Utorak, 19. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

9 C°

Priznati u svijetu, zaboravljeni doma

Autor: Valentina Mlađen

10.08.2013. 22:00
Priznati u svijetu, zaboravljeni doma


Unatoč nastupima i nagradama iz brojnih europskih zemalja Ministarstvo kulture nije prepoznalo projekt splitske umjetničke cirkuske kompanije ROOM100, a teško se probijaju i na domaćoj sceni


Jakov Labrović, mladi splitski umjetnik i član splitske umjetničke cirkuske kompanije ROOM100, članovi su još Antonia Kuzmanić i Davor Gazde, inspiraciju za svoju umjetnost koristio je iz najdublje vlastite intime. Možda je upravo zato njegova kompanija, za izvedbu predstave C8H11NO2, proglašena laureatom Jeunes Talents Cirque Europe 2009-2010, projekta potpore novim cirkuskim autorima koji je suorganizirala Mala performerska scena u sklopu programa Kultura Europske unije. Za one kojima ova nagrada ne znači ništa može koristiti informacija da su se na ovaj natječaj prijavili mladi cirkuski talenti iz 154 zemlje među kojima neke koje imaju bogatu cirkusku tradiciju, a za razliku od mnogih kolega koji su završili cirkuske škole i Jakov i Antonia koji izvode predstavu su samouki. Unatoč nastupima i nagradama iz brojnih europskih zemalja Ministarstvo kulture isti projekt nije prepoznalo, a teško se probijaju i na domaćoj sceni. Upravo stoga mali festivali poput Zadra snova koji podupiru suvremene izvođače pružili su i zadarskoj publici priliku da pogleda jednu od najboljih suvremenih izvedbi u Europi.
Predstava započinje video-intervjuom s bratom redatelja predstave koji se već 35 godina bori sa psihičkom bolesti shizofrenijom, stanjem zbog kojeg je neshvaćen i često odbacivan od okoline. Tu i takvu bolest kroz svoju umjetnost prikazuju umjetnici kompanije ROOM100.
Naziv predstave C8H11NO2 označava kemijsku formulu za dopamin, neurotransmiter nužan za normalno funkcioniranje organizma. Kad se on poremeti dolazi i do poremećajnih stanja u našoj svijesti. Umjetnici u predstavi koriste kombinaciju dokumentarističkog zapisa, breakdancea, kontorcije, gimnastike, elektronske glazbe. Gotovo tijekom čitave predstave izvođačima je sakriveno lice, osobito Kuzmanić koja se najčešće prikazuje samo kao čisto tijelo bez identiteta, a korištenjem bazena s vodom koji stvara duplu sliku podvojene ličnosti – neljudsko tijelo koje uranja u sebe, razdvaja se, obuhvaća, spaja se u jednu grudu, a potom još jednom raspršuje i rascjepkava na djeliće. Zglobovi koji se iskreću do nepojmljivih položaja i tijelo koje prestaje biti ljudsko ponekad u gledatelju čak izazovu gađenje, želju da okrene glavu, želju da pobjegne od svega što nije “prirodno” i “normalno”, ali gledanje dovodi do spoznaje da baš u takvoj umjetnosti ima neke ljepote koja hipnotizira i koja je u sv. Dominiku prikovala publiku za sjedalice. Ne okrenuti glavu od drugačijega, prihvatiti i pokušati shvatiti – svijet koji izgleda drugačije može biti i prekrasan.
Ono što ovi umjetnici rade sa svojim tijelima, uz glazbu Davora Gazde koja je na trenutke smirujuća, a na trenutke zastrašujuća, shizofrena, očarava publiku ne samo na vizualnoj razini jer je nemoguće, čak i onima koji neće pronaći u tome nešto više i dublje za sebe, nemoguće je ne diviti se mogućnostima ljudskog tijela. A pročitati poruku, pronaći u sebi dio koji priznaje da i u njemu čuči dupli odraz koji s našim bićem čini jedno, skrivena svijest naše dvojnosti i da ona može biti prekrasna, spoznaja je koja se nosi nakon ove predstave.