Nastane čep, narod stoji, bit će i referendum

Kad siđeš s autoputa i nastaviš običnom cestom kroz Neretvansku dolinu promet se drastično smanji. Većina ih je do tad sišla desno na more, ili lijevo u Bosnu i osobito u Hercegovinu, i vožnja je relativno pristojna, ako ne mislite ludovati po cesti. Problem nastaje kad prijeđete preko Mosta Franje Tuđmana

Ah Dubrovnik… Biser  našega mora, ali i kopna.  Grad koji je u svijetu možda  poznatiji od zemlje u kojoj  se nalazi. Jedan od rijetkih  dalmatinskih gradova koji  nije doživio osjetnija razaranja, rušenja, bombardiranja i koji je, ako izuzmemo  dva davna žestoka potresa,  ostao vjekovima isti. A baš  je to ono što u njega privlači  rijeke turista i po čemu je  poznat na svim kontinentima. Nema tu nekih plaža  gdje se obitelji na nižem  stupnju razvoja mogu u podne cvrčiti na suncu, niti  gosti očekuju neku zabavu  tipa fešta ili ne-daj-bože  feštica. Ne. Oni dolaze vidjeti očuvani stari grad, onakav kakav jest – stoljećima  nepromijenjen i jedinstven  u svojoj ljepoti.
Kako uopće  do tamo doći?
Ono što se uvijek spominje uz ovaj grad, jest njegova  prometna izoliranost. Dubrovnik je uistinu jako, jako  južno, ali za njega ne važi  ono “što južnije to tužnije”.  Iz Zadra se može doći na tri  načina. Avionom je glupo,  jer se mora prvo do Zagreba,  a brodom je predugo (16 sati) i preskupo, tako da ostaje  samo auto (u stvari može i  biciklom ili pješke, ali za to je  predaleko). Autocesta je, iako nije dovršena, ipak doprinijela boljoj povezanosti.  U stvari, ako se mene pita, a  morate mi vjerovati jer često  putujem na jug, nema je potrebe ni dovršavati. Zašto?  Pa jednostavno. Autocesta je  u Dalmaciji najvažnija na  području od Kaštela do  Ploča, jer je tu uvijek vladao  najveći krkljanac. Kad siđeš  s autoputa i nastaviš  običnom cestom kroz Neretvansku dolinu promet se  drastično smanji. Većina ih  je do tada sišla desno na  more, ili lijevo u Bosnu i,  osobito, u Hercegovinu, i  vožnja je relativno pristojna,  ako ne mislite ludovati po  cesti. Problem nastaje kad  prijeđete preko takozvanog  Mosta Franje Tuđmana preko Luke dubrovačke kojeg  mnogi domoroci ne žele zvati tim imenom, a koji je lijep,  iako je nevjerojatno sličan  istom takvom, u isto vrijeme  sagrađenom, u Beogradu  (kažu, tako se sada radi).  Tada, naime, upadate u  strašnu gužvu, jer se radi o  gradu koji, u vrijeme kad su  ga gradili, nije bio zamišljen  kao prometno čvorište.
Ratna razaranja
Govoriti o ratnim razaranjima grada Dubrovnika vrlo  je osjetljiva tema. Činjenica  je da je grad ostao ovako lijep  i očuvan zahvaljujući pregovaračkim sposobnostima  vlastodržaca Dubrovačke republike koji su kroz stoljeća  znali kako sačuvati svoju neovisnost, pa makar i  plaćajući Turcima godišnji  namet, da ne kažem “zaštitu”. S druge strane, dva su  velika potresa učinila svoje,  a i za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo je štete. Ipak,  najviše se govori o stradanju  Dubrovnika  u Domovinskom ratu, jer se to, ruku na  srce, uz stradanje Vukovara,  najviše dojmilo svjetske javnosti. Zanimljivo je da je Dubrovnik jedan od rijetkih  gradova koji nije imao vojarne JNA u svojoj blizini,  tako da se u početku rata  smatrao za demilitariziranu  zonu i nije ga se neko vrijeme  diralo, ali su se stvari potom  zakomplicirane tako da su  prvi napadi na grad počeli  otprilike kad i kod nas. U  stvari, teško je pronaći egzaktne podatke o obrani Dubrovnika, jer po Wikipediji  ispada da je grad napadalo  30.000 vojnika, a branilo ga  samo 1.000. Po istom izvoru  može se zaključiti da su  najžešći sukobi trajali do  svibnja ’92. ili oko osam mjeseci, da bi pod pritiskom  međunarodne zajednice  došlo do promjena. Kad to  čitam mislim kako je šteta  što međunarodna zajednica  nije intervenirala i kod nas,  jer se, poštujući i uvažavajući ratne muke Dubrovčana, nikako ne mogu  oteti dojmu da smo mi, ipak,  osjetno lošije prošli, bar što  se duljine opsade, intenziteta granatiranja i svega ostalog tiče.
Kolovođe napada su na sudovima dobili neke smiješne  kazne, a koliko je sve to čudno govori i činjenica da je  jedan od glavnih bukača i  lokalnih šerifa Vučurević tek  sada, nakon 20 godina, ozbiljnije procesuiran. Jedino  što je donekle utješno jest  podatak da se i s crnogorske  strane u tim vremenima  našlo nekoliko tisuća normalnih ljudi koji su u Cetinju  organizirali prosvjede zbog  sudjelovanja Crne Gore u  napadu i pljački, a sve pod  devizom “Sa Lovćena vila  kliče, oprosti nam Dubrovniče!”
Zimski grad duhova
Ono što se često u zadnje  vrijeme spominje u našem  gradu; odumiranje ili depopulacija gradske jezgre, već  je dulje vrijeme problem i u  Dubrovniku. Ljudi za lijepe  pare prodaju svoje stanove u  centru (daleko veće nego što  je to moguće na zadarskom  Poluotoku) i sele na periferiju. U gradu ne postoje  nikakvi opskrbni dućani,  osim ako vam za normalan  život umjesto žarulja, cipela,  namirnica i sličnog nisu potrebni suveniri, razglednice i  ostale turističke potrepštine.  Preko ljeta centar je prava  košnica, ali zimi to postaje  grad duhova, mladost se zabavlja i izlazi negdje drugdje,  a starost teško materijalno  može opstati u gradu u kojem je sve skupo i nedostupno. Ako nekom od preostalih stanovnika stare  gradske jezgre treba dovesti,  primjerice, novi frižider, bolje mu je da se, dok traje  sezona, u to niti ne upušta.  Zamislite kako je to jednostavno nekome tko živi na  Kalelargi, pa to stavite na  desetu potenciju. Nije nama  lako u Zadru, ali njima je  zbilja grozomorno.
Balkanski “javašluk”
Iako se radi o svjetskoj  turističkoj destinaciji, vrlo je  često na djelu tipičan balkanski “javašluk”. Tako,  primjerice, nestane struje, a  vi ne možete dobiti informaciju od Elektrojuga jer  njihovi telefoni rade na struju. Tu je i problem koji se  javlja duž cijele obale, a to je  već poznata situacija da se  građevinski radovi i razna  kopanja i uređenja prometnica rade u turističkoj sezoni, tako da je ove godine  Dubrovnik dočekao turiste s  djelomično raskopanim ulicama. Imamo probleme i s  taksistima, iznajmljivačima  soba i drugim devijantnim  osobama, tako da turisti ponekad zbilja imaju što vidjeti  i čuti. Osim toga, uz toliku  količinu gostiju (često bogatih i bahatih) znaju se dogoditi i incidenti, svađe, pa i  tučnjave. U zadnje vrijeme  stalno stradaju neki Australci. Nestaju, pa ih nađu mrtve, padaju sa zidina, premlate ih domaći momci u ugostiteljskim objektima. Baš  čudno.
Ipak, jedan od najvećih  kurioziteta Dubrovnika, i  dokaz da nitko nije imun na  neke stvari, čuveni je “zlatni  zahod” bivše gradonačelnice  Šuice čija je obnova (koliko  bi tek koštala gradnja novog?) koštala upravo zapanjujuće – čak 460.000 kuna.  Pola milijuna kuna za obnovu samo 16 kvadrata!?  Kad ovo pročitate, onda se i  ne čudite što grad koji ima  ovakav turistički posjet  može imati financijskih problema.
Kruzerski turizam
Kruzeri su posebna priča.  Jedni ih blagoslivljaju jer donose turiste, a drugi ih proklinju jer da od tih i takvih  gostiju nema puno kruha. U  srpnju je samo kruzerima stiglo nevjerojatnih 160.000  gostiju. Oni u prosjeku dnevno troše 37 eura, iako domaći ljudi tvrde da je to nemoguće i da su takvi gosti  teški škrci koji čim se spuste  u grad napune plastične boce  vodom na Onofrijevoj česmi  i onda je pijuckaju dok šeću  po gradu. A što bi trebali  kada im je na brodu ionako  sve plaćeno? Mahom se iskrcavaju u jutro i razgledavaju, dok još nema krkljanca  do kojeg dolazi predvečer. A  tada nastaju nevjerojatne  gužve u kojima zbog ogromnog broja ljudi dolazi do zastoja i čepova, tako da se čak  apelira na domaće ljude da  izbjegavaju neka mjesta u  gradu. Nastane čep, narod  stoji i ne miče se, a jesu li  kruzeri prokletstvo ili blagoslov, probajte zaključiti  sami. Mi smo se na trenutke  zbilja osjećali kao da se nalazimo u nekakvoj rijeci koja  nas nosi bez utjecaja naše  volje, što sam već doživljavao na putovanjima po Europi.
Cijene
Jedna od stvari koja nas je  uistinu dojmila jest cijena  pića koje smo popili u samom centru. Kava i sokovi  su koštali po 25 kuna, pivo  50, a do cijena prehrane nismo ni stigli jer smo pobjegli.  Navodno najam kafića u elitnijim dijelovima košta po par  stotina tisuća kuna mjesečno, jer troškovi su veliki,  a sezona kratka. S druge  strane, kada realno pogledamo – što se tko ima buniti?  Ne mora svatko piti kavu na  Stradunu, a sok se može kupiti u dućanu i pijuckati s  nogu. Dubrovčani, kao i ostali Dalmatinci koji žive od  turizma (a od čega će živjeti;  od razvijene privrede?!) ne  podnose goste koji nisu  spremni odmah odriješiti kesu i bjesomučno trošiti na  hranu, piće i suvenire, bez  obzira na cijenu. Probali smo  sladoled koji smo platili deset kuna po kuglici, a koji  nije ni do koljena onom zadarskom koji se prodaje blizu moje kuće. Zgodne djevojke vam u ruke guraju letke raznih restorana, klubova, suvenirnica i drugih  dućana, napisane na mnogim jezicima svijeta među  kojima nije preskočen ni ruski, s obzirom da Ruse ovdje  drže za posebno rastrošne i  poželjne goste. Zato je, pak,  u većini slučajeva preskočen  hrvatski jezik, što najbolje  govori na koga Dubrovčani  slabo računaju. Zanimljivo  je da cijene u većini restorana i nisu bezobrazno visoke kao što bi se to moglo  očekivati, a to se posebno  dojmilo mene koji sam prije  neki dan u zadarskoj varoši  jeo odvratan rižot za 70 kuna.
Šetnja zidinama
Dubrovačke su zidine jedan od najprepoznatljivijih  atrakcija grada. Zanimljivo  je da se krajem XIX. stoljeća  nitko nije sjetio rušiti ih kao  što je to napravljeno u Zadru  ili u Korčuli. Iskreno, ne  znam zašto je to tako ispalo.  Zašto smo mi srušili zidine i  napravili svijetle i prozračne  rive, dok su oni ostali u smrdljivim opasanim uličicama,  kao da su slutili da će im se  jednog dana i te kako isplatiti? U Dubrovniku već  neko vrijeme traje žestoka  svađa oko toga tko bi trebao  ubirati zaradu od razgledavanja zidina. Ta je zarada  golema. Turisti, navodno, na  godinu ostave čak 40 milijuna kuna da bi šetali po  suncu i zavirivali u mračne  ulice. Nastavak znate, niste  djeca. Gdje je zarada, tu su i  interesne skupine koje prema njoj imaju aspiraciju. U  ovom slučaju, tu je jedna  zanimljiva skupina koja se  zove neobično ljupko –  “Društvo prijatelja dubrovačkih starina”. Oni navodno već 40 godina ubiru ovu  nemalu zaradu koja sigurno  u početku nije bila tako velika. Stvorila se i druga skupina koja ima 40 milijuna  razloga preuzeti malo brigu o  tim zidinama. Sada se  očekuje referendum. Sigurno se ne bi tako svađali da se  radi o nekoj volonterskoj organizaciji koja pomaže starim i nemoćnim ljudima  unutar tih istih zidina.
Ljudi
O Dubrovčanima odavno  vlada neka fama kao o “gosparima”, prepotentnim i  neljubaznim ljudima koji pate  od bezrazložnog kompleksa  više vrijednosti i s visine gledaju na nas ostale. Koliko je  to istina, ja osobno ne znam,  ali smo dosta o tome razgovarali i svi smo došli do  sličnog zaključka. Zaključili  smo da u stvari jako malo  poznajemo te ljude i da je  teško donijeti neki sud. Ono  što je istina jest to da nitko od  nas nije upoznao nekog iz  ovih krajeva, a da nas je zaintrigirao svojom elokventnošću ili šarmom. Uostalom,  šanse da neki Zadranin upozna nekog Dubrovčanina uistinu su male, jer što bi radili  jedni kod drugih? Pričali o  turizmu i cijenama? 
Epilog
Za kraj, što reći?  Da je  grad lijep – lijep je. Dosta je  citirati našeg prijatelja iz Beograda koji je nakon par koraka Stradunom spontano  izustio: “Koliko mora biti malouman čovjek koji bi granatirao ovakvu ljepotu?” S  druge strane, uz tu ljepotu u  paketu dobivate i visoke cijene, gužve (kako prometne,  tako i ljudske) i sve ostalo što  uz to ide. Dubrovnik je u  stvari idealan za jednodnevne izlete ako ljetujete negdje  na jugu, južnije od Makarske, jer onda zbilja nije daleko. Dođeš, parkiraš se u  garaži (koja je za našeg boravka bila prepuna, a neljubazni prometni policajac nije  se udostojio ni pogledati nas.  Vjerojatno mali Fiat zadarske registracije ne obećava  deviznu žetvu), u par sati  razgledaš sve što treba, pojedeš sendvič od kuće, popiješ sok iz dućana i lagano  kreneš nazad na Korčulu koja je mnogima i ljepša od  Dubrovnika, ali o tome ćete  čitati neki drugi put.

Kako u socijalizmu, tako i u demokraciji

Kada sam saznao koliko Dubrovčani inkasiraju od  razgledavanja zidina, ja sam malo mislio, mislio, i ostaci moga  mozga su domislili sljedeće; lijepo i mi u Zadru napravimo  nešto slično kao ovi dubrovački gospari. Imamo ostatke  zidina s kojih se mogu vidjeti razne stvari, jer, kao što znate,  ovo nisu one prve, srednjovjekovne zidine, već one deblje,  mletačke, građene prije petstotinjak godina, a s njih se može  vidjeti štošta zanimljivo. Krenemo fino od Sveučilišta, gdje se  naplate ulaznice i počne razgledanje uz pratnju vodiča, nekog  autohtonog i rezigniranog Zadranina (ovo prvo je rijetko, ali  ovih drugih ima). Na početku, uz sam “faks” malo turistima  pokažemo zanimljive grafite koje je ostavila naša divna  mladež i koja na taj način pokazuje zadarsku mnogostoljetnu  uljudbu. Nakon toga krenemo parkom do Pomorske škole  gdje posjetitelji mogu uživati u artefaktima ostavljenim po  grmlju, a koji pokazuju našu izuzetno razvijenu ekološku  svijest. Na Kopnenim vratima (za one Zadrane koji su to tek  nedavno postali; to je Foša) imamo mali problem, jer bismo  trebali objasniti zašto su lavovi i glave iznad vrata razbijeni i  tko je to napravio. Najbolje je prešutjeti istinu i reći da se radi  o srbo-četničko-komunističkom (itd. i sl.) granatiranju iz  nedavnog Domovinskog rata, i tu taktiku zadržati pri svakom  jednako nezgodnom pitanju. Zidine koje opasuju park Pet  bunara treba obavezno naširoko zaobići i izbjeći jer bi u  protivnom trebalo reći istinu – da je taj park idejno osmislio  moj pradjed Ivan Smirić, a njegovo se ime u Zadru očigledno  treba izbjegavati, kako u socijalizmu, tako i u demokraciji.  Nezgodan je i trenutak kada turistima treba objasniti neobičan  izgled aneksa Muzeja antičkog stakla. Tada je najbolje na  brzinu reći da su radovi u tijeku i da će te čudne zelene  panoe radnici ukloniti čim završe s poslom. Šetnja Murajem  nije nešto zanimljiva, ali zato treba ukomponirati urbane  legende koje su se tijekom godina povezale uz taj potez. Tu  je, naime, jedna lijepa ribarnica, pa tržnica, pa zgrada  Arsenala i niz lijepih objekata koji su se izvanredno uklopili uz  stare zidine. S obzirom da to turiste previše i ne zanima,  najbolje je stvar spasiti usputnim razgledanjem kuće u kojoj  živi i radi jedan čuveni novinar Zadarskog lista koji stanuje uz  same zidine. Razgledavanje je najbolje završiti s Pozdravom  suncu i Morskim orguljama koji doduše nemaju nikakve veze  sa zidinama i zadarskom poviješću, jer je sav taj dio nasut i  nekad je bio more, ali treba priznati da je to trenutno najveća  zadarska turistička atrakcija, iako je stara tek nekoliko godina.
Eto, dao sam odličan prijedlog, a Turistička zajednica Grada  Zadra mi ne treba zahvaljivati, već neka, u to ime, uplati nešto  novca u dobrotvorne svrhe, tj. meni osobno.