Brak i ljudska prava

Sukob između homoseksualnog dijela populacije i njihovih heteroseksualnih podržavatelja s jedne, i heteroseksualnih tradicionalista s druge strane, ne jenjava, dapače zaoštrava se. Priča se proteže već tjednima, a na izjašnjavanje i komentiranje, reklo bi se najvažnijeg narodnog problema, pozvani su svi – političke stranke, građanske udruge, vjerske zajednice, znanstvenici, gradonačelnici.
Ono što veseli jest da većina pripadnika tradicionalnog tabora ne dvoji kako osobama istospolne orijentacije treba biti zajamčena potpuna ravnopravnost. Činjenica je, nažalost, da su oni u svakodnevnom životu često izloženi diskriminaciji, da su mnogi omalovažavani na poslu, u obitelji i općenito u društvu. Stoga je demokratski imperativ da u svim sferama društva dobiju ravnopravan položaj, što podrazumijeva jednaka prava i mogućnosti napretka.
No, čini se da udrugama okupljenima pod zajedničkim nazivom LGBT takva ravnopravnost više nije dovoljna, pa ni mogućnost da ozakone istospolnu vezu kako bi mogli ostvarivati sva prava koja proizlaze iz zajedničkog života i ulaganja u njega, i materijalnog i emocionalnog. Više ne žele biti samo »registrirani« jer, kažu, nisu automobili. Žele u brak. I ništa manje od toga neće im dati osjećaj ravnopravnosti jer ako s partner(ic)om nisu u braku onda su segregirani i uskraćena su im, tvrde, ljudska prava.
Kao da se ljudska prava ostvaruju ulaskom u brak, a uskraćena su svima koji su izvan njega, bili oni samci, razvedeni, homoseksualci, ljubavnici. Brak, naime, nije ni nastao zbog polaganja nečijih prava na nešto, pa je nejasno kako netko može biti diskriminiran samo zato što nije u braku. Od pamtivijeka bračnu instituciju – monogamnu, rjeđe poligamnu, čine osobe suprotnog spola, čiji seksualni odnos rezultira potomstvom, dakle produljenjem ljudske vrste. Brak nije stvar nečijeg dogovora ili konsenzusa, već je zadan nepromjenjivim biološkim činjenicama, a one govore da samo muškarac i žena mogu stvoriti novo ljudsko biće.
Oni koji zagovaraju drukčiju bračnu kombinaciju, ne zalažu se ni za čiju ravnopravnost, već ustrajavaju u besmislici o jednakosti raznospolne i istospolne zajednice. A one nisu jednake niti to ikada mogu biti, ni po vanjskim obilježjima, ni po ulozi koju imaju u obitelji i u društvu. Za razliku od braka kojeg čine muškarac, žena i njihova djeca, veza između osoba istoga spola u evolucijskom procesu ne znači ništa.
Istospolnim partnerima treba omogućiti da zakonom urede pravne odnose, a da se njihova zajednica nazove kako god to oni žele. Inzistiranje pak da ulaze u brak, izvan kojega su tobože neravnopravni, apsurdno je jednako kao kada bi za pet ili pedeset godina neka skupina poželjela da u brak uđe muškarac s dvije žene, dva heteroseksualna para i sl. Promašeno je i pozivanje na praksu zemalja koje su legalizirale istospolni brak, što je još jedna od novotarija zapadne neoliberalne civilizacije, koja promovirajući neograničene slobode i prava bez odgovornosti, već odavno ne ulijeva povjerenje ni mnogim svojim građanima, a kamoli ostatku »zaostalog« svijeta.