samo da je u okvirima zakona i da nije uvjetovano nekim drugim porivima.
STRAHOTE DJEČJIH ROĐENDANA
Darivanje na dječjim rođendanima i djece općenito namjerno sam ostavio za kraj, jer je to jedna od najzanimljivijih tema. Tu se naime tijekom godina najviše toga promjenilo, i stvari koje vesele današnju djecu prije 10-20 godina nisu ni postojale, dok bi poklone koje su tadašnja djeca dobivala ovi danas bacili iz ruku s mješavinom gađenja i prijezira. Ali, ajmo po redu. Roditelji danas pozivaju gomilu ljudi već na proslavu prvog rođendana, iako djetetu još ništa nije jasno i tada imate scenu – dijete koje još ne zna ni hodati sjedi na podu okruženo gomilom skupih poklona, na koje uopće ne obraća pažnju, i igra se celofanima u kojima su bili umotani, jer je premaleno za neke stvari, ali su odrasli preglupi da bi to shvatili.
Sljedećih godina, kako dijete raste, stvar se komplicira i čovjek zbilja više ne zna što pokloniti. Što mu god kupiš, on to već ima. Doneseš knjigu, još će te i odalamiti s njom. Pružaš mu mali autić, a on ga i ne pogledavši baca preko ramena na gomilu istih takvih, pa i skupljih. Barbike koštaju kao da su od zlata i platine, a ako se odlučite za neku jeftiniju verziju biti ćete ismijani. Doneseš li mu, nedaj Bože, pidžamu, pulover ili čarape, možeš se izložiti javnoj poruzi pred svim uzvanicima, pa gdje si onda? Napravio sam malu anketu i saznao kako nećeš pogriješiti ako djetetu školske dobi doneseš na poklon bon za mobitel, što je uvijek manje needukativno nego da mu daješ novce.
U stvari, djeca i nisu toliki problem koliko pojedini roditelji. Jednom sam prilikom djevojčici od tri godine donio velikog medu i par minuta kasnije, kroz pritvorena vrata sobe, ugledao oca kako radoznaloj majci gadljivo pokazuje moj poklon, na što je ona prezirno kolutala očima. Očigledno nisu bili zadovoljni. Vjerojatno su očekivali novce, a dobili ih nisu… I neće!
PRECIJENJENO ZLATO
Zlato je omiljen poklon, ali u isto vrijeme i najneisplatljiviji. Oduvijek se smatra da kupujući zlato djetetu pri kršetnju daješ nešto vrijedno, kako sentimentalno tako i materijalno. Za ovo sentimentalno – u redu, ali što se tiče materijalnog zabluda je duboka. Ništa to ne vrijedi. Ako djetetu, nedaj Bože u životu hitno zatreba novac pa odluči prodati nešto zlata gadno će se razočarati. Vrijednost bilo kakvog zlatnog predmeta, bez obzira na ljepotu, vrtoglavo pada istoga trenutka kada ste ga iznjeli iz zlatarne, postaje “lomljeno”, i nikada za njega nećete dobiti svotu koja bi nešto značila. Zato bi najpametnije bilo kupiti zlato na grame u obliku pločica, ali to u našoj zemlji nećete moći jer toga nema u prodaji. Nećemo sada o tome, kome je takva politika u interesu, ali vi možete otići i do susjedne Slovenije i kupiti komad zlata, nakon čega, sasvim izgledno možete, s obzirom da se to to na granici kao luksuzna roba carini s nevjerojatnih 40-50 %, probati to prošvercati i biti proglašeni kriminalcem i švercerom. Dakle, ništa od zlatnih poklona.
OPREZ! OPREZ!
Što se tiče samih poklona, tu se često ponavljaju iste stvari. Recimo bonbonijere. One u ogromnoj većini ništa ne valjaju. Iako je na omotu naznačeno nekih desetak okusa, sve se svodi na isto, a posebno ako je ljetno doba kad se sve to rastopi. Osobito je zanimljivo kada, a to je jako često, bomboni i čokolade idu iz ruke u ruku pa kao u onoj Kishonovoj humoreski, u konačnici, već plijesnivi završe kod onog prvog od kojeg su i krenuli na put. Čuvajte se i domaćeg vina jer većina naših ljudi pojma nema kako se ono pravi. Ja doduše ne pijem, ali mi poznavatelji kažu da ti vinari godinama rade iste greške i vino im je loše. Moj kum Zlajo je jednom gledao svoga susjeda kako bos gazi grožđe, a higijena je pri toj operaciji bila na takvom nivou da nakon toga nikada više nije popio ni gutljaj vina ako ono nije industrijski proizvedeno.
Rješavajte se stvari koje vam ne trebaju, ali pazite da ih ne poklanjate onima od kojih ste ih dobili. A ja sam dobivao svega. Parfema i vodica koje nikada ne koristim, “afteršejvova” na koje sam alergičan, kravata koje ne podnosim, debelih knjiga koje me ne zanimaju, i kojekakvih drugih neželjenih stvari. Sliku ili CD vam može pokloniti samo onaj koji dobro poznaje vaš ukus, inače su i to bačeni novci.
SKROMNOST JE VRLINA
Sve u svemu, uzevši u obzir sve gore navedeno, ispada da pri darivanju (ali i pri primanju darova) najčešće robujemo sitnim interesima, pukom tradicionalizmu, i da bi se sve to moglo obaviti daleko ljepše i svrsishodnije. Ne kupujte nešto što ni vi ne biste rado imali u kući, uzmite nešto korisno za domaćinstvo, nakon što ste se diskretno raspitali kome što treba. I eto, na kraju, da ne ispadnem totalni mrgud, otkrit ću vam koji su mi najdraži pokloni. Ako isključimo neke stvari vezane za moje profesionalne aktivnosti, najviše sam se obradovao spravi za čišćenje povrća koju mi je dala kuma Silvija, šalicama za kakao koju su mi dali kumovi br. 4, i žličicama za kolače koje mi je dala prija Mirjana. Malo takve skromnosti nikome ne bi škodilo.