Protežu li se ljudska prava i na pravo konzumacije?

Zagovaratelji zakonskog sankcioniranja onoga što skraćeno nazivamo “zlouporaba droga” odgovaraju kritičarima kako sam čin konzumacije nije kriminaliziran, nego su to “posjedovanje, proizvodnja i trgovanje drogom”, te “omogućavanje uživanja droge” kako to opisuju zakoni RH i mnogih drugih zemalja. Zakonodavac postupa analogno basni o lisici i rodi koje su jedna drugu pozivale na večeru; pravo pojedinca da konzumira što želi prema slobodnoj volji nije osporeno, ali je u stvarnosti konzumacija određenih proizvoda sasvim nemoguća

Stanovnici koji naseljavaju Zemlju u današnjem dobu, a posebice oni koji živote  provode u zemljama koje svrstavamo u “zapadnu civilizaciju”, uglavnom su uvjereni da se nalazimo u vremenu najvećeg procvata  ljudskih prava ikad. Ako baš  i oni sami tako ne misle, bezbrojne i obično dobro  plaćene vladine i nevladine  organizacije tu su da ih u to  uvjere i u tom uvjerenju podrže. S nevjericom i zaprepaštenjem gleda se na prohujale epohe u kojima su se   tolike generacije ljudi rađale,  živjele i umirale bez posjedovanja osnovnih prava, bez  ustava, prava glasa, izravno  biranih gradonačelnika i ostalih blagodati današnjice.  No, jesu li naši suvremenici u  pravu ili su samo podlegli  jednoj od uobičajenih predrasuda upravo našeg vremena, koja je ranijim razdobljima bila nepoznata, a to  je potpuna izočnost povijesnog odmaka i osjećaja?
Logičko predviđanje  budućnosti
Još je Jose Ortega y Gasset  upozoravao da je čovjek kraja devetnaestog, a osobito  dalje kroz dvadeset stoljeće,  previše odvojen od onoga što  mu je prethodilo. U svojim  analizama jasno je pokazao  kako su ljudi oko 1800. puno  bolje znali i razumjeli događaje, ljude i zbivanja iz  osamnaestog, pa i sedamnaestog stoljeća, a što se ide  dublje u prošlost taj je omjer  još nepovoljniji po današnjeg  čovjeka, pogotovo što je od  vremena Ortege y Gasseta  proteklo već pola stoljeća.  Poznavajući dobro prošlost i  orijentirajući se lakše u  neuhvatljivoj dimenziji vremena, nekadašnji su ljudi  mogli s puno manje teškoća  predvidjeti, ili makar naslutiti, budućnost. Leibniz je tako početkom osamnaestog  stoljeća bez imalo sumnji  predviđao Francusku revoluciju za kojih sedamdesetak  godina. Voltaire je u njeno  izbijanje bio sasvim uvjeren,  a do tih saznanja nisu dolazili nikakvim “paranormalnim” sposobnostima, nego  valjanim logičkim zaključivanjem uz poznavanje  povijesti.
Možda će se za koju stotinu godina novi dionici naše  civilizacije čuditi nekim  našim zakonima i običajima,  kao što se današnji ljudi čude  mnogim uredbama i pravilima antike ili Srednjeg vijeka. Možda će im biti čudno  da se u doba koje se toliko  diči ljudskim pravima moglo  izgubiti osobnu slobodu, a u  nekim državama i glavu,  zbog konzumacije određenih  supstanci, katkad i takvih  koje sasvim slobodno i neometano rastu u prirodi. Radi se, naravno, o nizu  međusobno sasvim različitih  tvari koje se obično zbirno  naziva narkoticima, a u zadnje vrijeme se u tu kategoriju sve više ubraja i  duhan.
Zbog ovog potonjeg se, doduše, još uvijek ne gubi glava, pa ni osobna sloboda, ali  najave iz zakonodavstava  nekih zemalja pružaju dosta  prostora za opsežnu raspravu. Osobito je takav slučaj na  Islandu gdje je u tijeku javna  rasprava o zakonskom prijedlogu prema kojem bi se  pušače duhana tretiralo kao  neku vrstu psihičkih bolesnika-ovisnika.
“Zakonski prijedlog što ga  razmatra islandski parlament Althing predviđa da se  pušenje proglasi ovisnošću, a  to znači da bi se prema  pušačima odnosilo kao prema bolesnicima koji su obvezni redovito posjećivati liječnika, a cigarete dobivati u  ljekarni, prenose novinske  agencije pisanje islandskog  lista Frettabladid. Sukladno  prijedlogu, liječnici bi  pušače-pacijente trebali poticati na prestanak pušenja i  slati ih na tečajeve za odvikavanje, a ako to ne pomogne, propisivali bi im cigarete. Iako bi bili proglašeni  pacijentima, pušači ne bi cigarete dobivali besplatno,  nego bi ih plaćali po tržišnoj  cijeni, a odlazak u inozemstvo po cigarete ionako se ne  bi isplatilo, budući da je ta  otočna država izolirana i  udaljena od susjeda. Turisti  koji posjećuju Island već se  suočavaju s rigoroznim carinskim pregledima, koji su  posebno usmjereni na cigarete i alkohol”, navodi se u  vijestima uz podatak da kutija cigareta na Islandu košta  900 kruna, ili pet i pol eura.  Također se spominje podatak  da je prijašnjim mjerama  borbe protiv pušenja na Islandu broj pušača spao na  petnaest posto, dok ih je pred  dvadeset godina bilo trideset  posto.
Bez obzira na restrikcije  koje ih pogađaju u većini zemalja, pušači su, ipak, još u  koliko-toliko povoljnoj situaciji, ako ih se usporedi s  onima koji žele posegnuti,  bilo za dimom nekih drugih  osušenih biljaka, bilo za ostalim proizvodima koji su označeni kao droga i općenito  ih se smatra ilegalnima što za  sobom, od države do države,  povlači niz zakonskih, katkad i fatalnih, posljedica. U  vremenu kad ustavi većine  država svojim “podanicima”  jamče slobodu misli, govora,  izražavanja, pisanja, okupljanja i organiziranja, zakoni tih istih zemalja im  striktno određuju dokle sežu  njihova prava pušenja, pića,  jela ili šmrkanja. Paradoks je  to koji bi vjerojatno zbunio i  liberalne filozofe iz sredine  osamnaestog stoljeća koji su,  uostalom, ovu današnju civilizaciju i zamislili.
Canabis kod Germana
Zagovaratelji, pak, zakonskog sankcioniranja onoga  što skraćeno nazivamo  “zlouporaba droga”, odgovaraju kritičarima kako sam čin  konzumacije nije kriminaliziran nego su to “posjedovanje, proizvodnja i trgovanje drogom”, te “omogućavanje uživanja droge” kako to  opisuju zakoni RH i mnogih  drugih zemalja. Zakonodavac postupa analogno basni  o lisici i rodi koje su jedna  drugu pozivale na večeru.  Osnovno pravo pojedinca da  konzumira što želi prema  slobodnoj volji nije prekršeno, ali je u stvarnosti  konzumacija određenih  proizvoda sasvim nemoguća,  jer, osim što je zabranjena  ikakva vrsta prometa i trgovine, proizvodnja za vlastite potrebe također je  kažnjiva i za nju se  u Hrvatskoj može dobiti do tri  godine zatvora.
Ako se u pokušaju rješavanja ovog zamršenog problema poslužimo spomenutom  metodom Ortege y Gasseta i  pogledamo kako se prema  ovim fenomenima odnosilo u  prošlosti, možda ćemo ostati  zbunjeni. Naime, mnoge  supstance koje se danas tretiraju kao droga i samim time  kao ilegalne, postoje tisućama godina i sastavni su  dio života ljudi još od  pradavnih povijesnih  epoha. Također, u tim  davnim i manje davnim vremenima, kada  njihova uporaba nije  plijenila pozornost zakonodavaca, broj  uživatelja istih bio je  neizrecivo manji, a klinički slučajevi koje nazivamo ovisnošću još  rijeđi i, može se reći,  zanemarivi.
Ako izuzmemo Indiju gdje je, zbog opće  rasprostranjenosti biljke Canabis sativa indica, doslovce nemoguće reći kad je uživanje iste počelo, tragove  uživanja ove biljke  možemo naći i u Europi. Herodot bilježi  da je u istočnoj Europi obilato rabe Skiti, dok postoje i  zapisi o njenoj uporabi i kod  Kelta i Germana. Jan Vojer  Bindheim navodi uporabu  canabisa u Norveškoj tijekom svetkovine boginje Freye, bliske grčkoj Afroditi.  Arheolog John Creighton u  časopisu Sveučilišta u Cambridgeu piše kako su u Halstattu, središtu kulture željeznoga doba, povezanog s  Keltima, pronađeni tragovi  hašiša. Slični tragovi pronađeni su i na nalazištima u  Daciji (današnjoj Rumunjskoj). Novi polet je uporaba  hašiša dobila u Srednjem vijeku s križarskim ratovima  kad je mnogo Europljana u  različitim svojstvima putovalo na Levant gdje se upoznalo s djelovanjem te supstance. Templari koji su u  određenim periodima surađivali s onim muslimanima  koji su bili sljedbenici Starca  s planine, poznatih po uživanju hašiša, proširili su ovaj  proizvod širom Starog kontinenta.
Ramzesova koka
Kako su proizvodi od  duhana i biljke koka dospjeli  u egipatske mumije, pa tako i  onu prvu izloženu izvan  Egipta, Ramzesa II, do danas  je ostalo nerazjašnjeno, no  relativno nedavna istraživanja dr. Svetlane Balabanove  koja su objavljena u uglednim znastvenim časopisima  kakav je “Science” definitvno  su potvrdila da su tragovi tih  danas što omraženih, što ilegalnih, tvari ustanovljeni u  mumijama i da su, prema  tome, imali određenu ulogu  u životu drevnog Egipta. U  prostorima iz kojih koka potječe, ta je biljka bila toliko  raširena da se neko vrijeme u  koki naplaćivao i crkveni porez. Otac Blas Valera je 1605.  pisao o mnogim blagotvornim učincima koke na vanjske ozljede i hipotermiju, ustvrdivši da kad tako dobro  liječi fizičke tegobe, možemo  tek nagađati kakvu dobrobit  imamo od nje ako je pojedemo. Krajem 19. stoljeća iz  koke je sintetiziran kokain  koji je odmah dobio široku  medicinsku primjenu, a preporučivalo ga se i za djecu. O  njemu je s najvećim pohvalama pisao i Sigmund Freud,  a širom svijeta su se počela  proizvoditi pića s kokinim  lišćem od kojih je do danas,  ali bez lišća, preživjela Coca-Cola. U Europi je popularnije bilo vino “Mariani”,  izum dr. Angela Marianija, u  kojem je alkohol doprinosio  izlučivanju kokaina iz lišća.  Papa Leon XIII. je za taj  proizvod nagradio Marianija  zlatnom vatikanskom medaljom. No, u prvom desetljeću 20. stoljeća počela je  sve jača medijska kampanja  protiv kokaina koja je rezultirala njegovom zabranom u  SAD-u 1914., dok su europske zemlje za tim primjerom  pošle desetljeće kasnije. Uzgoj i konzumacija lišća koke  legalna je, međutim, u većini  južnoameričkih zemalja, a u  Ekvadoru od njega proizvode i popularni energetski napitak. Prema procjenama  međunarodnih organizacija,  u EU je 12 milijuna ljudi  probalo kokain najmanje jednom.
Ako se napravi povijesni  osvrt i na druge tradicionalno rabljene, a danas zabranjene supstance, rezultati su  slični. Uglavnom, stoljećima  i duže, one postoje kao suputnik civilizacije, a obično  imaju i konkretnu namjenu.  Potom dolazi do zanimanja  znanosti za njih krajem 19.  stoljeća, slijedi nekoliko desetljeća intenzivne primjene,  a potom zabrane, prohibicija  i prepuštanje njihove proizvodnje i distribucije kriminalnom miljeu s redovitom  posljedicom; porastom broja  ovisnika i onih koji zbog nekvalitetne tvari ili nestručnog  rukovanja imaju fatalne posljedice.
Češki primjer
Cijeloj priči svakako valja  dodati i izvorno filozofsko ili  etičko pitanje istaknuto na  početku: jesmo li doista u  razdoblju apsolutnih ljudskih osobnih sloboda i ako  jesmo, zbog čega se one zaustavljaju kad je u pitanju  (zlo)uporaba narkotika, a  sve češće i duhana? Različita  istraživanja, iz različitih povijesnih epoha, daju o štetnosti pojedinih narkotika jako različite rezultate, no čak i  kad bi najcrnija predviđanja  o štetnosti bila točna, ima li  danas prostora za postavljanje pitanja je li pojedinac  slobodan raspolagati svojim  životom i navikama i u tom  kontekstu? Odakle državi ili  društvu pravo da se miješa u  nečiji privatni život do te  mjere da ga ograničava u izboru onoga što će konzumirati? Istovremeno, nemojmo zaboraviti, potpuno legalno se prodaju i marketinški agresivno promoviraju  bezbrojni proizvodi nedvojbeno škodljivi zdravlju, a  često namijenjeni najmlađima.
Na kraju, nije zgorega spomenuti da su lani u britanskom medicinskom časopisu  “Lancet” objavljeni rezultati  istraživanja po kojima je alkohol, kao općeprihvaćeno  sredstvo zabave i opuštanja,  zapravo štetnije za pojedinca  i zajednicu od kokaina, heroina, canabisa ili MDMA,  pogotovo ako se uzmu u obzir i posljedice po društvo,  što su autori istraživanja i  učinili. Možda je i iz tog razloga u  dijelu zemalja EU  zadnjih godina došlo do postupnog ublažavanja zakona  koji tretiraju uporabu droge  za osobne potrebe u čemu su  najdalje otišli u Češkoj gdje  je dozvoljen uzgoj canabisa,  kaktusa i gljiva za vlastite  potrebe kao i posjedovanje  1,5 grama kokaina ili heroina, a zakon je stupio na snagu lani.
U Hrvatskoj je, pak, Vlada,  kad je u pitanju aktualni prijedlog izmjena Kaznenog zakona, odbila prijedlog radne  skupine o transferu posjedovanja narkotika iz sfere  kaznenog djela u prekršajnu,  pa se, s obzirom da češki  primjer nije  dio europskog  “acquisa”, kod nas nije mnogo promijenilo; predlaže se  tek smanjenje zatvorske kazne na šest mjeseci.