Simpozij u Grazu: Prostori između slikarstva i filma

Simpozij je trebao dati odgovore ili postaviti nova pitanja o umjetnosti Barneta Newmana, Brucea Connera, Andyja Warhola, Christophera Woola i Sharon Lockhart. Istraživane su sličnosti i razlike sadržaja i različitih oblika forme djela ovih pet autora kroz prizmu povijesno-umjetničkog pristupa, ali i kroz perspektivu povijesno-političkih promišljanja
Uz zatvaranje izložbe o Warholu u prostorima ‘Kunsthausa’, ovog vikenda se održao i dvodnevni simpozij o stvaralaštvu Andyja Warhola pod nazivom „Stvarna vrijednost – prostori između slikarstva i filma.” Simpozij je trebao dati odgovore ili postaviti nova pitanja o umjetnosti Barneta Newmana, Brucea Connera, Andyja Warhola, Christophera Woola i Sharon Lockhart. Istraživane su sličnosti i razlike sadržaja i različitih oblika forme djela ovih pet autora kroz prizmu povijesno-umjetničkog pristupa, ali i kroz perspektivu povijesno-političkih promišljanja. Na simpoziju su uz Sharon Lockhart, umjetnicu čiji su radovi izloženi u ovom postavu, sudjelovali kustosi renomiranih svjetskih muzeja i kulturnih institucija čije uže područje interesa su upravo Warhol i njegovi prethodnici te sljedbenici.
Sudionici simpozija bili su: Sharon Lockhart (Künstlerin), Lynne Cooke (Kuratorin; Dia Art Foundation, New York, und Museo; Centro Nacional de Arte Reina Sofia, Madrid), Douglas Crimp (Professor of Art History/Visual and Cultural Studies; University of Rochester, NY), Donna De Salvo (Kuratorin und stv. Direktorin für Programme; Whitney Museum of American Art, New York), Christian Höller (Redakteur und Mitherausgeber von Springerin – Hefte für Gegenwartskunst, Wien), Hans Dieter Huber (Professor für Kunstgeschichte der Gegenwart, Ästhetik und Kunsttheorie; Staatliche Akademie der Bildenden Künste, Stuttgart), Elke Krasny (Kulturtheoretikerin, Kuratorin und Lehrbeauftragte an der Akademie der bildenden Künste, Wien), Chus Martínez (Kuratorin; MACBA – Museu d’Art Contemporani de Barcelona), Ferdinand Schmatz (Schriftsteller; Lehrbeauftragter an der Universität für angewandte Kunst, Wien), Gabriel Ramin Schor (Kunsthistoriker; Kunstuniversität, Linz), Marc Siegel (Wissenschaftlicher Mitarbeiter, Kulturen des Performativen; Freie Universität Berlin), Robert Storr (Professor of Painting/Printmaking, Dekan der Yale University School of Art), Ian White (Filmkurator, Whitechapel, London; Autor und Künstler)
Za boravka u Grazu susrela sam i umjetničkog ravnatelja Kunsthausa i kustosa ove izložbe, Petera Pakescha, koji je našao vremena da mi da i kratki intervju, tj. da odgovori na nekoliko pitanja:
Koja ideja Vas je vodila u promišljanju koncepta izložbe?
– Izložba je koncipirana tako da je Warhol uvijek u sredini – u sredini između starijeg umjetnika Newmana i novijih umjetnika Woola ili Sharon Lockhart. Na taj način se jasnije vidi ujecaj Newmana na Warhola te njegov utjecaj na Woola i Lockhartovu. Naglasak je stavljen na Warholova djela u 60-im godinama 20. stoljeća.
Je li izložba zadovoljila vaša očekivanja kad je riječ o posjećenosti?
– Da. Izložbu je vidjelo oko 50.000 posjetitelja, a i odjeci izložbe su pozitivni.
Kako ste uspjeli financirati izložbu?
– Izložbu financiraju grad Graz te pokrajina Štajerska. Prihodi od ulaznica posjetitelja se ne mogu dovesti u izravnu vezu s financiranjem same izložbe.
Koliko dugo je pripremana izložba?
– Ideja o izložbi je zaživjela prije 5-6 godina, a intezivne pripreme su trajale oko godinu i pol.
Recite nešto i o planovima za ovu godinu?
– U veljači se na isti dan (6. 2.) otvaraju dvije izložbe: Il grande ritratto Tatiane Trouve’ te Catch me – Geschwindigkeit fassen ili „Uhvati me – uhvatiti brzinu”.
Il grande ritratto je prva samostalna izložba Tatiane Trouve’, Talijanke koja živi i radi u Parizu.
Kunsthaus – ovogodišnji program
Teme: tajnovitost, brzina, moda, identitet, herojstvo, snovi…
A sada konkretnije o ovogodišnjem programu: u veljači se u Kunsthausu na isti dan (6.2.) otvaraju dvije izložbe. Prva samostalna ilzožba u Austriji Tatiane Trouve’: Il grande ritratto. Talijanka koja živi i radi u Parizu stvara svjetove u kojima nema jezika. Ova umjetnica mlađe generacije se poziva na novelu „Il grande ritratto„ Dina Buzzatija, a to objašnjava ovako: „Povijest je literarna polemika s pojmom koji ne meni naročito važan: tajnovitost – tajna kao mjesto egzila Poziva se i na druge mislioce koji upozoravaju da je jezik zamka u kojoj je uhvaćena misao ili da je jezik najgori neprijatelj duhovne jasnoće.
Druga izložba koja funkcionira kao „protuizložba” je skupna izložba koja se, kako joj naslovi govori („Catch me! Geschwindigkeit erfassen – Ulovi me!Uhvatiti brzinu), bavi fenomenom ubrzavanja, osobnim poimanjem brzine u odnosu na vrijeme i prostor.
U sklopu iste izložbe u ožujku će biti prikazana instalacija bečke performerice Billy Roisz u sklopu projekta „Dijagonala.” (Diagonale se zove Festival austrijskog filma – zbog toga izbacuje se ‘j’).
Bless je izložba koja se otvara 22. svibnja, tematizira modu, a jedinstvena je zbog toga što autorice Ines Kaag i Desiree Heiss, poznate kao dvojac „Bless” će kao ishodište u svojoj polemici koristiti izloške muzejskog kompleksa Joanneum ( koji obuhvaća 13 različitih muzeja). Njihova djela tematiziraju metamorfozu i adaptaciju svakodnevnih predmeta u nešto neobično i posebno ili metamorfozu originalnih, neobičnih stvari u predmete za svakodnevnu upotrebu.
U lipnju se otvara izložba „Human Condition” koja se bavi instrumentima identiteta i njegovim raslojavanjem u postegzistencijalističkoj dinamici sumnje. Izložba postavlja pitanja o nadi i istražuje mogućnost herojstva u vremenu rastočenih vrijednosti i dokidanju povijesnog subjekta. Ovaj projekt upućuje na revolucionarno djelo „Vita activa” ili „vom tätigen Leben” koje je napisala jedna od najvažnijih filozofkinja 20. stoljeća – Hannah Arendt.
U rujnu se otvara retrospektivna izložba Franza Westa – Autotheater. Projekt nastao u suradnju s kölnskim Muzejom Ludwig i Muzejom MADRE u Napulju.
Zadnja izložba u 2010. godini se otvara 16. listopada, a nazvana je „Roboterträume” ili „Snovi robota”. Izložba je nastala u koprodukciji s Muzejom Jean Tinguely u Baselu, a tematizita umjetnu inteligenciju. Roboti služe kao umjetnički medij, kao ogledalo etičkih dvojbi o umjetnom čovjeku. Istražuju se različite definicije inteligencije kojima ne nedostaje kritičkog ili ponekad ironičnog odmaka.

Sve se vrti oko Andyja Warhola

Christopher Wool i Sharon Lockhart, predstavnici dvaju polazišta u suvremenoj američkoj umjetnosti, u postavljenim se izložbama osvrću na djelo svojih preteča i prethodnika. Pritom se sve vrti oko Andyja Warhola koji je revolucionirao slikarstvo, ali i film kao medij. Njegovo umjetničko stvaralaštvo poseže s jedne strane za razumijevanjem umjetnosti Barnetta Newmana u čijem je središtu materijalnost slike, a s druge strane za igrom s prividnom stvarnošću medijskih slika, kakva se već mogla uočiti kod Brucea Connera.
Danas na pokretne slike gledamo kao na integralne sastavnice likovne umjetnosti koje istovremeno materijaliziraju stvarnost i dovode u pitanje njezine moguće definicije. Jedna od najprofiliranijih mlađih predstavnica američkog filma je Sharon Lockhart. Njezin je odnos prema tom mediju snažno obilježio „New American Cinema”, koji je od kasnih 50-ih godina prošlog stoljeća stvorio radikalno novu definiciju filma, postavivši ga u kontekst likovnih umjetnosti – i time izazvao šok čak i unutar same avangarde!
Bruce Conner najvažniji je eksponent tog pokreta, a svoje filmove koji su projicirani na izložbama ponajprije je doživljavao kao proširenje umjetničkog prostora. Andy Warhol je k tome mnoga svoja filmska djela koristio i u akcionističko-performativne svrhe.
Ovo troje umjetnika ne povezuje samo propitivanje stvarnosti, već i materijalnost filma koja igra važnu ulogu u njihovu stvaralaštvu. Način na koji Sharon Lockhart „slika” filmove još jednom se odražava u njezinu najnovijem radu „Double Tide” (2009.). Ali već i Warholov „Screen Tests” (1964.-1966.) kao i Connerovi A MOVIE (1958.) i REPORT (1968.) istražuju medij filma kroz obilježja njegova materijala.

Kunsthaus – kao dobroćudni vanzemaljac

Kunsthaus ili, kako mu njegovi arhitekti Peter Cook i Colin Fournier tepaju, „dobroćudni svemirac” je najatraktivniji izložbeni prostor u Grazu. Smještena na desnoj obali rijeke Mure, ova posebna građevina ne privlači samo svojim neuobičajenim izgledom, nego od 2003., kada je glavni grad Štajerske uživao status europske prijestolnice kulture, obogaćuje i njegovu kulturnu ponudu. Program Kunsthausa je fokusiran na austrijsku i međunarodnu umjetnost od 60-ih godina pa do naših dana. Često se predstavljaju projekti etablirani veličina poput Johna Baldessarija, Marije Lassnig ili Sol LeWitta, ali takvi događaji su popraćeni i izložbama koje tematiziraju društvo i politiku, pri čemu smo u mogućnosti susresti se s čitavim dijapazonom oblika suvremenog stvaralaštva: od slikarstva, dizajna, skulpture, preko fotografije i filma pa sve do novih formi izražavanja kao što je „NETZKUNST” (virtualna umjetnost). Dodatnu čar ovom lijepom zdanju daje i ostakljeni izduženi prostor pod nazivom “Needle” (igla) iz kojeg nam se pruža panoramski pogled na staru gradsku jezgru na lijevoj obali Mure.
Činjenicu da je izgradnja Kunsthausa bila i više nego smiona potvrđuje i rečenica u prvim skicama autorskog dvojca, a glasila je: „U nepoznato!” Svojim oblikom, koncepcijom i izborom materijala ovo zdanje u potpunosti odudara od baroknog predgrađa stare gradske jezgre, pa su arhitekti svoje radikalnu arhitekturu nazvali „vanzemaljskom”. Taj „vanzemaljac” se uspio stopiti sa „željeznom kućom”, pionirskim pothvatom Josefa Benedikta Wilthalma iz sredine 19. stoljeća, tvoreći tako nešto „radikalno novo” – građevinu koja postaje višestruko umjetničko biće.