Predizborno (ne)vrijeme

Političko-gospodarska situacija iz  dana u dan sve više poprima sliku  pravog predizbornog (ne)vremena.  Dok je jedna polovica neba još uvijek  otvorena i svijetla, na drugoj se kupe  oblaci, a polarizirane političke snage  svaka za sebe prisvajaju onu svjetliju,  ljepšu stranu hrvatskoga horizonta  koja obećava lijepo vrijeme,  obrušavajući na onu drugu olovne  oblake koji ne obećavaju skoro razvedravanje.
Naime, ako je premijerka u ulozi  političko-gospodarskoga meteorologa  onda ona priča da je zaslužna što  europsko svjetlo pada na hrvatsko nebo  i prisvaja sebi optimizam i vedrinu, a  valjanje crnog nevremena svaljuje na  oporbu koja, kaže ona, više i nije u  Savezu za Europu.
Kada, pak, Zoran Milanović postane  “Sijerković” onda je prognoza posve  obrnuta, oporba i svi oni koji traže što  prije određivanje datuma izbora predstavljaju se kao sunčana strana, dok crni  oblaci oslikavaju ukupno stanje u zemlji  za koje je kriva upravo premijerka i  njezina nesposobna Vlada, pa stoga  ukoliko izostane izborni vjetar, valja  očekivati pravo nevrijeme i sve dublje  tonjenje u depresivno političko-gospodarsko sivilo.
Dok se oni, u duhu loših političara,  sami hvale, zemljom se valjaju valovi  prosvjeda i cijelu tu nehomogenu povoruku povezuje ipak jedna misao da  više ne može “idemo dalje”, jer “idemo  dolje”.
Nezadovoljstvo je počelo ključati i  poklopac na predizbornom loncu se  počeo dizati, pa u priče o tome da još  nema predizbornih aktivnosti, jer su  političari prije svega zaokupljeni mišlju  kako rastjerati crne oblake, više nitko  ne vjeruje.
Kako drugačije objasniti nadmetanje  Milanovića i premijerke Kosor, tko će  se kome “pokloniti”. Hoće li ona popustiti, poslušati i doći na njegov poziv  u Sabor i objasniti javnosti situaciju u  zemlji? Hoće li on zajedno s predstavnicima drugih parlamentarnih stranaka doći u Banske dvore da im ona  očita lekciju što je sve europsko napravila, a možda im prišapne i datum  izbora?
Bilo je za očekivati da će se o pozive  oglušiti i jedno i drugo jer to u  predizbornoj utakmici nešto znači.  Osim toga nadmetanja, oživjelo je i ono  između premijerke i predsjednika Josipovića.
Zove stranačke lidere premijerka, a  zove i Josipović, oporba premijerki  neće, a Josipoviću hoće. Prosvjednici  premijerku tjeraju s trona, a predsjednik im daje za pravo da prosvjeduju  jer su, reče, gladni. To je, inače čeličnu  damu, izbacilo iz takta pa je prozvala  predsjednika da se priklonio oporbi kao  da on i prije nije imao stavove bliske  oporbi, a konačno i došao je iz  SDP-a.
Predsjednik Josipović lako izriče svoje mišljenje o prosvjedima, dok ih  premijerka s velikim emotivnim naporom stalno mora opisivati kao uobičajenu pojavu u demokratskim zemljama. Mada i ona zna da kod nas  gotovo svakodnevno prosvjedno  marširanje ulicama nije uobičajena pojava, kao što nije uobičajeno ni da  guverner ignorira Vladu.
Nije uobičajeno ni da najrječitiji  HDZ-ovac Andrija Hebrang, odluči  zašutjeti jer mu nije lako skupljati jaja  koja su po dvorištu pobacali gnjevni  prosvjednici i uznemirili mu obitelj.
Vrijeme izbora, a njihov ishod uvelike  će ovisiti o tome koliko će strpljenja  imati premijerka Kosor, koliko oporba,  koliko Eurpska unija, a koliko prosvjednici.
Tek će s tada vidjeti tko je glavni, tko  “vedri i oblači”…