Kako su profesori došli na loš glas

Mrzim raditi subotom popodne. Mrzim. Dok se nisu pootvarali svi ovi šoping centri, ljudi su najnormalnije kupovali robu subotom ujutro. A sad moraju i popodne, tako da subote popodne mrzim. Pogotovo kad ne mogu spojiti veeeeliki vikend s uskršnjim ponedjeljkom. A to mi se dogodili treću godinu za redom. Pa sam na najveći kršćanski blagdan i ove godine bila nadrkana do (našaranih) jaja.
– O da, tucam se i ja, kao ona naša kvazimanekenka, ali ne jedem jaja. Nekako mi nikako ne pašu tvrdo kuhana. Ali brata za obiteljskim objedom uvijek pobijedim u tom sportu. Htjela sam se zaletjeti na otok sreće, ali nisam imala vremena jer sam u utorak radila jutarnju smjenu. Ali sam zato, jer nije bilo šefice, otišla na podužu jutarnju kavu s frendicom koja je profesorica latinskog i talijanskog u jednoj zagrebačkoj gimnaziji. Hebiga, trebala sam završiti neku učiteljsku pa bih imala praznika kao u priči.
– Čuj, stara, odakle je ona munjola što se stalno povlači po žutim novinama jer je ucjenjivala profesora?, pitala me u trenu iznervirano.
– Koja? Znaš da ti ja nisam u tim đirevima i da ne pratim trač rubrike. Ni gradske, a kamo li te iz cijele Lijepe naše.
– Ma ona što su joj se sva usta na slikama iskrivila od pućenja.
Aaaaaaaaaa, Ava?
– E, ta?
– Pa iz Splita, kažem nezainteresirano.
– Pa koji kukumar stalno pišu da je Zadranka.
– Valjda studira u Zadru, ali ima splitski naglasak. Kupovala je neke hlače kod mene, spizdila me svjetski prije mjesec dana. I to s tatom.
– Pa jebo ga pas, da ga jebo. Izgubila sam autoritet od kad se ona pojavila. Čim dam keca, klinci me odmah počnu zajebavat: Vi ste ono, profesorice, kao Karabatić, završili latinski i talijanski u Zadru, je li? Ona je isto tamo odlična studentica… A znaš i sama Mare koliko sam se ja namučila dok nisam diplomirala.
– A znam. I to ti nitko nije nudio da budeš asistentica…
– Ajde, nemoj me i ti još sad zezati. Em sam morala iseliti iz Zadra zbog posla da bih radila u struci, em sam se odrekla puno toga da bih upisala magisterij… A gle ovo sad. Imam tri ispita do magisterija i pojavi se tu neka šuša i blati mi profesiju. Ma briga me za koga će se ona slikati i kako izgleda, ali od srama ne mogu reći gdje sam faks završila nakon njenih bisernih izjava. Odlična studentica??? Pa dođe mi pokidati diplomu u sto komadića ako je ona odlična studentica. I da se s tog faksa, pardon, svučilišta nitko nije oglasio ako to nije istina. Pa rastjerat će i ono malo studenata što je ostalo u Zadru kad vide kakvi studenti tamo mogu biti odlični.
– A je se i ti zamaraš glupostima. Jesi li razmišljala da se prekvalificiraš. Recimo kao ja, da počneš raditi u nekom butiku. Ili dućanu sa sportskom opremom. Pa fino na latinskom dočekuješ mušterije. I natpisom nismo svi Ava KaraBatić? Nećeš ti, čime se zamaraš. Ti barem takve čudne likove u metropoli ne moraš sretati iza svakog kantuna. Na Kalelargi, oko i na Četiri kantuna.
– Moš si misliti. A Simonica i Ante. Ne možeš otići u grad a da ih ne sretneš. I ovu novu, Maju Morales. Nema tjedna da ih ne sretnem.
Pa ja živim onda u idealnom svijetu. Pa di se ti to krećeš?, pitala sam je u čudu.
– Po Zagrebu.
– A u pm. Tebi je onda gore nego meni. A da se odseliš negdje?
– Di?
– U Krapinu recimo…
Vratila sam se na posao sretna. Nije svako zlo za zlo. Za vikend idem u izolaciju. Na otok. Najavili su nevrijeme, valjda će vapor ići…