Kako je propao moj vikend u Vlajlandu

Da nema smisla biti sportski fanatik, uvjerila sam se po stoti put ovoga petka. Dakle, dugoplanirani tulum u Vlajlandu kojemu sam se veselila cijeli tjedan jer ću napokon imati bliski susret s janjetinom ispod peke, a i maknuti se malo od šugave gradske atmosfere, od starta je bio osuđen na propast.
Prvo je termin s cjelodnevnog boravka pomaknut za kasno popodne jer su igrali naši sa Slovencima. A to je važnije od toga kome će pripasti spor oko granice u Piranskom zaljevu. Kažu hodočasnici – naši su ih razbili. Ali od svega slađe je što je bio Slovenac na našoj klupi protiv Slovenaca na parketu. Spor Slovenca protiv Slovenaca završio je u Slovenčevu korist. U toj maloj državici koju možeš skoro pa prepišat, vjerojatno se ne uzbuđuje nitko od toga jer žoga je okrogla, pa kaj bo – bo.
I dok sam morala nazdravljati kako je najveći gušt u tome što je Slovenac zajebao svoje, pokušala sam u glavi preokrenuti stvari. Da to naš Zadranin napravi, više nikad bez policijske pratnje ne bi mogao u rodni grad doći. Mislim, izdati vlastiti grad i klub, ravno je izdaji domovine. Jer bog je stvorija čovika, Zadar košarku (mada nigdje u enciklopedijama to ne piše, ja guglala i oguglala)… Jer mi smo grad košarke, bla, bla, bla… Jesmo, i hvala bogu što sam sportom neopterećeno žensko…. Padam jedino na visinu tih sportaša, fasciniraju me glomaznošću kad ih sretnem. Ubila bih za jednog tako visokog, ali ne da se hvastam okolo što sam sa sportašem nego jednostavno padam na visinu…
E, nakon što sam valjda jedino ja i ove moje kokice bile spižđene utakmicom što se uopće održavala, a za rezultat hu kers, nakon nazdravljanja i sličnih navijačkih skuža da se dobro podmaže grlo, napokon smo došli u željno očekivani Vlajland. Dok se vatra naložila, dok se pripremil sve… mislila sam da ću umrijeti od glada i uhvatila sam se kolača jer ni kruha nije bilo. Jednostavno smo zaboravili kupiti.
A onda se netko sjetio da je nekakav faking nogomet na portabl televizijici i da je ta utakmica jaaaaaako važna za nas. Ok, berem da su nam Englezi smrtni neprijatelji ali što me boli kukumar kako će oni igrati i to protiv tamo neke nejačadi iz Ukrajine. A onda mi je netko vrlo važno objasnio da nama za prolazak za svjetsko prvenstvo (valjda?) pobjeda Engleske. E na to sam odustala, jer mi tek tad nije bilo ništa jasno tko tu za koga, kada i zašto…
I dok su se svi frajeri načičkali s pivom u ruci oko te portablice i doživljavali šokove što se moglo kužiti po njihovim izbuljenim očima i tupilo facama, te sijasetu beštimija nakon nekakvih šansi i polušansi…
Uglavnom, Engleska je izgubila. Što nije ni čudo jer ima nogometaše tipa Bekem koji su više šminkeri nego trkači za loptom. Tip mi je totalni bezveznjak, naginje na tetkicu i da me sad vlastiti brat čuje da ovo govorim – zadavio bi me rođenim rukama. Enivej, Engleska je izgubila, što je ispalo kao tragedija, jer naši navodno neće na to nekakvo prvenstvo. Po žena se spasilo jer neće biti apsitinecije, pijanstava i nejebice zbog bilićbojsa koji piju, puše i narodnjače do besvijesti.
Nego, lako meni za nogometaše, meni je veća tragedija što su svi oni u tom nogometnom afanu zaboravili na peku i što su skoro pa izgorili kumpiri. E, za to dajem odmah crvene kartone, poila sam onaj kus janjetine i pošla doma.