Neka druga Hrvatska

Da je Hrvatska zaista onakva zemlja kakvom ju je opisao Galbraith, ne bi li umjesto blage kritike o tome kako „moramo znati da rat protiv terorizma nije gotov i da svi imamo odgovornost,ne samo u borbi protiv njega, već i otklanjanju njegovih uzroka” hrvatski predsjednik Josipović ponudio javnu raspravu o moralnoj opravdanosti ostanka Hrvatske članicom NATO saveza?

Hrvatska se promijenila od doba Tuđmana,  ustvrdio je bivši veleposlanik SAD-a u Hrvatskoj Peter Galbraith u  televizijskom intervjuu  u kojem je komentirao  prvostupanjske presude  Haškog suda generalima Gotovini i Markaču.
“Hrvati moraju nešto  imati na umu. Napravili su potez bez presedana u međunarodnim odnosima. Generale su poslali na suđenje nakon rata u  kojem su pobijedili. Možda je to češći slučaj  s onima koji rat izgube, no radi se o  generalima u dobivenom ratu. To samo  pokazuje koliko se Hrvatska promijenila  od vremena Tuđmana i da se razvila u  suvremenu demokratsku državu u kojoj  postoji vladavina prava kakva vjerojatno  ne bi postojala ni u SAD-u u ovakvim  okolnostima”.
Kada bi bile istinite, Galbraithove riječi  značile bi da je Hrvatska postala utopijsko  društvo kakvo u zaključnom poglavlju svoje „Ilijade” navješćuje poznati talijanski  pisac Alessandro Baricco.
Analizirajući svevremensku aktualnost  Homerova epa, Baricco navodi kako Ilijada “pjeva ljepotu rata”, te kako nas  “prisiljava da se prisjetimo nečeg neugodnog, ali neizbrisivo istinitog”, to jest da je  “tisućljećima rat za ljude bio okolnost u  kojoj se intenzitet, ljepota života očitava  u  svojoj punoj moći i istini” kao i da je “bila to  gotovo jedina mogućnost da netko promijeni vlastitu sudbinu, da pronađe istinu  o sebi samom, da dokuči jednu uzvišenu  etičku spoznaju”. (…) “Ono što nam  možda sugerira “Ilijada” jest da nijedan  pacifizam danas ne smije zaboraviti ili  poreći tu ljepotu”, piše Baricco i dodaje  kako bi “zbog toga danas, zadatak istinskog pacifizma trebao biti, ne toliko  pretjerana demonizacija rata, već spoznaja  da samo onda kada budemo sposobni za  neku drugu ljepotu, tada ćemo se moći  odreći one koju nam rat oduvijek nudi”.  (…) “Izgraditi neku drugu ljepotu, možda  je jedini put ka pravome miru”, poručuje  Baricco.
Svojatanje tuđe smrti
Peter Galbraith, nažalost, nije u pravu.  Hrvatska nije država Bariccove “neke druge ljepote” i to zasigurno neće postati dok u  najvišem tijelu državne vlasti sjedi čovjek za  kojeg Amnesty International navodi  kako  je o zločinima protiv Srba u Slavoniji sve  znao, i dok na javnoj televiziji član stranke  osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša, HDSSB-ov Dinko Burić brani svojeg  stranačkog „alfu i omegu”, te , neprekinut  od strane voditelja, ponavlja kako je Hrvatska stvorena na Domovinskom ratu.
Hrvatska ne može postati zemljom “neke  druge ljepote” dok svjesno i namjerno političari koji pune televizijske minute i novinske stupce zaboravljaju kako je Haški  sud – i hrvatski sud, a ne sud “vanjskih  neprijatelja”. Hrvatska ne može biti zemljom “neke druge ljepote” dok god se  javnosti poručuje kako je država stvorena  na ratu, a zanemaruje se pravni temelj iz  jugoslavenskog Ustava iz 1974. Ne može to  biti dok se govori o “dignitetu Domovinskog rata”, i dok pojedinci, bili oni  visoko pozicionirani političari ili skupina  osoba nepotpisanih imenom prezimenom,  smatraju da  imaju pravo civilne žrtve dijelili na naše i njihove, nezabrinuti zbog  toga što time svojataju tuđe živote ili,  točnije – smrti.
To je ono što je na jednom od zadarskih  internetskih portala učinila skupina osoba  koja se potpisuje  kao “Zadarska dica”. Ova  skupina protivi se inicijativi za osnivanje  REKOM-a – Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i  drugim teškim kršenjima ljudskih prava  počinjenim od 1991. do 2001. na prostoru  nekadašnje SFRJ. Pokazujući nerazumijevanje značenja svrhe ovog potencijalnog  vansudskog tijela, tvrde kako je osnivanje  REKOM-a “pokušaj stvaranja jednog naddržavnog tijela koje bi imalo legitimitet i  autoritet da službeno utvrđuje sve činjenice  vezane uz ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije iza čega se krije  pokušaj nametanja autorstva, zapravo tutorstva, na pisanje nedavne povijesti”.
“Da se razumijemo, nitko ne misli kako  su žrtve sporedna stvar. Međutim, presudno  je da se naglasi kako ne bi bilo ubijenih u  Varivodama da se prije toga nije dogodila  Škabrnja; kako ne bi bilo ubijenih u Gospiću da se prije nije dogodio Vukovar.  Stoga, da bi se postigla istinska katarza i  vratio mir na ovim prostorima, nužno je da  se jasno i nedvosmisleno utvrdi kako su  zločini počinjeni od strane Hrvatske vojske  bili sporadični i izolirani ekscesni slučajevi, dok smo s druge strane imali sustavnu  zločinačku i okupatorsku politiku u službi  stvaranja Velike Srbije”, pišu “Zadarska  dica” uzimajući sebi za pravo upravo ono  što drugima osporavaju – pisanje povijesti.
REKOM se, međutim, ne misli baviti  pisanjem povijesti, niti na taj način konkurirati povjesničarima Hrvatske ili bilo  koje druge zemlje. U  prijedlogu njegova  Statuta piše kako “želi rasvijetliti sudbine  nestalih, utvrditi činjenice o političkim i  društvenim okolnostima koje su  odlučujuće doprinijele izbijanju ratova ili  drugih oblika oružanog sukoba, kao i  činjenju ratnih zločina i drugih teških  kršenja ljudskih prava, te posljedice koje su  iz toga proizišle i nakon 2001., i djelovati  kako bi, u cilju izgradnje kulture solidarnosti i suosjećanja, bile priznate nepravde nanijete žrtvama, a političke elite u  postjugoslovenskim zemljama prihvatile  činjenice o ratnim zločinima i drugim  teškim kršenjima ljudskih prava”. Nalaz  Komisije, napominje se u prijedlogu Statuta, „nema efekt sudske presude, niti  prejudicira ishod eventualnog sudskog postupka”. Komisija bi, osim toga, održavala  javna slušanja na kojima bi  žrtve govorile o  svojim stradanjima i stradanjima njima  bliskih osoba.
Tuđman i Bush
Hrvatska se, eto, unatoč Galbraithovoj  tvrdnji, od vremena Tuđmana promijenila  možda tek onoliko koliko se  SAD promijenio od Bushevog vremena. Generacija  muškaraca i žena koja je na vlast dovela  generatore ratova na podruju bivše Jugoslavije osudila je, čini se, generaciju  svoje djece na nesposobnost suočavanja s  dogmom iz devedesetih o tome kako u  obrambenom ratu ne može biti ratnih  zločina. Valja pretpostaviti kako se, i jedni, i drugi te dogme danas drže nesvjesni  činjenice da su upravo oni koji su odgovorni za neprocesuiranje zločina nakon  „Oluje” tim (ne)činom postali advokati  ratnih huškača koji su željeli devedesetih  plasirati tezu o Hrvatima kao o genocidnom narodu.
Galbraith je svakako u pravu kad ističe  kako je Hrvatska učinila nešto što SAD  nisu. Dovoljno je reći riječ “Guantanamo”,  ili se sjetiti video materijala iz Bagdada  2007. kojeg je objavio Wikileaks, a u  kojem se prikazuje kako su američki vojnici iz helikoptera ubili već ranjenog djelatnika Reutersa i još nekoliko osoba,  među kojima i dvoje djece.
Hrvatska, međutim, nije svoje pobjedničke vojnike poslala pred lice pravde zato  što su njezini građani izabrali političku  vlast koja bi imala hrabrosti suočiti se sa  zločinima počinjenim od hrvatske ruke, već  zbog niza političkih pritisaka. Kad bi Hrvatska zaista bila zemlja Bariccove “neke  druge ljepote”, zar bi hrvatski predsjednik  Ivo Josipović nakon objave vijesti o likvidaciji Osame bin Ladena mogao reći  kako je “uspješna akcija američkih specijalnih snaga važna pobjeda u ratu protiv  terorizma”, te se nakon  sastanka američkim potpredsjednikom  Bidenom pohvaliti američkim priznanjem Hrvatskoj za  dosadašnji doprinos u Afganistanu?
Igrom slučaja, što je u svojoj izjavio naveo  i predsjednik Josipović, vijest o likvidaciji  bin Ladena, zatekla ga je u SAD-u. Razigrani je slučaj htio i da baš tog dana  Amerikancima održi predavanje  na temu  “Pomirenje i kaznena odgovornost za ratne  zločine”.
 Nikakvom međunarodnom sudu nije,  međutim, dopušteno ispitati je li privođenje  pravdi bin Ladena, kako se izrazio Obama,  baš moralo završiti likvidacijom bez  suđenja. Možemo se nadati tek objavi na  Wikileasku. Wikileaks je, čini se, još jedino preostalo “vansudsko tijelo” koje bi  moglo, dođe li do njih, objaviti podatke o  tome jesu li ili ne u akciji NATO-a ubijeni  Gadafijev sin i unuci. Nikakvom sudu  UN-a nije stavljeno u mandat otkloniti ove  sumnje.
Da je Hrvatska zaista onakva zemlja  kakvom ju je opisao Galbraith, ne bi li,  umjesto blage kritike o tome kako “moramo znati da rat protiv terorizma nije  gotov i da svi imamo odgovornost,ne samo  u borbi protiv njega, već i otklanjanju  njegovih uzroka”, hrvatski predsjednik Josipović ponudio javnu raspravu o moralnoj  opravdanosti ostanka Hrvatske članicom  NATO saveza?
Hrvatska, međutim, nije takva država i  nije vjerojatno da će to postati, dok god  zeleno svjetlo za “neku drugu ljepotu” ne  upali neki novi američki predsjednik koji  će od Busha biti onoliko daleko koliko je  Josipović od Tuđmana.