Od anorganskog života do inteligentnih gljiva

NASA-ino otkriće bakterija koje sasvim dobro uspijevaju u elementu koji je za ogromnu većinu zemaljske populacije otrovan, nije mogao unijeti nikakve promjene u odnos prema hipotezama AAS-a, budući da se u njma izvanzemaljski život promatra jednak našemu; pače, ljudi bi bili neka vrsta nastavka tog života u čemu mnoga paleovizitološka djela vide pravi i skriveni smisao riječi o stvaranju čovjeka na božju “sliku i priliku” pri čemu su bogovi strani astronauti. Ovo bi otkriće, međutim, moglo potjerati nešto vode na mlin onih autora koji zagovaraju teorije o životu u Svemiru koji je temeljen na potpuno drugim osnovama
Prije samo nekoliko dana NASA je najprije izišla s bombastičnom najavom konferencije za novinstvo o mogućnostima otkrića života u Svemiru, da bi potom i objavila vijest o postojanju nevjerojatnih bakterija G-F-A-J jedan, koje rabe arsen, umjesto uobičajenog fosfora. Znanstvenici su otkrili spomenutu bakteriju u jezeru Mono, u sjevernom dijelu Kalifornije, poznatom po trostruko većoj koncentraciji soli nego u morskoj vodi i ogromnoj količini arsena. Bakterije su bile sastrugane s dna jezera, a potom uzgajane u laboratoriju, gdje su ugradile arsen u svoj DNK, umjesto fosfora koji se smatra okosnicom i DNK i RNK.
Vijest je toliko potresla akademsku zajednicu da je, kako je javio “Glas Amerike”, u samo dva sata nakon objave, na internetu osvanulo preko dvije tisuće znanstvenih članaka o tome otkriću. NASA-ina znanstvenica Felisa Wolfe-Simon otkrila je tu bakteriju zajedno s ekipom s Državnog sveučilišta Arizona te tom prigodom istaknula
– Sav život koji je nama poznat zahtijeva elemente ugljik, vodik, dušik, kisik, fosfor i sumpor. Tih šest elemenata koristi se u spojevima koji su apsolutno kritični za život, prvenstveno DNK i RNK. Otkrili smo organizam koji je zamijenio jedan od tih esencijalnih elemenata za neki drugi u svojim najvažnijim biomolekulama.
Arsen umjesto fosfora
Felisa Wolfe-Simon nadalje iznosi mišljenje kako je ovo otkriće važan argument u tvrdnji da je izvanzemaljski život moguć te da za svaku ljudsku stanicu u svijetu postoji deset mikrobnih. Stoga, kaže ona, ovaj nalaz ima implikacije na to kako funkcioniraju naša tijela uz to kako funkcionira naš planet.
– Kao biokemičarka sam naučila da sav život koji nam je dosad poznat nalazi se ovdje, na ovom planetu. No, ako postoji organizam koji drugačije funkcionira biokemijski, onda smo odškrinuli vrata mogućnosti života drugdje u svemiru, naglasila je Wolfe-Simon.
Kako su ustvrdili na NASA-inoj konferenciji, fosfor je sastavni dio kemijske osnovice DNA i RNA, spiralnih struktura koje nose genetske upute za život. On je također i središnja komponenta ATP-a, koji transportira kemijsku energiju potrebnu za metabolizam unutar stanica. Znanstvenici su desetljećima smatrali da život ne može bez njega preživjeti. To, međutim, nije bio slučaj i za vrstu bakterija Halomonadaceae nazvan GFAJ-1, pronađenog u jezeru u istočnoj Kaliforniji. Kolonije tih bakterija su procvjetale, kao što se i očekivalo, kada im je dana stalna opskrba fosforom zajedno s drugim potrebnim spojevima; ali kada su zamijenili fosfor sa arsenom, kolonija je nastavila rasti.
– Čini se da je ovaj poseban soj bakterija zapravo evoluirao na način kojim može koristiti arsen umjesto fosfora kako bi rastao i producirao život, rekao je SSRL znanstvenik Sam Webb, koji je vodio istraživanje na Department of Energy’s SLAC National Accelerator Laboratory te ustvrdio da je, s obzirom da je arsen uglavnom otrovan, ovo otkriće je posebno iznenađujuće.
Jednostavnije rečeno, slučaj bakterije koje normalno funkcioniraju u otrovnom arsenu, još je više proširilo moguću bazu kemijske slike nebeskih tijela makar teoretski pogodnih za život. Koliko je ovakvo mišljenje novost, najbolje pokazuju stajališta koja su dosada vladala o tome predmetu. Neka od njih sažeo je Joachim Herrmann u svome djelu “Astronomija” iz 1977. godine:
“Bez bjelančevinskih ili proteinskih molekula nema ni života. Najvažniji element u proteinskim spojevima je ugljik. Atomi ugljika imaju, naime, to svojstvo da se mogu povezivati međusobno i s drugim atomima u dugačke lance i prstene, molekule komplicirane građe od desetina pa i stotina tisuća atoma. Danas organska kemija poznaje već više milijuna takovih organskih spojeva. Najvažniji dijelovi bjelančevinskih molekula sadrže tisuće, čak i milijune pojedinih atoma i to su najkompliciraniji kemijski spojevi u prirodi. Osim ugljika, u njima se nalaze prije svega elementi vodik, dušik, kisik, fosfor i sumpor”, piše Herrmann čiji daljnji navodi najbolje pokazuju kako se donedavno gledalo na mogućnosti nastanka života izvan kruga gore nabrojenih elemenata:
Svemirci iz 2. stoljeća
“Dakako, moguće je, ako se preustimo špekulacijama, da je život na nekim drugim nebeskim tijelima temeljen na nekom drugom kemizmu, a ne na ugljikovim spojevima kao kod nas na Zemlji. Tako su, na primjer, već zamišljeni spojevi slični proteinima, ali na bazi elementa silicija. Ovaj se element naime pokazao, kao prikladan za stvaranje velikih molekula jer posjeduje osobinu sličnu ugljikovoj, to jest, da se veže u dugačke lance.” Kako se vidi, o arsenu tad nije bilo ni primisli, a i silicij se dopuštao tek kao spekulacija, što je, doduše, u kasnijim godinama promijenjeno.
No interes ljudi za život izvan Zemlje, u dalekim svemirskim prostranstvima daleko je stariji od NASE, njezinih konferencija i otkrića ali i od same “svemirske ere” koja počela četrdesetih godina prošloga stoljeća kad je u orbitu ispaljena prva njemačka raketa A-2 kasnije poznatija kao Vergaeltungswaffen 2 ili V-2. Prva promišljanja o bićima u Svemiru zabilježio je još 160. godine Lukijan iz Samostrata u “Istinitim pričama” gdje se opisuje rat stanovnika Mjeseca sa stanovnicima Sunca. Stanovnici Mjeseca opisani su kao ratoborbna stvorenja koja se razmnožavaju tako da iskaču iz nožnih listova svojih roditelja. Život okončaju tako da se pretvore u oblak dima.
Renesansno je doba također donijelo nekoliko radova na tu temu, a prvi znanstvenik koji se javno izjašnjavao kao pristaša života i to inteligentnog na drugim planetima koje je tad još samo pretpostavljao da postoje, bio je Giordano Bruno. koji je prvio naslutio i teoriju relativnosti kazavši da ima onoloiko različitih vremenah koliko ima i zvijezda.
Johanhnes Keppler je u svom romanu “San” prikazao stanovnike Mjeseca kao stvorove nalik na guštere koji žive u pukotinama Mjesečeve površine. Mjesec je bio u žarištu radova anglikanskog biskupa Francisa Godwina koji je 1638. objavio knjigu “Mjesec ili rasprava o putovanju do tamo” kao i Johna Wilkinsa koji 1640. objavljuje rad “Otkriće svijeta na Mjesecu ili rasprava koja treba dokazati da je on vjerojatno drugi naseljeni svijet”, gdje raspravlja o osobinama Selenita, to jest stanovnika Mjeseca. Poznati pjesnik i boem čuvenoga nosa, Cyrano de Bergerac opisuje također Mjesečeve ljude u svom djelu “Svemirske pripovjetke ili putovanje na Mjesec” izišlog 1649. O životu na drugim nebeskim tijelima pišu i astronomi Gassendi i Huygens
U osamnaestom stoljeću broj djela s ovom tematikom je toliko porastao da ih se ne može sve pobrojiti, a osim Mjeseca horizont se širi i na druga nebeska tijela, dok su autori mnogi priznati i danas cijenjeni umovi poput Kanta, Goethea, Voltairea, Jean Paula ili Friedricha Gausa. U devetnaestom stoljeću se već navelike spekuliralo o “otkriću krilatih žaba na Mjesecu” da bi sve bolji teleskopi prewkinuli takve raspre ali i omogućili nove. Naime, 1877. Schiaparelli otkriva kanale na Marsu i od tada pa sve do našeg doba “crveni planet” postaje najomiljeniji kao dom izvanzemaljske civilizacije u knjigama, a potom i filmovima.
Izazovi paleovizitologije
Ipak, kako je vrijeme prolazilo, znanstvenici su od renesanse naovamo bivali sve više skeptični, a perjanicu egzobiologije, kako se nazvalo znanost o istraživanju života u Svemiru, ponijeli su različiti amaterski autori, pisci, novinari, umjetnici i zanesenjaci. najrazličitijih usmjerenja i habitusa. Malo je primjerice poznato da je jedan od prvih ako ne i prvi političar koji je vjerovao u izvanzemaljski život i tražio da takva istraživanja financira i država bio danas ozloglašeni Adolf Hitler.
S vremenom su se unutar ovih disciplina razvile i posebne discipline, kao što su ufologija ili paleovizitologija koja je bila osobito popularna sedamdesetih godina prošlog stoljeća čemu su pridonijele popularno pisane knjige švicarskog hotelijera Ericha von Daenikena. Iako on nije bio prvi, svakako je postao najpoznatiji autor koji zastupa hipotezu da su Zemlju već u prošlosti posjećivala bića s drugih planeta pa i da je sama ljudska vrsta na neki način proizvod tih posjeta. Premda su znanstvenici odmah odbacili Daenikenove navode među kojima je nerjetko bilo i neprovjerenih pa i krivih podataka na kojima je gradio svoje zaključke, dio akademske zajednice je prihvatio njegove osnovne postavke te počeo i sam istraživati u tome smjeru. Kad je 1975. osnovano udruženje Ancient Astronaut Society, u njegovo su članstvo ušla mnoga ugledna imena iz svijeta znanosti poput Josefa Blumricha, Zeccharie Sitchina, Freda Hoyla, Roberta Templea, Harrya Ruppea, Dilepa Kumara Kanjilala, Vladimira Rubtsova, Rostislava Furduya, Igora Liseviča, Josipa Kotnika, Johannesa i Petera Fiebaga, Wolfganga Feixa, Elizabeth Collins i mnogih drugih.
No recentno NASA-ino otkriće bakterija koje sasvim dobro uspijevaju u elementu koji je za ogromnu većinu zemaljske populacije otrovan, nije mogao unijeti nikakve promjene u odnos prema hipotezama AAS-a, budući da se u njima izvanzemaljski život promatra jednak našemu; pače, ljudi bi bili neka vrsta nastavka tog života u čemu mnoga paleovizitološka djela vide pravi i skriveni smisao riječi o stvaranju čovjeka na božju “sliku i priliku” pri čemu su bogovi strani astronauti. Ovo bi otkriće, međutim, moglo potjerati nešto vode na mlin onih autora koji zagovaraju teorije o životu u Svemiru koji je temeljen na potpuno drugim osnovama nego zemaljski što ne znači da ne posjeduje inteligenciju.
S onu stranu neizrecivog
O “anorganskim bićima” dosta se govori u djelima toltečkog učenja koje je svijetu prenio Carlos Castaneda, koji daje opise posebnog “univerzuma” u kome takva bića navodno borave. Koncepcije koje osim njega razvijaju i pripadnice njegovog kruga, proizišlog iz učenja meksičkog šamana don Juana Matusa, Florinda Donner Grau, Taisha Abbelard i Caroll Tiggs, daju prilično jasne opisa kako tih bića, tako i njihovih boravišta i djelatnosti. Prikazi, nedvojbeno za suvremenu znanstvenu analizu, fantastični za um prosječnoga čovjeka i nedovoljno ili nimalo metodološki obrađeni ipak pobuđuju zanimanje tisuća ljudi širom svijeta već desetljećima.
Drugim je putom pošao Terence McKenna koji je slutio inteligentan život u gljivama psylocibama koje je proučavao od 1975. kad ih je probao tijekom ekspedicije u kolumbijskoj prašumi pa sve do svoje smrti 2000. godine. Njegova teorija govori o inteligenciji koja se tim gljivama širi vremenom i prostorom. One su, prema McKenni najzaslužnije za evoluciju ljudske vrste, kad su ih praljudi počeli konzumirati, došlo je do naglog prelaska u inteligentno biće te bi se tako objasnila čuvena karika koja nedostaje u potpunom pojašnjenju nastanka današnjeg homo sapiensa.
Znanost nije uzimala za ozbiljno ni Castanedu niti McKennu, premda su obojica po izobrazbi bili intelektualci, Castaneda antropolog, a McKenna diplomirani ekolog i konzervator, a Timothy Leary ga je nazvao jednim “od pet-šest najvažnijih ljudi na planeti u ovom trenutku”.
Može li otkriće života koji buja u jednoj od najotrovnijih supstanci na Zemlji unijeti doista velike promjene i u odnos prema ovakvim stajalištima? To bi svakako bilo pretjerano za očekivati. Ipak, određene promjene u nazorima koji se tiču ne samo egzobiologije, nego i mnogih drugih pogleda kad je riječ o definiciji pojma života, moraju uslijediti, što je najavljeno i na samoj NASA-inoj konferenciji. Joachim Herrmann je 1977. izračunao da bi broj planeta s potencijalno mogućim životom u kugli s radijusom od 100 svetlosnih godina uokolo Zemlje bio pedeset. S današnjim saznanjima o prirodi života, morat će se taj broj višestruko povećati.