Epohalno edukacijsko ostvarenje

Ništa od svega ne bi bilo da nije bilo dvojice ljudi koji su zapravo pokrenuli i zavrtjeli cijeli projekt. Jedan od njih začetnik je i glavni kreator ove ideje – prof. Edin Kadić, drugi je ravnatelj Medicinske škole Ante Kuzmanića, prof. Davor Vidaković, koji je, prepoznavši vrijednost Kadićevih vizija uradio sve da se one realiziraju
Možda se – u nekim povijesnim okvirima ili uzancama čini nadobudnim ili preuranjenim slaviti 10. obljetnicu jednoga portala, no prinos edukaciji i kolanju informacija je toliki da RivaOn, jedini srednjoškolski edukacijski portal u nas, možemo, bez pretjerivanja, nazvati epohalnim ne samo za modernu edukaciju srednjih škola zadarske županije nego i cijele Hrvatske. Osim toga, potrebno je kazati kako 10 godina u elektronskom načinu prijenosa informacija – i ozakonjenja virtualizacije kao nove zbilje – nije ni na koji način usporedivo s vremenom od deset godina prije internetske ere. Sve je kudikamo brže, protočnije, a količina informacija, tekstova, slikovnih priloga u odnosu na predelektronsku eru podignut je, bez pretjerivanja, na n-tu dimenziju.
Ništa od svega ne bi bilo da nije bilo dvojice ljudi koji su zapravo pokrenuli i zavrtjeli cijeli projekt. Jedan od njih začetnik je i glavni kreator ove ideje – prof. Edin Kadić, drugi je ravnatelj Medicinske škole Ante Kuzmanića, prof. Davor Vidaković, koji je, prepoznavši vrijednost Kadićevih vizija uradio sve da se one realiziraju.
Entuzijazam (u prijevodu s grčkog «opsjednut Bogom», dakle fanatik), koji je otpočetka nosio prof. Kadića i energetsko polje koje je on širio oko sebe, zahvatilo je i ljude iz njegove okoline, pa su brojni od nas postali dionici te ideje i suradnici na ostvarivanju tog cilja.
Monografija
Neobična je ovo, čudna i nadasve zanimljiva knjiga koja zapravo i nije neka klasična spomen knjiga, već puno više od toga. To je, u biti, zbirka uistinu dobrih kratkih priča srednjoškolskih učenika dopunjena i ukrašena vrsnim digitalnim fotografijama njihovih vršnjaka. A opet to je i spomen knjiga, jer se na samom njezinu početku nalazi desetak tekstova raznih autora, od županijskih čelnika, ravnatelja škola, stručnih voditelja CARNeta, suradnika u učenju Hrvatskog Microsofta, direktora e-Zadar, direktora radija ili pak srednjoškolskih suradnika na portalu kojeg slavimo. Pred nama je, dakle, desetak zanimljivih tekstualnih osvrta, koji rekapituliraju, sažimaju i vrednuju zbivanja koja su dovela do ove obljetnice.
Sjajan uvodni tekst prof. Kadića na jasan način daje sažetak, pregled svega što se događalo, ali opisuje i njegovo osobno polazno oduševljenje iz kojeg je izrasla vizija kako ostvariti i pomoći školama u kvalitetnoj, lakšoj, protočnijoj edukaciji, – sve je počelo gotovo kao zabava, a završilo je na sjajnom projektu koji će, besumnje, rasti i razlistavati se dalje. Ostali tekstovi, svaki na svoj način, donose afirmativne prosudbe o svemu što je od začetka niknulo i preraslo naposljetku do jedinstvenog portala srednjih škola Zadarske županije. Svaki je autor promotrio projekt sa svog stanovišta, pa je suvišno kazati kako su tekstovi komplementarni i svi zajedno čine mozaik događanja i postignuća u informatizaciji jednog županijskog središta.
Priče
Zanimljivo je kazati kako je kratkim pričama koje su izišle u tiskanom mediju, dakle, knjizi, zapravo nastala spojnica između dva medija: elektronskog i tiskarskog. Jer, da nije bilo natječaja koji je objavljen na RivaOn portalu, ove priče, najvjerojatnije, ne bi bile napisane. Dakle jedan je medij potaknuo drugi. Drugim riječima, medij kojemu danas nema premca u globalizaciji, pobrinuo se tako da brojni učenički subjekti iznjedre male kreativne bisere, insule njihova duha, koje su u obliku pisane riječi (ili fotografije) tiskane u knjizi, koja pak prema brojnim prognozama postaje medij na zalasku.
A tema priča je ni manje – ni više nego VRIJEME. Tema je, dakle takva da bismo se mnogi od nas «odraslih», pri samoj pomisli da se o njoj moramo literarno očitovati, inhibirali, ili modernim rječnikom «malo smrzli». Sve priče učenika koji su se odazvali svojim uratkom na natječaj, razriješile su pitanje VREMENA na svoj način. Uopće, taj pojam, fenomen, dilemu što to jest VRIJEME, što je ono nama, tko smo mi njemu, jesmo li mi u vremenu ili je vrijeme u nama i neprekidno pokazuje «roge» našem ograničenom trajanju, guta li nas ono poput Saturna, starorimskog boga vremena koji proždire čak i vlastitu djecu – ili mu se uspijevamo djelotvorno suprotstaviti ili bar hiniti kako ne vidimo da nas gazi, prevariti sami sebe nekim domišljajem ili aktivnošću da nas vrijeme ipak ne može nadvladati. Svakako, filozofska je to tema jer nadilazi sposobnost našeg «ograničenog» uma, jedno od vječnih pitanja koje stavlja na kušnju naš prekratki bitak, naše krhko i (be)smisleno opstajanje u kozmičkom oceanu. Strukturalno, neke od kratkih proza više su razmišljanja, eseji, meditacije o raznim aspektima tog neuhvatljivog pojma, fenomena koji nas transcendira i izmiče svim definicijama. Druge su pak priče s pravim događajem, zapletom, likovima.
U 23 priče puno je toga kazano, neobične su misli izrečene, vrlo zrele, iznimno poticajne.
Osvrnut ću se na neke od njih.
Mladi autori
Ivan Jordan iz Klasične gimnazije Ivana Pavla II., pisat će o remeniscencijama na svog djeda i ispričat će o njemu toplu priču; Jelena Brkić iz Medicinske škole Ante Kuzmanića opisat će neka događanja na zadarskoj tržnici, jurnjavu života kroz koji prolazimo često pritom neprikladno komunicirajući jedni s drugima, a nadasve ne primjećujući da smo zarobljeni tim brzim protokom. Sve to, nažalost, osviještavamo tek kada dospijemo u stanje privremenog prisilnog mirovanja (ovdje je to bolnica). Njezina kolegica iz iste škole, Ivona Bratović pita se «koliko će trajati naše vrijeme putovanja i čemu se toliki truditi kad će ionako sve nestati». Naš je život, kaže ona, zapravo «jedan val koji putuje po moru, a zatim udari u obalu i više ga nema». Anamarija Šimunić iz Škole za primjenjene umjetnosti i dizajn, u svom fino tkanom, nenametljivom razmišljanju, razmatra vrijeme u smislu meteorološkog pojma i ono drugo vrijeme koje protječe i za koje kaže da je «nešto što nas prati i s čim moramo živjeti uz osmijeh na licu». Ona konstatira «kako se nikad ne zapitamo je li nama vrijeme ultimatum ili zabava» i vrijeme je «prolazno samo onoliko koliko mu mi to dopustimo». Damira Piližota koja dolazi iz iste škole, a u zbirci sudjeluje i s fotografijom «Uhvati me», prikazuje problem vremena kroz ljubavnu priču u kojoj se kroz dvoje ljudi iskazuje sraz između trke za materijalnim i onim drugim, slobodnim, vanvremenskim bićem i u biti govori o poznatoj dilemi modernog čovjeka «imati ili biti». Stipe Lukin iz Gimnazije Frane Petrića na originalan će način, osebujnim stilom, ispričat duboku metaforu o dječaku koji se odvažio uzverati na vrh staroga stabla, a kako je pritom prošao – neću vam ovdje otkriti. Istodobno, poništavanjem sjećanja, učinkovito relativizira pojam vremena koji mi, ljudi, o njemu imamo. Njegova kolegica iz iste gimnazije Ana Knežević neminovnom protoku vremena suprotstavlja ljubav jer ona, budući je vječna, jedina je u stanju pobijediti vrijeme. Eto spasonosne formule, «Love conquers all»!, ne pjevaju li o tome i legendarni «Deep Purple» u svojoj nadnaravno uznositoj pjesmi. Marta Longin, također iz Gimnazije Frane Petrića, u priči «Vrijeme je u našim rukama», pokušava definirati što za pojedine kategorije ljudi znači vrijeme, i nakon cijelog spektra pametnih promišljaja, na kraju pokušava pobliže odrediti što ono predstavlja njoj. Zaključuje kako je vrijeme zapravo poklon, dar dat nam od nekoga i ne smijemo ga jednostavno protratiti, ne smijemo dopustiti da nešto očekujemo tek u budućnosti, već da ga živimo u punini iz trenutka u trenutak. Za njezinu kolegicu Mariju Pavlović vrijeme je naprosto prijatelj jer ona kaže «moja duša hoda s vremenom od prije postanka svijeta», a poantira kako vrijeme treba provesti u ljubavi i sreći, ne trošiti ga samo na gomilanje stvari (novca). Iz iste gimnazije dolazi Donato Predovan koji će u svojoj prozi pozvati nas da pokušamo ostvariti svoje snove u vremenu koje nam je dano, a za to je potrebno iskazati stanovitu dozu hrabrosti i ponekad upustiti se u rizik. Proza pak Monike Marić, duhovita je priča u kojoj je Vrijeme odlučilo dati ostavku ljudima zasićeno njihovim stalnim žalopojkama, kuknjavom i nezadovoljstvom u svezi s njim i zato će se lijepo povući u mirovinu. Pa neka ljudi mjesto njega preuzmu odgovornost! Natacha Žuža, iz Srednje škole Bartula Kašića na Pagu, u svom kratkom iskazu «Putujem» zapravo nadahnuto ispisuje pjesmu u prozi. Petra Zubak i Roberta Jurjević dolaze iz Gimnazije Jurja Barakovića. Prva ispisuje lijepu, iskrenu, vrlo emotivnu, intimističku priču o jednoj ljubavnoj vezi – kakvoj, saznajte sami! Druga, vrlo jednostavnim stilom ispričat će nam jednu sasvim običnu-neobičnu priču. Ovdje je vrijeme shvaćeno u njegovom meteorološkom smislu, ali i kroz fenomenologiju prolaznosti, a što se sve događa na samo jednoj stranici teksta spoznat ćete kad pročitate. Kazat ću ovdje samo kako je kroz lik djeda vješto uspjela dočarati promjenu koja se s nanosom godina neizbježno događa u ljudskom biću. Jana Morović ispisuje tragičnu priču, ratnu strahotu, i makar eksplicite nigdje ne kaže što se dogodilo, to je više nego jasno iz njezina iskaza. Ostaje dijete kao nešto što zaokuplja njezin život, ispunjava prazninu. Sara Livljanić u svojoj kratkoj prozi nadahnuto (kroz lik mladića) priča o jednoj neostvarenoj ljubavi, a Luka Uskok literarizira prikaz čovjeka od njegova postanka do danas, sve njegove uspjehe i postignuća, ali i vazda neuspješan pokušaj da nadvlada zvijer koja se zove Vrijeme i porazi ga. Učenica Izabela Laura iz iste gimnazije, u ponešto dužoj prozi, pisanoj gotovo klasičnom realističkom manirom, postavlja problem Vremena u ulozi strogo određenog roka unutar kojega se mora izvršiti stanoviti «zadatak». Rok za tu «nemoguću misiju» iznosi samo 7 dana. Na kraju priče čitatelja dočekuje obrat, mali emocionalni šok, a priča završava hepiendom. Vrlo vješto i do kraja neizvjesno! U ovoj je priči dakle konzekventno proveden tzv. «motiv sokola», što joj daje posebnu draž. Na kraju, spomenut ću još jednu začudnu, majstorski napisanu priču, u kojoj me jednako zadivila maštovitost autorice kao i njezin besprijekorni stil kojim je istkala svoju prozu. Radi se o priči «Pepeo pepelu», a ispisuje ju Anita Glavan koja dolazi iz Klasične gimnazije Ivana Pavla II.
Fotografije
Učenici naše Županije brojnim su fotografijama, na istu tematiku, iskazali umjetnički nerv i senzibilitet dobrih opservatora, pravih lovaca na detalje iz svakodnevice, prikazavši nam tu istu svakodnevicu u novom kontekstu. Ima tu sva sila simbolike i metaforike, a i sami naslovi slika začuđujući su i iznimno duhoviti. Oni kontekstualiziraju i ironiziraju oslikane prizore. Čaroliji fotografskog oka ne možemo odoljeti gledajući ove uratke od kojih su najuspješniji ušli u zbirku. Psihološki pronicavo, oduhovljeno i likovno kultivirano.
Na kraju mogu uskliknuti: Bravo naši mladi autori!
I mogu dodati: mladi JESU kreativni i samo im treba pružiti priliku da to dokažu! Upravo ova monografija, osim što ima povijesno značenje ima još i tu izvanredno važnu dimenziju!
Ukratko, za one koji su još uvijek u stanju osamiti se povremeno s knjigom u ruci i «potrošiti» malo vremena na čitanje, preporuka je dohvatiti se neobične monografije koju smo ovdje tek letimično predstavili.
P. S. Tekst pročitan prigodom predstavljanja monografije uz 10. tu obljetnicu RivaOn portala (zadarski Arsenal, 6. svibnja 2010.)