Zvonko Bušić zaigrao kolo i najavio pisanje knjige

Ja sam zaista, zaista sretan što je hrvatski narod pokazao tako veliko poštovanje prema toj mojoj žrtvi. Pričao sam s ljudima koji su me susretali, bili oni mladi ili stari, običan svijet ili profesori, i osjetio sam da imaju veliko strahopoštovanje prema toj mojoj žrtvi, prema trajanju te moje robije. Za mene je to, prijatelji dragi, kao ništa. Ja sam to proživio, to je postalo dio mene i sad je iza mene, poručio je Zovnko Bušić
Zvonko Bušić, koji je krajem srpnja stigao u Hrvatsku nakon trideset i dvije godine izdržane u američkim tamnicama, posljednjih dana boravi u Rovanjskoj gdje se već otprije naselila njegova supruga Julienne. Prema vlastitim riječima, nije još spreman davati nikakve velike intervjue, polagano sređuje dojmove i privikava se normalnom životu slobodnog čovjeka u slobodnoj državi Hrvatskoj za koju se borio. Posebice ga, kaže, veseli plivanje u moru od kojega se bio potpuno odvikao, a pomalo je i iznenađen poštovanjem i svečanim dočecima koje mu ukazuju ljudi u svim djelovima Hrvatske, koje je dosad posjetio.
Mještani Rovanjske također su željeli izraziti pozdrave svom novom sumještaninu, jer Bušićevi namjeravaju svoj život nastaviti u ovome mjestu pod Velebitom. Tom prigodom Bušić je i prošetao Rovanjskom zajedno s novinarima.
– Moram vam reći da je ovo kako me ljudi u Hrvatskoj dočekuju nadmašilo sva moja očekivanja i pomalo sam izvan sebe. Imam osjećaj kao da nisam to zaslužio. To strahopoštovanje ljudi, ne znam kako bih se drugačije izrazio, jednostavno se ne može opisati rječima, kaže Bušić, koji vjeruje da takva raspoloženja dolaze zbog dužine trajanja njegovog boravka u američkom zatvoru, koje je ljudima teško i pojmiti. O tim danima on sam, međutim, tek kratko kaže: “To je sada iza mene, prošlo je i sada idemo dalje.”
Takvim jednostavnim držanjem i istinskom moralnom snagom koja se upravo osjeća u njegovoj blizini, Bušić je osvojio srca mještana Rovanjske, koji su mu, predvođeni svojim kulturno- umjetničkim društvom priredili iskren i srdačan doček. U dnu uvale kod boćališta zaorila se pjesma “Jasenice, triput ste gorile, al’ se niste nikom pokorile» i mnogi drugi napjevi podvelebitskoga kraja. Ovom prigodom Marijana Šarlija predala je Bušiću sliku “Maslenički most”, rad Rovanjanke Ivke Nekić, a Zvonko Šarlija krasoslovio je pjesmu koju je spjevao u čast Julienne i Zvonka Bušića, “istinskih boraca za hrvatsku slobodu”. Mještani Rovanjske su tako  Bušiću zaželjeli dobrodošlicu, a on im se tada obratio:
– Prolazeći kroz Hrvatsku od Zagreba prema moru, prema Rovanjskoj, vidio sam mnoštvo ozarenih lica. Vidio sam sretne i drage ljude. Gdje su god vidjeli i saznali o kome se radi, vrlo su me rado primili, prihvatili i pozdravili, posebice ovdje u Rovanjskoj, u Zadru i čitavom ovom zaleđu, kazao je Bušić te nastavio:
– Ja sam zaista, zaista sretan što je hrvatski narod pokazao tako veliko poštovanje prema toj mojoj žrtvi. Pričao sam s ljudima koji su me susretali, bili oni mladi ili stari, običan svijet ili profesori, i osjetio sam da imaju veliko strahopoštovanje prema toj mojoj žrtvi, prema trajanju te moje robije. Za mene je to, prijatelji dragi, kao ništa. Ja sam to proživio, to je postalo dio mene i sad je iza mene. No, ljudi svugdje iskazuju strahopoštovanje, bez obzira kako gledali na ono što sam ja učinio. Neću se hvaliti, ali doista takvu robiju u najtežim američkim zatvorima nije lako izdržati. Hvala Bogu, ja sam izdržao i hvala vama na ovakovom dočeku, zaključio je Bušić, a okupljeni mještani su mu odgovorili burnim pljeskom.
Zvonko Bušić kazao je kako će svoj život nastaviti u Rovanjskoj koja ga je oduševila ljepotom prirode koja pruža neiscrpnu inspiraciju za pisanje kojim se misli baviti. Također nije želio odgovarati ni na kakva pitanja vezana uz politiku i političare. O tome je tek kazao kako su Vlada i političari prolazne stvari, a država Hrvatska je zauvijek. Vlade će se mijenjati na izborima, a mi našim radom uvijek možemo popraviti stanje ako nismo zadovoljni.
Na pitanje što misli o onima koji, premda su u Hrvatskoj očito u manjini, ipak misle da je on terorist kojemu ne treba izražavati počasti i dobrodošlicu, Zvonko Bušić je kazao:
– Smatram da i oni imaju pravo na svoje mišljenje. Doduše, ne znam tko im je tumačio sam naš čin, no moram spomenuti da je i sam sudac koji nam je sudio i koji je za tako nešto sigurno najviše kompetentan, javno izjavio da nas ne smatra teroristima, nego mladim ljudima koji su zaljubljeni u slobodu svoje domovine. U samoj akciji nije bilo planirano niti da itko bude ozlijeđen, a kamoli da pogine. Čak je bilo planirano da američki Hrvati skupe novac kojim bi se nadoknadili troškovi nastali otmicom zrakoplova, tako da bi bilo zapravo kao da smo ga iznajmili, kazao je Bušić koji o svim detaljima vezanima uz taj slučaj misli, kad se potpuno aklimatizira i prikupi dojmove, opširnije progovoriti u knjizi koju namjerava napisati.
To se posebice odnosi i na pogibiju američkog policajca prilikom deaktiviranja eksplozivne naprave, oko čega se u SAD-u vodio dugogodišnji sudski spor u kojem je američki odvjetnik Thomas Stickel pod prisegom izjavio sljedeće: “Uvjeren sam da je bomba koju su Bušići postavili u Zračnoj luci LaGuardia bila konstruirana da ne eksplodira i da nikada ne bi bila eksplodirala da nije bilo nemara”.

Pjesma o Bušićima
Zvonko Šarlija iz Rovanjske napisao je za ovu prigodu pjesmu koja je razveselila Julienne i Zvonka Bušića, kao i sve okupljene, a u kojoj se, između ostaloga, kaže:
“Za Hrvatsku pozornost je slao
da bi zbog tog dosad robovao
Danas cila Rovanjska je s njime
Spominje se tu Julien ime
Zvone Bušić neka se ne brine
On je heroj naše domovine
I Julien isto kao Zvone
Kome krivo neka suze rone
Hrvatska je sad slobodna naša
Život s nama to je želja vaša
Bože, čuvaj ti Bušić-heroje
To bi bile sad poruke moje!

Zadivljen sokratovskom tradicijom
Zvonko Bušić nije krio svoje oduševljenje Rovanjskom, kazavši kako je to “divno mjesto” i idealno za inspiraciju i stvaranje. U razgovoru koji se znakovito odvijao upravo šećući kao u antička vremena, Bušić je otkrio svoju zadivljenost sokratovskom tradicijom koja će i prestavljati osnovu s koje će polaziti njegov rad.
– Te ideje ću, koliko je u mojoj mogućnosti, protresti pred javnošću. Sudbina ili Bog, tko već, poslao me u jednu takvu zatvorenu situaciju i pokušavao sam steći što više znanja i informacija. Držim se kao Sokrat kad je rekao na kraju svog života: “Sad znam da ništa ne znam”, ali dalje je kazao “putovao sam i vidio te pametne ljude po Ateni i ja vidim da oni još manje znaju od mene, samo je moja prednost u tome što ja znam da ne znam, a oni misle da znaju”, kazao je Bušić, koji je uvjeren da se naša civilizacija mora ponovno okrenuti sokratovskoj tradiciji i istinskim moralnim i idejnim vrijednostima.