Kako je skončao lažni biskup Čededa?

«Papa zapovijedi da se i u rimskoj i u splitskoj crkvi i čitavoj zemlji Hrvatskoj baci na Čededu svečano prokletstvo. Kad je to izvršeno dva put u Rimu i tri put u Splitu, gle, odmah se pokazala božja osveta na Čededi, jer iako nije osjećao nikakva umora ni bola u tijelu, ipak ga, kad je pošao na nužnik zbog prirodnih potreba, uhvatiše bolovi i on izbaci čitavu utrobu, jer se ona otkinula od tijela. I tako je bezbožni ovaj čovjek, imitirajući arijansku perfidiju, po pravednom sudu božjem, kažnjen smrću Arijevom.»
Zaključci lateranskog sinoda biskupa, kojeg je inicirao papa Nikola II. (1058. – 1061.), unijeli su novi duh u europske crkvene prilike, ali su se u mnogo čemu odrazili i na svjetovni život, što je razumljivo s obzirom na tadašnju veliku ulogu crkve u čitavom javnom životu. Ipak, ne može se reći da su te odluke bile svuda baš objeručke i s oduševljenjem prihvaćene, kako kod klerika, tako i kod laika. No, posebice su se odnosile na način života crkvenih osoba, koji je ovim Sinodom doživio značajne promjene do dana današnjega.
Zabrana svećeničke ženidbe
Osim procedure oko izbora pape, odluke su strogo zabranjivale da itko «pribiva misi svećenika za kojeg se pouzdano zna da ima konkubinu ili da živi s kakvom ženom». Svećenicima je također propisano da moraju «zajedno jesti i spavati», živeći apostolski. Laicima je naloženo da «marljivo daju desetinu, prvijence te milodare za žive i mrtve», s tom imovinom će raspolagati biskup, a onome tko ne bi tako činio, zaprijetilo se prokletstvom. Prokletstvo je namijenjeno i svećenicima koji imaju i ženu i konkubinu, što nam govori da je očito bilo i takvih slučajeva. Između ostalog, bio je zabranjen brak između ljudi kod kojih postoji srodstvo sve do sedmoga koljena.
Hrvatska je također bila među onim zemljama koje se nisu baš lako privikavale na nove običaje u rimskoj crkvi, što su svakako bili potaknuti i sve većim crkvenim raskolom između Rima i Carigrada, a koji je vrhunac doživio 1054. i bez obzira na kasnije povremene faze zatopljivanja odnosa, ostao takvim sve do danas. Splitski nadbiskup Dobralj imao je primjerice javno i ženu i djecu, tvrdeći da mu to dopuštaju «običaji istočne crkve». Komplicirani i državno i crkveno pravni položaj dalmatinskih gradova koji su pripadali Istočnorimskom carstvu, a koje ih je povremeno davalo na upravu hrvatskim kraljevima, ali i Mletačkoj republici, problem pripadnosti i same Hrvatske koja je od 928. potpala pod Split, koji je formalno bio dio druge države, dodatno je otežavala jasno provođenje ovih odluka u zemlji kojom je tada vladao Petar Krešimir IV. Ovaj kralj nije još u to doba zavladao i Dalmacijom, to se dogodilo 1069., pa je hrvatsko-dalmatinska situacija potakla Rim da u ove krajeve pošalje posebnog izaslanika, opata Majnarda iz Pompose, koji se 1060. iskrcao u Biogradu.
Majnard u Biogradu
Majnard je tu bio nazočan prigodom dovršenja novoga samostana Sv. Ivana Evanđelista kojeg je kralj darivao otokom Žirje i imanjem u Rogovu. Tome su kao svjedoci pribivali i biogradski biskup Teodozije, prior Dragoslav, ban Gojko, lučki župan Prvaneg, sidraški župan Juran, majordomus Boleslav i dvorski vratar Juran, a isprava se čuva u zadarskome Arhivu.
Iz Biograda se Majnard uputio u Split gdje se, kao i u mnogim europskim gradovima toga vremena, sastao posebni crkveni sinod za Hrvatsku i Dalmaciju, radi prihvaćanja novih papinskih naputaka. Po onome što je s tog sastanka sačuvano, Majnard nije imao baš lak posao. Zabrana ženidbe nije lako prošla, no ipak je odlučeno da koji imaju žene moraju ih odpustiti, a novih ne smiju k sebi uzimati. Značajno je također da za razliku od drugih crkvenih sinoda na kojima su papini izaslanici po gradovima tumačili Lateranske odluke, Splitski ima dva jedinstvena zaključka i molbu. U jednom se kaže da tko bi od klerika «nosio dugu kosu ili bradu, nema više prava ulaziti u crkvu». U drugom se veli da je «pod kaznom prokletstva zabranjeno u crkvena zvanja promovirati Slavene, odnosno Hrvate ako ne znaju latinsku službu». K tome je sa splitskoga sinoda odaslana molba papi da ublaži odredbe o ženidbi srodnika do četvrtog ili makar petoga koljena.
Zaključci nisu, međutim, odmah provedeni u djelo, nego su išli papi na potvrdu, a također je trebalo umjesto ostarjeloga Ivana, imenovati novog nadbiskupa u Splitu, koji bi bio u stanju provoditi Lateranske zaključke, protiv kojih je bilo prigovora i nereda u čitavoj Europi. Imenovan je osorski biskup Lovro, a u Hrvatsku upućen novi legat, Teuzo iz Orvietta.
Buna na Krku
Protiv provedbe lateranskih i splitskih odluka izbilo je u Hrvatskoj veliko nezadovoljstvo, koje je vrhunac doseglo na otoku Krku, poznatom uporištu hrvatskih svećenika – glagoljaša. Tamo se u to doba neki stranac, kojeg su svi zvali Wulfo, stavio na čelo pokreta. Izgleda da su u to doba na Krku i drugdje po Hrvatskoj sve crkve koje su držali glagoljaši bile prisilno zatvorene, pa se narod počeo buniti. Wulfo im je predložio da skupe darove za papu, pa da će on ići u Rim pregovarati. Premda je papa odbio sve njegove zahtjeve, Wulfo je izvjestio narodne prvake da je sve odobreno i da im je još papa dopustio da izaberu svoga, domaćega biskupa. Narodni zbor izabrao je starca Čededu, koji zajedno s Wulfom i opatom Potepom krene za Rim na posvećenje. Taj put je opisao kroatofob Toma Arhiđakon, no valja mu priznati, s dobrom dozom pripovjedačke slikovitosti. Pogotovo kad pripovijeda o njihovu povratku iz Rima, gdje nisu napravili ništa, nego je još k tome papa naredio da Čededu obriju, a svima da se pokoravaju Majnardovim uputama.
«Na putu zapita Čededa popa Wulfa: Kaži nam što nam pomože da krenusmo pred papu? A Wulfo mu odgovori: Sve što si želio postigao si mojim trudom. Papa te zaredi biskupom!» «Kako to», začudi se Čededa, a Wulfo mu odgovori: »Tolika je vlast papina, da kome iščupa iz brade nekoliko dlaka, odmah bude biskup». Kad to ču ludi starac, obradova se veoma i odmah nabavi biskupski štap i prsten, a ulazeći u granice hrvatske zemlje, zemljaci njihovi veselo pohitaše svom biskupu i dočekaše ga s velikom slavom. I on odmah protjera krčkoga biskupa s njegove katedre i posvoji je, tobože s apostolskim dopuštenjem. Potom – oh sramote – taj fantastički biskup poče profaniti službu božju otvaranjem crkava, ređenjem svećenika i obavljanjem ostalih biskupskih dužnosti».
Ošišan, obrijan, zatvoren
No takvo stanje nije dugo potrajalo, jer su iz Rima poslali još jednog izaslanika, opata Ivana, koji je obznanio da se sve to izvodi protiv volje Rima i skinuo s dužnosti Čededu i Potepu, a Wulfa su uhvatili i odveli u Split, gdje je bio istučen, ošišan, obrijan, žigosan i zatočen u tamnici iz koje ga je izbavila tek amnestija, koju je prigodom stupanja na prijestolje 1076. proglasio Dmitar Zvonimir.
Čededa se, međutim, nije dao tek tako ukloniti s krčke biskupije, a vjerojatno da je, kao domaći čovjek imao veliku podršku naroda jer Toma kaže da je zbog njega buknula «buna u čitavoj kraljevini». A on njegovom kraju ima splitski arhiđakon također jednu fantastičnu sličicu:
«Papa zapovjedi da se i u rimskoj i u splitskoj crkvi i po čitavoj zemlji hrvatskoj baci na Čededu svečano prokletstvo. Kad je to izvršeno dva put u Rimu i tri put u Splitu, gle, odmah se pokazala božja osveta na Čededi, jer iako nije osjećao nikakva umora ni bola u tijelu, ipak ga kad je pošao na nužnik zbog prirodnih potreba, uhvatiše bolovi i on izbaci čitavu utrobu jer se ona otkinula od tijela. I tako je bezbožni ovaj čovjek, imitirajući arijansku perfidiju, po pravednom sudu božjem, kažnjen smrću Arijevom.»
Crkveni neredi u Hrvatskoj nisu, međutim, bili tek mala krčka epizoda i nisu okončani bacanjem prokletstava. Još je nekoliko legata putovalo iz Rima za Hrvatsku, a sačuvano je da su teški neredi izbili i u Trogiru, dakle, u neposrednoj blizini Splita kao tadašnjeg crkvenog središta. Tako je teško vjerovati da se legat Ivan uopće isrkcavao na Krku, nego su nesretnog Wulfa vjerojatno uhvatili baš zato jer je napustio sigurnost otoka. U crkvenim sukobima šestdesetih godina jedanaestog stoljeća, vide neki povjesničari i dublje uzročnike teških dinastičkih borbi koje su uslijedile krajem istog i koje su na kraju dovele do propasti narodnih dinastija. Uostalom i Ladislav i Koloman se pri svojim pretenzijama na hrvatsku krunu savjetuju s papom, koji im daje blagoslov. Također, crkveni sukobi nisu na ovim prostorima s time prestali, nego su se osjećali kroz čitav srednji vijek sve do dolaska Turaka, kad su prelaskom velikog broja Hrvata na Islam dobili svoj još teži i krvaviji pečat koji, kako na žalost vidimo, nije pravilno razriješen sve do dana današnjega. Dijelom je tome razlog sigurno i nedovoljno proučavanje, a i poznavanje prave hrvatske crkvene povijesti.