Njerš: Napredujem kroz eksperimentiranje s različitim tehnikama

Moj crtež akta po meni nema nikakve erotske primisli, jednostavno tijekom školovanja na Akademiji risali smo svakodnevno takozvani MALI AKT. Profesor mi je bio Krsto Hegedušić, ali i moji ideali su Matisse, Van Gogh… To je jednostavno potez perom ili kistom koji se uvuče i koji je mogao svojevremeno ići u krug, a idealna je forma ženskog tijela
Ljerka Njerš, akademska slikarica i jedna od najuglednijih keramičarki današnjice, poznata i priznata, ne samo u Hrvatskoj nego i u svijetu, svoj bogati rad predstavila je i u Zadru, u Muzeju antičkog stakla. Izložba njezinih radova u tehnici fuzije na staklu postavljena je kao središnji događaj obilježavanja druge godišnjice rada Muzeja – gdje se može i pogledati. Već na samo otvorenje izložbe u Muzej je pohrlio veliki broj građana, ljubitelja dobre umjetnosti oduševljenih složenošću likovnog izričaja Ljerke Njerš.
U svom dugogodišnjem radu Njerš je svakako dala velik doprinos hrvatskoj umjetnosti i to u područjima slikarstva, keramike, grafike, emajla, tapiserije, a u zadnjih desetak godina i u oblikovanju u staklu. Njezini radovi na staklu produkt su složene tehnike fuzije višeslojnog stakla koju je eksperimentirajući dovela do savršenstva. Višestrukom toplinskom obradom na temperaturi do 830 stupnjeva celzijevih spajaju se dva ili više slojeva oslikanog i doslikavanog stakla koje se prije paljenja može staviti i u odgovarajući kalup kako bi pod utjecajem visoke temperature  poprimilo željeni oblik reljefne ploče, zdjele ili neke druge forme. Upravo njezini radovi na staklu u tehnici fuzije mogu se pogledati ovih dana u Muzeju antičkog stakla.
Kao i u svojim ranijim radovima i ovoga puta Ljerka Njerš koristila je svoju tematsku paradigmu – ženski akt u sjedećoj ili poluležećoj formi kao i svoje poznate krajolike. Boje koje ova autorica koristi toliko su kompleksne i žive, a tehnika višeslojnog stakla u njezinim djelima daje živost kao da će sve te žene, ptice, leptiri i druga čudesa iskoračiti iz umjetnine i zaživjeti svojim životom. Što ju je toliko, gotovo opsesivno, privuklo radu na staklu zna samo autorica, a fragmente svog bogatog iskustva i svojih misli podijelila je i s čitateljima našega lista.
Radovi puni boja
Jedina ste hrvatska keramičarka koja sudjeluje na aukcijama suvremene keramike poznatih londonskih aukcijskih kuća Christie’s i Bonhams. Kako su Englezi prihvatili vaš rad koji se svojom živošću razlikuje od konzervativnijeg engleskog stila?
– Prva sam, a koliko znam i jedina iz Hrvatske koja sudjeluje na tim aukcijama. Već dvadesetak godina redovito idem u Englesku sestri Jadranki Beresford-Peirse koja živi u Londonu, a poznata je po brizi za hrvatsku kulturnu baštinu za koju je mnogo napravila uz pomoć svoje Međunarodne zaklade za hrvatske spomenike(The International Trust for Croatian Monuments). Uvijek se trudila da moju keramiku i slike odnese i ponudi aukcijskoj kući ili galeriji. Naravno radovi su morali biti na jednoj određenoj razini kako bi bili primljeni, i tako već godinama sudjelujem na aukcijama suvremene svjetske keramike (Contemporary Ceramics).
Englezi su dosta konzervativni i jako cijene svoje keramičare i uopće umjetnike, no uvijek se nađe ljudi koji vole i nešto drugačije. Tamo postoji veliki krug ljudi koji se bave baš određenim umjetnicima i uvijek kupuju od istih autora. Kod mene se dogodio jedan fenomen jer su moju keramiku kupovali naročito Japanci. Možda se od Engleza razlikujem po tome što radim malo niže paljenu keramiku, jer engleski keramičari rade takozvanu visoko paljenu keramiku (stoneware) koja je zagasitija u boji. Keramičarske boje na visokim temperaturama izgore. Moji radovi su, kao što je i ovo staklo, puni boja što vole Japanci, ali i Englezi koji slijede trendove.
Tako je i ova druga vrlo poznata aukcijska kuća, Bonhams, uvela aukcije suvremene keramike na kojima sam i ja zastupljena. Tu se uvijek radi o dva do tri rada, ne više, ali na toj sceni sigurno jesam.
Dosta ste izlagali vani, ali i u Hrvatskoj. Kakav je odnos prema keramici i keramičarima vani, a kakav kod nas? Koje zemlje najviše cijene radove u keramici?
– U Italiji, Španjolskoj ili Portugalu prevladava keramika u tehnici majolike i fajanse – temperatura paljenja je oko 950 stupnjeva celzijevih.
Sjevernije zemlje, počevši od Austrije, Njemačke, Švedske, Finske rade visoko paljenu keramiku, oko 1100 stupnjeva celzijevih, gdje je bitniji dizajn nego oslikavanje. Ta uporabna keramika ujedno je i mnogo čvršća baš zbog postupka visokog paljenja. Kroz moje školovanje u Školi za primjenjenu umjetnost uglavnom smo radili nisko paljenu keramiku. Međutim, svaki autor kad završi školu i počne raditi traži neki svoj stil, nešto što odgovara baš njemu. Ja sam tijekom godina iskristalizirala moj način rada. Svoje tehnike usavršavala sam i u Portugalu u gradu Porto gdje sam bila gost umjetnik, tzv. artist in residence u vrlo poznatoj tvornici porculana “Vista alegre”. Ta tvornica radila je servise i za englesku kraljevsku kuću i tamo sam u mjesec dana napravila jedan cijeli ciklus u bijelom porculanu. U Lisabonu sam radila u tvornici fajanse “Santana”. Isto tako usavršavala sam grafičke tehnike u “Curwen studiju” u Londonu pod vodstvom profesora Stanleyja Jonesa – jedna od tih litografija bila je izložena na Ljetnoj izložbi (Summer exhibition) u Kraljevskoj Akademiji umjetnosti (The Royal Academy of Arts) u Londonu. Vani se umjetnicima pruža prilika za rad i u važnim ustanovama. Normalno je da umjetnik od imena bude pozvan da radi kao artist in residence u muzejima ili u umjetničkim školama po mjesec dana, nekoliko mjeseci ili čak godinu dana za vrijeme koje ga ta ustanova financira uz uvjet da ima otvoren atelje u koji dolaze studenti i publika. Nešto slično uveo je i ovaj divan Muzej antičkog stakla u Zadru kroz rad u radionicama koje privlače gledatelje. Ljudi koji tu rade nisu plaćeni da bi od toga mogli živjeti, nego su to mladi entuzijasti koji imaju talenta i žele ga razvijati. Razne prilike pružaju se u svijetu dok je nama ovdje puno teže uspjeti. Općenito klasična, tako zvana primjenjena umjetnost kao što su: keramika, staklo, tekstil i slično teško može doći u razinu nekog likovnog djela, slike ili kipa. Naravno smatram da je to jako nepravedno jer mi moramo poznavati puno tehnologije, keramiku ne može raditi amater, to je vrlo skupa umjetnost i treba poznavati tehnološki proces.
Veliki umjetnici u svijetu, kao na primjer Picasso, pa i poneki hrvatski (Postružnik, Murtić), radili su i u keramici i na taj način upozorili na ljepotu keramike. Picasso je u Francuskoj odlazio u malo ribarsko selo Vallories kako bi od keramičara učio i s njima zajedno radio. I danas tamo dolazi puno turista da i dalje gledaju lončare, a sve zato jer je tamo radio Picasso. Takav jedan div upozorio je na vrijednost keramike, tako da i mi svi to nastojimo slijediti.
Raku tehnika
Okušali ste se u nekoliko tehnika. Koja vam je najdraža? Dosta dugo radili ste izvanredne radove u „raku- tehnici”. Je li ona vaš favorit?
– U svakom slučaju jako mi je draga. Nju sam također počela raditi u Engleskoj. Englezi je koriste već dugi niz godina, a kod nas je postala popularna zadnjih dvadesetak godina. Ta tehnika jako mi je dobro sjela i u njoj sam napravila jedan veliki ciklus radova koji je 2000. godine bio izložen u Muzeju grada Zagreba. Ova prastara tehnika, porijeklom iz Japana i Koreje, uvjetovana je radom na otvorenom, jer mora biti zraka, pare koje se isparavaju tijekom procesa rada mogu biti opasne jer su otrovne. Za vrijeme moje retrospektivne izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 2007. godine upriličili smo u njihovom atriju radionicu na kojoj se skupilo puno zainteresiranih jer ova je tehnika vrlo atraktivna.
Zadnjih desetak godina radite na staklu u tehnici fuzije. Kako ste se odlučili okušati u nečem tako novom nakon dugogodišnjeg rada u keramici?
– Prvenstveno jer je to vrlo povezano s keramikom, a naravno ne smijemo zaboraviti da sam ja i slikar i da je cijeli moj radni vijek paralelno prožet sa slikarstvom. Najvažnije je da sam počela raditi monotipiju, jednotisak – u kojem opet svaki umjetnik nađe svoj izričaj. U Engleskoj sam vidjela da se to može raditi i na glini i prva sam donijela u Hrvatsku glinotisak (Clayprint). Ovdje u MAS-u prikazana su i tri filma posvećena mojoj umjetnosti, jedan je film o keramici „Umjetnost gline i vatre” (1983.g.), drugi prikazuje rad u raku tehnici i glinotisku „Keramika i slikarstvo s ljubavlju” (2000.g.) i treći, dokumentarni posvećen je otvorenjima mojih izložaba kroz trideset godina „Zapisi događanja ljepote” redatelja i snimatelja Ernesta Gregla. Eksperimentiranje s različitim tehnikama za mene je proces umjetničkog istraživanja i napredovanja.
Sve te tehnike u kojima ste radili fizički su naporne i zahtjevne.
– To je i teški fizički posao, ali nije važno ako se nešto voli. Naprosto mi je nezamislivo da jedan dan ne radim od ranoga jutra. Rani sam tip i čim ustanem odmah mi je posao u glavi. Praktički nemam godišnji odmor i ne mogu zamisliti što bih radila da ne radim. To je dio života i ne mogu reći da mi je to teško.
Rekli ste da ste prije svega slikar. Postoji li neki umjetnički izraz kojeg preferirate? Na dosta vaših djela nalazi se motiv nagog ženskog akta.
– Svatko ima neku svoju zamisao u bilo čemu čim se bavi. Moj crtež akta po meni nema nikakve erotske primisli, jednostavno tijekom školovanja na Akademiji risali smo svakodnevno takozvani MALI AKT. Profesor mi je bio Krsto Hegedušić, ali i moji ideali su Matisse, Van Gogh… To je jednostavno potez perom ili kistom koji se uvuče i koji je mogao svojevremeno ići u krug, a idealna je forma ženskog tijela.
Pretpostavljam da se isti ti motivi nalaze i ovdje na izložbi u Muzeju antičkog stakla?
– Da, ista je tematika. Naravno zastupljeni su i moji krajolici koji također predstavljaju jedan zamišljeni ideal. Osamljena planina, stabla koja se tope u vodi i nestaju – idealna arkadija.
Važno mi je unutarnje zadovoljstvo
Dobili ste brojna priznanja i nagrade za svoj rad. Koji je po vama vaš najveći uspjeh?
– Nagrade su bile i uvijek su nekako važne, ali nisu presudne. Radim prvenstveno radi sebe, ali moram priznati da mi je jako drago ako unesem zadovoljstvo osobi koja moje radove posjeduje ili želi imati. Nikako ne mogu raditi samo l’art pour l’ar, jako volim kad se ljudi koji to posjeduju oduševe. Važno mi je to neko unutarnje zadovoljstvo.
Imate li neko svoje najdraže djelo među svim radovima koje ste napravili?
– Jako mi je teško odgovoriti na to. U biti uvijek mi je teško kad moja djela idu od mene, uvijek volim znati gdje je otišlo i molim ljude da mi pošalju sliku da vidim ambijent u kojem moje djelo stanuje i živi. Bila bih nesretna ako bi to stajalo negdje iza vrata, ali eto hvala bogu imamo slobodu biranja pa svatko bira ono što mu se sviđa.
Može li se u Hrvatskoj živjeti od rada u keramici? Čini mi se da se ne bavi mnogo ljudi ovom umjetnosti.
– U našem Udruženju likovnih umjetnika primjenjenih umjetnika Hrvatske  (ULUPUH) ima nas jedno šezdesetak keramičara. Iako se nastojimo prilagoditi sigurno je da vrlo malo nas živi baš od toga. Osobno, nakon toliko godina imam jedan krug ljudi koji dolaze i vole moj rad, ali po galerijama ili dućanima jako je teško prodati radove u keramici.
Hoćete li se nastaviti baviti radom na staklu ili možemo očekivati neki novi izričaj?
– Za sad me staklo ispunjava i još ću sigurno raditi u toj tehnici. Naravno radit ću i u keramici, ali manje, ovaj čas u staklu nalazim sve ono što me ispunjava. Malo je teže jer nemam doma peći za staklo, za keramiku imam, ali zahvaljujući poduzeću Tapiker i njegovom vlasniku moji radovi u staklu nastaju u njegovoj radionici.

 O MUZEJU ANTIČKOG STAKLA

U Muzeju antičkog stakla održali ste dvodnevnu radionicu na kojoj ste djelatnicima, ali i svima zainteresiranima, prezentirali svoju tehniku rada. Oni i sami imaju radionice i svakodnevno izrađuju djela od stakla. Kako gledate na njihov rad?
– Na dvodnevnoj radionici prezentirala sam ovim mladim ljudima koji rade u Muzeju tehniku stakla u fuziji koju sami pomalo rade i nemaju priliku vidjeti kako nastaje. To je spajanje stakla na staklo ili fuzija. Ovdje se rade replike antičkog stakla i to zaista dobro i fantastično. Želim naglasiti da je to što rade zaista lijepo, to je stvarno replika na jedan umjetnički način. Ova radionica i rezultati koje ima ovaj Muzej je najvrjednija stvar koja postoji na cijeloj našoj obali. Svatko tko vidi ove radove poželio bi ih jer imaju duh antike. Ljudi su možda skloni nekakvoj perfekciji pa će reći zašto je ova posuda kriva, ali to je njezina draž i ljepota. Ovi radovi zaista su rađeni na arhaični način.

 OD TEKSTILA DO KERAMIKE

Gdje ste se i kako zaljubili u keramiku?
– Od kad znam za sebe, uvijek sam htjela raditi nešto rukama, ali kao svaka djevojčica voljela sam krojiti i šivati za lutke i za sebe. U Školu primjenjene umjetnosti (ŠPU) upisala sam se sa zamisli da ću ići na tekstilni odjel. Pri upisu mogli smo pod A zaokružiti ono što prvo želite i pod B drugi izbor. Ne znam zašto, ali zaokružila sam keramiku pod B dok je pod A naravno bio tekstil. Pošto je bila velika navala na tekstilni odjel našla sam svoje ime na listi za keramiku. Naravno padnem u plač, dogodila s tragedija, znate kako su djevojčice afektivne, i tad je naišla moja buduća profesorica velika keramičarka Blanka Dužanec i vidjevši da plačem obećala mi da će me prebaciti na tekstil za osam dana, a do tada da idem na keramiku. Kad sam došla na odjel za keramiku upoznala sam mnogo interesantnih kolega, ali upoznala sam se i s glinom. Stekla sam mnoge prijatelje i u tih osam dana vidjela sam da je to baš to što hoću.