Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

12 C°

EXLUZIV SPECIJAL – KOMEMORACIJA ILI CIRKUS ZA MICHAELA JACKSONA

Autor: Mario Padelin

10.07.2009. 22:00
EXLUZIV SPECIJAL – KOMEMORACIJA ILI CIRKUS ZA MICHAELA JACKSONA

Foto: EPA



Jedna od najvećih svjetskih rock-grupa, britanski sastav “The Stranglers” imala je ploču na kojoj su analizirali razne vrste ljubavi. Bila je tu i pjesma “Everybody loves you, when you´re dead” čiji nam naslov, naravno sve govori, pa tako objašnjava i obožavanje lika i djela prijatelja Džeksona koja je već danima prisutna diljem planete. Čovjeka koji je zadnjih dvadesetak godina daleko više zabavljao javnost svojim ekscetričnostima nego glazbom, glorificira se do granica zdravoga razuma, jer čak i ako koristimo onu staru sentencu “de mortibus…”, i koncetriramo se samo na njegov umjetnički rad, moramo priznati da je Majklovo zlatno doba završilo negdje 1987. sa albumom “Bad”, dok ono što je slijedilo, nije imalo baš neke veze sa glazbom i umjetnošću, općenito. Govoreći o Jacksonovom uspjehu ne smijemo zaboraviti ni činjenicu da se najuspješnije razdoblje njegove karijere poklopilo sa uzletom video-produkcije i scenske koreografije općenito, tako da su i njegovi najveći hitovi poput “Billy Jean” ili “Thrillera” popraćeni izvrsnim spotovima, koji su bitno doprinjeli njegovoj planetarnoj popularnosti. U svemu se tome posve zaboravlja na Quincyja Jonesa ključnog suradnika, koji je svojim produkcijsko – skladateljskim umijećem zaslužan što prvi albumi zvuče tako dobro.
NEARGUMENTIRANA FETIŠIZACIJA
Ono što ja kao čovjek koji se malo bolje puti u glazbu nikako ne mogu razumijeti to je činjenica da se Jackson s vremenom sve više pretvarao u karikaturu, a da to nije negativno djelovalo na njegovu popularnost. Naprotiv. Prva zanimljiva stvar je njegovo pjevanje. Kao mali dječak, u grupi “Jacksons 5” fascinirao je svojom intonativnom sigurnošću, i ugodnom bojom glasa, koji se s godinama i rastućim uspijehom pretvarao u nekakvo skvićanje i falsetno podvriskivanje na trenutke vrlo neugodno za slušanje. Druga stvar koja je začuđujuća, njegov je scenski nastup koji se sastojao od neurotičnog pocupkivanja sa permanentim hvatanjem vlastitog međunožja, što je sve zajedno djelovalo pomalo grotesktno, ali nije smetalo hordama obožavatelja. Treće, po meni i najnelogičnije, njegova je titula “Kralja popa”. Što to u stvari znači? Znači da je neprikosnoven u području popularne glazbe, što je vrlo širok i nedefiniran pojam. K tome treba dodati da se radi o glazbeniku koji je u svojoj dosta dugoj karijeri snimao malo i rijetko, a sama činjenica da je uprkos tome tako planetarno popularan više spada u domenu socioloških analiza.
NA RUBU DOBROG UKUSA
Pojedinosti o njegovom privatnom životu zna svaka hrvatska domaćica, ali da iste pitate da kažu naslov samo jedne njegove pjesme, ne bi znale. Zato, na žalost, svi znaju sve o Jacksonovim ekscetričnostima, skandalima, i osobito, kao poseban specijalitet, pojedinosti o navodnih 13 plastičnih operacija, pri čemu je središnje mjesto zauzimalo ono što je ostalo od njegovog nosa, i dileme hoće li mu otpasti ili ne. Je li ga otac zlostavljao u djetinstvu, koliko je i kako konzumiran brak sa Elvisovom kćeri Lisom, tko je zapravo roditelj njegove djece, i kao najintigrantnije, tko je s kime spavao u njegovom velikom krevetu i kako će se to odraziti na njegovom računu. Svima je jasno da su pojedini roditelji gurali svoju djecu u njegovu postelju, da bi nakon toga, strašno iznenađeni i povrijeđeni, dobijali višemilijunske nagodbe, koje bi ostavljale puno otvorenih pitanja. Stara je priča da su siromašni ludi, a bogati ekscentrični, a Jackson je bio jako bogat, pa je mogao sebi priuštiti stvari poput kupovanja očinstva, odgajanja djece u najmanju ruku čudnim uvjetima (maske na licu, mahanje bebom kroz prozor) a o toj ćemo djeci, nekako slutim, u budućnosti još dosta slušati. Moje su omiljene “Bijele udovice” imale sjajnu parodiju na fashion/trendy emisije, kada su pred kamere dovodile ujnu od treće rodice nogometaša Ronalda, pa smetlara koji kupi njegovo smeće, pa čovjeka koji se kupa na plaži gdje se jednom davno okupao i Ronaldo…itd. Tako ćemo uskoro čuti ispovijesti dadilja, kuharica, čuvara i ostalih koji su jeli sa njegovog kazana, a koji bi za određenu količinu dolara priznali sve što se od njih traži.
PATETIČNA AMERIKANADA
Ispraćaj pjevača (zapravo plesača) bio je točno onakav kakav se i očekivao s obzirom na njegov život i sredinu u kojoj se odvijao. Patetično, namješteno, predvidivo, a na trenutke i morbidno. Po istom su se scenariju izmjenjivali različiti ljudi kojima je zajednička bila neizmjerna ljubav prema pokojniku, a svi su se nakon izvedbe spuštali do rodbine gdje bi padalo masovno grljenje i ljubljenje. Prijenos je bio simultano prevođen što uistinu nije bilo lako, ali se uklapalo u opću atmosferu. A bilo je svega. Vrhunski košarkaš (mislim Magic Johnson) kaže da mu je najljepši trenutak u životu bio kada su pokojnik i on zajedno jeli pečenu piletinu. Zbilja je imao divan život, ako mu je to bilo najljepše u njemu. Bio je i neki svećenik koji se drao kao da govori na predizbornom mitingu u C, a koji je njihov obiteljski prijatelj (sigurno bi im bio “prijatelj” da žive od socijalne pomoći). Svi su plakali i plakali a neki su poput pjevača Ushera, pažljivo skinuli crne naočale (jako je sunce u dvorani) da se to bolje i vidi. Znao sam da će ga ljigavo do krajnosti usporediti sa Malim princom, ali zato se začudo nije spominjao Petar Pan. Ipak, najgori je bio trenutak kada se “kćerka” u suzama opraštala od “oca”, a cijela bulumenta rodbine stajala iza nje i pridržavala nju i mikrofon.
Saznajemo također da je Michael govorio da ne želi nikada ostariti, za razliku od nas koji se radujemo svakoj novoj bori i svakoj sijedoj vlasti, i jedva čekamo da što prije ostarimo i onemoćamo. Svi su govorili o kristovoj ljubavi, zaboravljajući pri tome da je dotični pred smrt petljao sa islamom i povlačio se s nekim šeicima i prinčevima po dalekim zemljama živeći tamo na njihov račun.
APSURDI I KONTRADIKCIJE
Govorile su se takve stvari koje su zapanjivale svojom nelogičnošću. Jackson je tako najveći dobrotvor u povijesti dobrotvorstva, a radi se o čovjeku koji je abnormalno zarađivao i sve to potrošio na gluposti i manitovštine, da bi na kraju navodno grcao u dugovima. Vrhunac apsurda je što je svaki drugi govornik naglašavao kako je pokojnik bio afroamerikanac, koji je puno napravio za crnačku stvar u Americi, iako se po svemu sudeći može zaključiti da se sramio svoje rase i boje kože s obzirom da je na kraju, nakon toliko zahvata, izgledao tako da nisi znao dali da osjećaš sažaljenje ili averziju. Spominjala su se i djeca, ti mali plavooki afroamerikanci (sic), koji će se sada moći igrati sa mnoštvom svojih malih rođaka, što povlači pitanje – s kime su se do sada igrali s obzirom da ih je “tata” držao u izolaciji. Spominje se da je tu i najmlađi sin Blanketon koji je nažalost, (citiram voditeljicu), “visio preko balkona hotela u Berlinu”, a radi se naravno o onoj snimci kada egzaltirani Jackson maše bebom kroz prozor hoteske zgrade, a što bi u svakoj normalnoj zemlji za sobom trebalo povući i odgovarajuće konsekvence.
Brat koji se zove Jeremija ili tako nekako, izvodi strahovito tužnu Chaplinovu pjesmu iz filma “Moderna vremena” (naravno, i on plače), koja se logično u skladu sa atmosferom zove “Smij se” (Smile), a na desnoj ruci mu je bijela rukavica koja asocira na čuvenu Jacksonovu rukavicu s kojom je svojevremeno na nastupu mahao po zraku, okićenu “swarovski” dijamantima s čijom bi se vrijednošću moglo nahraniti pola gladne Afrike i dobar dio Indije. Jedna nam kongresmenica otkriva tajnu da je svatko nevin, ako mu se ne dokaže suprotno, ne spominjući kako bi nesretni Majkl prošao na sudu da nije imao cijelu vojsku najskupljih odvjetnika i desetine miliona dolara za izvansudske nagodbe.
KAKAV POČETAK TAKAV I SVRŠETAK
Velika je sreća što je RTL-tv morao ispuniti svoje obveze prema sponzorima tako da smo s obzirom da je prenos išao u živo, bili pošteđeni dijela programa, a koliko je bilo napeto saznajemo od naše prevoditeljice, koja nam je rekla da helikopteri nadlijeću zgradu, a da policija steže obruč, bože mi prosti, kao da je u dvorani talačka kriza, a ne komemoracija.
Nije naravno moglo proći bez izvođenja “We are the world” jedne od naljigavijih pjesama, idealne za krivljenje i prenemaganje, koja je počela s vjerskim simbolima na velikom ekranu, a prešla u “Heal the world” gdje su se na pozornicu popela i neka dječica držeći se za ručice simbolizirajući tako ono što u svijetu ne postoji, a to bi trebala biti neka međusobna ljubav i razumijevanje, jer je ljudski rod toliko zastranio da toga što je umjetnik htio dočarati svojim stihovima, a redatelj svojom koreografijom, ima samo u lošim, ljigavim američkim filmovima i na ovakvim priredbama.
DJECA KOJA TO NISU
Voditeljica kaže da je najljepše bilo vidjeti Jacksonovu djecu kako pjevaju na pozornici. Zašto su ljudi skloni pričati gluposti i izmišljati nešto što nije? Djevojčica je poluotvorenih ustiju micala usnama samo završne slogove stihova, dok je dječak i dalje nezainteresirano žvakao svoju žvaku, a to se ne može nazvati pjevanjem. Kaže voditeljica i to da se taj i taj pjevač posebno pozdravio sa djecom, iako se na ekranu jasno vidi da pri tome djeca sjede kao da to nisu njihova posla i uopće ga ne zarezuju. Inače, djeca su se s tatom često znala zabaviti zanimljivom igrom u kojoj bi se on pravio mrtav (pa vjerojatno misle da igra još traje), a što je još jedan prilog mojoj tvrdnji da bi u adekvatnoj životnoj atmosferi i najzdraviji skrenuo, a gdje ne bi neformirano dijete. Koliko je cijela stvar umalo izmakla kontroli govori nam i podatak da se obitelj cijelo vrijeme natezala treba li pokojnikovo tijelo prikazati javnosti ili ne, a što bi bez sumnje nakon toliko bolesti, izbjeljivanja, plastike, izgladnjivanja i dvije obdukcije bio vrlo mudar potez. A kada već spominjemo tijelo, postavlja se pitanje -misle li oni njega uopće pokopati u zemlju, ili će ga i dalje nosati amo – tamo po Los Angelesu kao što već rade danima. Recite da sam bezdušan, okrutan, ali što je previše, previše je.
Netko će možda reći da sam ja nešto kivan na Jacksona, i da zato vidim samo negativnu stranu cijele priče i bit će donekle u pravu. Ravnodušan sam prema njegovoj glazbenoj ostavštini, ali mu ne mogu oprostiti što je perfidno otkupio autorska prava na pjesme Beatlesa, spriječivši u tome Paula McCartneya i Yoko Ono. Osim toga, kao počasni predsjednik kluba opsesivno – kompulzivno poremećenih ljudi, grozim se onih neobrazovanih primitivaca koji nas stavljaju u istu vreću s njim, samo zato jer prečesto peremo ruke, skrivamo se od jakog sunca i ne volimo se rukovati. Njegov je problem ipak bio puno dublji i složeniji.