Moramo se držati tradicijskih barki

Slika korisnika admin

O tradicijskoj brodogradnji, potrebi njena očuvanja i revitalizacije u više smo navrata pisali, nadasve o manifestacijskom dijelu tih aktivnosti. Pisali jesmo, ali uvijek ostaje nešto široj javnosti manje vidljivo, ili poznato. U tu kategoriju zacijelo bi se mogao svrstati Luciano Keber. Riječanin s radnim mjestom u Bakru, u Lučkoj ispostavi. Na sve načine, profesionalno i privatno, čvrsto vezan uz more. U javnosti najpoznatiji kao brodomaketar, najpriznatiji i najuspješniji u Hrvatskoj, iza čega se krije mnogo šira aktivnost. Puno šira od hobija, kako obično kvalificiramo ono čime se čovjek bavi u slobodno vrijeme, što mu nije posao.

- Hobi je finil sa srednjom školom, komentira Luciano Keber.

A, kad je počeo?

- Zaslužan je moj otac. On je napravio batanu u stanu, na četvrtom katu zgrade. Batanu od četiri metra, njih četvorica nosili su je dolje. Pokretao ju je izvanbrodski motor Seagull od 1,5 KS. Kroz taj posao otac me naučio osnovnim tehničkim djelatnostima i strpljenju. Lego je meni bio prva igračka, onaj stari, drveni. Metal me nikad nije privlačio, samo drvo. Brodomaketarstvo sam učio u osnovnoj školi, najprije u sklopu tehničkog odgoja, pa nastavio u klubu brodomaketara. Takvi su klubovi tada djelovali pri mnogim školama, odigrali su značajnu ulogu, jednako kao predmet tehnički odgoj i klubovi mladih tehničara. Danas tehničkog odgoja nema u nastavnom programu. Informatika je eliminirala tehnički odgoj, i tu završava priča! U mom usmjerenju prema brodomaketarstvu dvojica nastavnika imala su veliki utjecaj, moram ih spomenuti, to su Albert Martinović i Branko Šepić. Iako je bio aviomaketar, on mi je dao osnove, naučio me trodimenzionalno crtanje. Došla su natjecanja, uključio sam se u modelarski klub Rijeka, nastavio kroz srednju školu. Svega toga danas nema. Mladi pokušavaju nešto samoinicijativno naučiti, ima interesa, ali se nemaju kome obratiti, roditelji ne dovode djecu u naš klub.

Maketa je rezultat razmišljanja

Danas je malo brodomaketara u Hrvatskoj.

- Svi smo mi međusobno kućni prijatelji, pomažemo se, učimo jedan od drugoga. Svaki dan nas je manje. Maketarstvom se najviše bave umirovljenici, ja sam najmlađi, a rođen sam 1960. godine. Ja sam poslije srednje škole otišao navigat i tu su prestale moje aktivnosti. Otpao sam s radioupravljivih jedrilica, kasnije se usmjerio na maketarstvo. Makete su mi u početku bile igračka i hobi, danas ih drugačije doživljavam, i sam rad na njima.

Luciano Keber ne zadovoljava se samo izradom makete broda, to mu nije cilj i u tome se razlikuje od mnogih kolega brodomaketara.

- Brodomaketarstvo je meni instrument predstavljanja, po svom razmišljanju mogu nešto napraviti, maketa je rezultat tog razmišljanja. Tako sam se upustio u istraživanje tradicijskih barki, time je prestala moja hobistička aktivnost. Navigal sam 13 godina, plovio po svijetu i uvjerio se da svatko ciljano gaji i štiti svoju baštinu. A mi..? U našim muzejima imamo makete brodova, tko zna od kuda. Među kustosima nemamo povjesničara brodogradnje.

Brigu za brodograđevnu baštinu pokazao je Luciano Keber konkretnim primjerom, obnovom svog broda "Šajeta".

- Počeo sam ga rekonstruirati prije 10 godina. Stari leut građen je 1897. godine, zvao se "Fatamorgana" i bio je jako zapušten. Želio sam ga vratiti u prijašnji oblik, oku prihvatljiv izgled, taj vidljiv dio ja sam radio. Bitan, ali manje vidljiv dio rađen je po mojim zahtjevima. Danas ima i motor, kad je izgrađen nije ga imao. S njim sam sudjelovao na više regata tradicijskih barki, u Rovinju, na Latinskom idru u Murteru, našoj Fiumanki, i onoj što mi je najdraža od svih, Rota Palagruzona, od Komiže do Palagruže. Prije tri godine, nakon 44 milje jedrenja 100 metara prije cilja puknuo nam je jarbol. Palagruzona je jedina osmišljena regata. Ističem, sudjelovao sam na regatama, nisam se natjecao, jer sa svojim brodom ne mogu biti ravnopravan u natjecanju, niti mi je rezultat cilj. Meni je cilj doći od Bakra do Palagruže, i natrag, plasman nema veze.

Kvarnerski guc

Na takav način pristupa zaštiti baštine i tradicijske brodogradnje.

- Pozitivno je što se postiglo puno na zaštiti i obnovi tradicijskih barki. Ljudi su krenuli u njihovu obnovu, opremaju ih, nastoje da budu što vjernije nekadašnjem izgledu. Negativno je što se previše teži rezultatu na regatama, iako sam ja bio njihov inicijator. Na barkama se rade dodaci i dogradnje, ono što ne treba, koriste se materijali neprimjereni tim barkama. Moramo se držati tradicijskih barki, inače ćemo finiti u surogatima. Potrebna je prezentacija, a ne natjecanje. Previše energije troši se na regate. S druge strane još nismo izborili nikakve beneficije za stare barke, odnosno njihove vlasnike. Tradicijske barke nisu nikad regatavale, to su bile radne barke. Pravu regatu imale su jedino falkuše, ali ne zbog sporta, nego životnih potreba, tko će prvi na ribolovnu poštu, tko će se prvi vratiti s ulovom. Naše regate trebaju biti spomen na baštinu, poticaj za njeno očuvanje. Sva moja aktivnost prema tradicijskim barkama proizlazi iz istraživanja tradicijske brodogradnje Jadrana. Eto, mi još nemamo kvarnerski guc, s njegovom maketom bio sam u Brestu 2008. godine, gdje sam izložio makete tradicijskih barki s kvarnerskog područja. Mi imamo turistički guc Crikvenice, Opatije, Raba i Krka, ali još nitko nije napravio repliku kvarnerskog guca. On je specifičan po gradnji i opremi.

Kategorija: 
Ocjena: 
Nije još ocijenjeno